Prošle godine 13, ove godine, za sada, četiri femicida u Hrvatskoj. No društvo, sustav i institucije nisu se ozbiljno uhvatili u koštac s ovim pitanjem. Femicid se ne definira Kaznenim zakonom, nedostaje istraživanja koja se bave femicidom i rodno uvjetovanim nasiljem generalno. Povrh toga, jedan od ključnih problema je to što sustav percipira nasilje u intimnim partnerskim vezama kao incident, a ne kao kontinuum, ističe Dunja Bonacci Skenderović, diplomirana politologinja s više od 15 godina rada u različitim nevladinim organizacijama, javnim agencijama, privatnom sektoru i međunarodnim organizacijama kojoj je glavno područje rada rodna ravnopravnost i suzbijanje nasilja nad ženama.
Hrvatsku je nedavno potresla vijest o četvrtom femicidu ove godine. Muškarac je raznio ručnom bombom sebe i svoju bivšu partnericu. Počinitelj je od ranije poznat policiji. Zato društvo upire prste u ‘truli sustav’, a istovremeno isto to društvo okreće glavu od nasilja kojem (in)direktno svjedoči jer “to se nas ne tiče”.
Gledamo nasilje kao jednokratni događaj pa se dogodi femicid
“Sustav gleda nasilje kao jednokratni događaj, kao malo žešću svađu među partnerima, a u većini slučajeva ono to nije”, napominje Bonacci Skenderović. Dodaje da nerijetko tek nakon što se femicid dogodi izađu podaci da je postojalo i ranije nasilje nad ženom. To nasilje može biti fizičko ili prisilna kontrola, a može i kombinacija.
Koga treba kriviti? Odgovor na ovo pitanje nije tako jednostavan i crno-bijel, ističe Iva Čatipović iz SOS Rijeka, Koordinatorica i savjetnica za pravna pitanja.
“Femicid je pitanje koje se tiče sustava na svim razinama – ne samo policije, ne samo pravosuđa, ne samo socijalne skrbi. U nekom pojedinačnom slučaju je možda više zakazao neki od njih, ali u globalu kada gledamo problematiku femicida, svi se mi kao društvo ne bavimo tom problematikom dovoljno ozbiljno, ne činimo sve što je u našoj moći da do femicida ne dođe”, naglašava Čatipović.
Jedan od problema, smatraju mnogi koji se bave ovom temom, je i što femicid nije definiran u Kaznenom zakonu kao posebno kazneno djelo.
“Naši zakoni, pa čak i kada govorimo o Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, su rodno neutralni. To znači da su to zakoni koji ignoriraju rodno specifične situacije i odnose moći između žena i muškaraca. Kao takvi podupiru diskriminaciju temeljenu na spolu i rodu, uključujući rodno uvjetovano nasilje nad ženama”, napominje Bonacci Skenderović.
Pročitajte više: U Hrvatskoj počinjen 4. femicid ove godine, među najgorima smo u Europi
Zakoni podupiru diskriminaciju, no definiranje femicida kao zasebnog kaznenog djela nije rješenje?
Slučajevi femicida tretiraju se kao ubojstvo ili teško ubojstvo. Kazne se kreću od 5 do 40 godina zatvora, ovisno upravo o tome je li femicid kvalificiran kao teško ubojstvo ili ubojstvo. Dakle, ne postoje nikakve posebne kazne propisane za femicid kao takav. No pitanje je koliko bi definiranje femicida kao zasebnog kaznenog djela uistinu bilo korisno rješenje, dodaje Čatipović. Pravnici su podijeljeni oko toga je li potrebno da se femicid uvede kao posebno kazneno djelo i bi li se time išta postiglo ili ne, naglašava pravnica.
“To je jako složena tema. Jedan od mogućih načina, za koji ja nisam sigurna je li jedini i najbolji, bilo bi uvođenje femicida kao posebnog kaznenog djela u Kazneni zakon, ali možemo se mi baviti femicidom ozbiljno i bez toga”, zaključuje.
Postoje, kaže, i drugi modeli. Tako je Belgija trenutno u procesu donošenja posebnog zakona koji je u potpunosti usmjeren na prevenciju femicida i drugog oblika rodno uvjetovanog nasilja. Oni će onda kroz taj zakon donijeti i definicije femicida i propisati edukacije, preventivne programe, provođenje istraživanja, praćenje broja femicida, analize i sve ostalo vezano uz femicid, ali bez da ga uvedu kao zasebno kazneno djelo, dodaje Čatipović. Smatra da uvođenje femicida kao zasebnog kaznenog djela može donijeti sa sobom i neke poteškoće u smislu dokazivanja da se u određenom slučaju zaista radi o femicidu kao mizoginom i rodno uvjetovanom ubojstvu.
“Dakle, postoje i drugi načini, ali ono što je kod nas problem je što se uopće ne bavimo time. Koje bi rješenje doveli, to je druga stvar. To je stvar radne skupine koja bi okupila stručnjake i tražila rješenja – ali ih ne tražimo. Na to bih se ja fokusirala”, naglašava pravnica.
Pročitajte više: “Šuti i pregrizi, barem te nije ubio!” – 12 žrtava femicida u Hrvatskoj u 2022.
Nedostaje istraživanja, Bonacci Skenderović uzela stvari u svoje ruke
Čatipović je ujedno članica radne skupine pri Ministarstvu pravosuđa koja se bavi, između ostalog, pokušajem unaprjeđenja zakonskog okvira po pitanju rodno uvjetovanog nasilja. Rješenja nisu iznjedrena u onim rokovima koji su bili najavljeni, no ne smije govoriti više od onoga što je javno poznato, napominje.
Potrebno je, smatra ona, da se slučajevi femicida dubinski analiziraju.
“Ono što mi saznajemo je iz medija, i to su onda informacije koje su neprovjerene, polovične, rekla-kazala i često nedostaje podataka koji bi bili jako važni. Primjerice, je li taj femicid bilo moguće predvidjeti, spriječiti, je li počinitelj od ranije poznat po nasilju…”.
Istu je stvar primijetila i Bonacci Skenderović pa je uzela stvar u svoje ruke i prihvatila se posla. Samoinicijativno je, potpuno volonterski i bez zaleđa ikakve znanstveno-istraživačke institucije i tek iz čiste radoznalosti i želje da popuni prazninu nedostatka istraživanja femicida u Hrvatskoj, odlučila sama provesti istraživanje. Fokus istraživanja je na femicidu intimnih partnera u Hrvatskoj u razdoblju od 2016. do 2022. godine, a istraživanje je u završnoj fazi.
Prikupila je sve javno dostupne podatke koje još treba nadopuniti jer kada usporedi slučajeve koje je analizirala sa službenim podacima iz izvještaja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, nema informacija za 10 slučajeva.
Pročitajte više: Hrvatska napreduje po pitanju rodne ravnopravnosti – bez važnog podatka
Prisilna kontrola je indikator femicida, veći nego nasilje
“Bez obzira na podatke koji mi nedostaju dobila sam jasnu sliku problematike i dinamike femicida, kao i problema na koje se treba obratiti pozornost kako bi došlo do pravovremene reakcije sustava i u konačnici bolje prevencije femicida”, naglašava.
Sada slijedi detaljnija obrada i vizualizacija podataka, pisanje analize te predstavljanje rezultata, a s nama je podijelila neke od preliminarnih rezultata.
Jedan od glavnih ciljeva analize/istraživanja je bio vidjeti u kolikom postotku kod femicida je bila prisutna prisilna kontrola koja je neprepoznati mehanizam nasilja nad ženama u intimnim partnerskim vezama. Analiza slučajeva je pokazala da je čak u 60% slučajeva prisutna.
“Vjerujem da je i viša, međutim kako nemam uvide u policijske i sudske spise ne mogu to sa sigurnošću tvrditi”, kaže Bonacci Skenderović.
Objašnjava da je prisilna kontrola mehanizam koji zlostavljač koristi kako bi žrtvu držao u kontroli. Radi se o između ostalog i o prijetnjama, ponižavanju, zastrašivanju, maltretiranju koje nema nužno oblik fizičkog zlostavljanja. Zbog toga i zato jer postoje različite forme prisilne kontrole, vrlo ju je teško detektirati.
Pročitajte više: Feminističke knjige koje zaslužuju mjesto na vašoj polici
Izostaje pravilno postupanje kad žena prijavi nasilnika
“Ponekad i samoj žrtvi je teško prepoznati i imenovati prisilnu kontrolu”, ističe i naglašava da je prisilna kontrola “jedan od prediktora femicida, a još uvijek nije prepoznata kao mehanizam nasilja u intimnim partnerskim vezama”.
Prisilna kontrola trebala bi, dakle, biti indikator da bi do femicida moglo doći. Vidljiva je u najnovijem slučaju femicida u Bisagi, kao i kod slučaja iz Novske.
Kod zadnjeg slučaja femicida u Bisagi žena je prijavila uhođenje (koje je jedan od oblika prisilne kontrole), međutim policija nije na to reagirala i žena je ubijena. Isto tako bilo je i u slučaju iz Novske, kad je suprug ubio suprugu na njezinom radnom mjestu. U tom slučaju policija je odradila svoj posao i predložila zaštitnu mjeru, sud je izdao zaštitnu mjeru i pustio ga iz pritvora. Nekoliko dana kasnije je žena bila mrtva, naglašava politologinja.
“Problem nastaje prije nego što se dogodi femicid”, naglašava nezavisna stručnjakinja. Dodaje da pravodobna i prava reakcija sustava izostane kada žena prijavi nasilnog partnera, čak i kada ona prijavi da joj je prijetio smrću.
“Morali bi znati da je prisilna kontrola veći prediktor femicida nego fizičko nasilje“, smatra i Čatipović.
‘Dom je najopasnije mjesto za ženu’
Prema istraživanju Dunje Bonacci Skenderović, koje tek treba ugledati svjetlo dana, kad je u pitanju vrsta oružja kojim je počinjen femicid uglavnom je riječ o hladnom i vatrenom oružju, u 95% slučajeva. Fizička snaga korištena je u 5% slučajeva.
Najčešće mjesto izvršenja femicida je zajedničko kućanstvo, u 57,5% slučajeva. U 17,5% u njezinom kućanstvu / kućanstvu njezinih roditelja. Isto tako u 17,5% slučajeva femicid se dogodilo na javnom mjestu. U 5% na radnom mjestu žrtve, dok je mjesto počinjenja femicida nepoznato u 2,5% slučajeva.
“Dom i dalje ostaje najopasnije mjesto za ženu”, naglašava Bonacci Skenderović.
Nakon femicida počinitelj je sklon samoubojstvu. Tako je počinitelj izvršio samoubojstvo nakon femicida u 45% slučajeva. U 10% slučajeva je pokušao samoubojstvo, ali nije uspio. U 45% slučajeva počinitelj nije pokušao počiniti samoubojstvo.
Pročitajte više: Pravnica upozorava: Ekonomsko nasilje često prolazi ispod radara
Do femicida dolazi nakon razilaženja: ‘ubije ju kad shvati da nema povratka’
Jacquelyn C. Campbell ustanovila je da razina opasnosti od intimnog partnerskog femicid raste kada žrtva pokuša napustiti zlostavljača. Ona ostaje vrlo visoka naredna tri mjeseca, a neznatno pada sljedećih devet mjeseci. Nakon godinu dana opasnost naglo opada.
“Ovaj vremenski tijek se pokazao i u podacima iz mog istraživanja. Većina femicida, kod kojih sam imala podatke, su se dogodili u ovom vremenskom okviru od jednog dana do šest mjeseci nakon prekida veze”, napominje Bonacci Skenderović.
Smatra da je potrebno napraviti dublju analizu kako bi se ustanovilo zašto je baš to razdoblje najkritičnije.
“Rekla bih da se tu radi o gubitku kontrole nad žrtvom i da kada zlostavljač shvati da nema povratka, on ju ubije“, kaže Bonacci Skenderović.
Kako onda poticati žene da napuste odnos u kojem su zlostavljane, ako postoji opravdani strah da bi upravo to mogao biti koban trenutak, upitali smo ju. No na to pitanje konkretnog odgovora jednostavno nema.
“Ono što moramo shvatiti je da ne završava svaki prekid nasilne veze femicidom i da postoje jasni pokazatelji koji ukazuju na visoku mogućnost da se femicid dogodi. Te pokazatelje je važno prepoznati”, ističe pa dodaje da kada se žene nađu u nasilnoj vezi iz nje nije jednostavno otići.
“Važno je da se raspitaju, da traže informacije, da vide koje opcije sve imaju”.
Sve češće sin ubija majku
Partnerski femicid samo je jedna podvrsta femicida. Iako je stopa intimnog odnosno partnerskog femicida visoka, prema podatcima iz izvješća pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, imali smo visok porast ubojstava žena od strane odraslih sinova, naglašava Čatipović.
Tako je lani od 13 femicida u Hrvatskoj, njih 6 počinjeno od strane sinova.
“Postoje znanstvena istraživanja koja su izmjerila faktore rizika i korake koji vode do femicida. Ako stručnjaci koji se bave tom tematikom to znaju, onda bi mogli prepoznati da u nekoj obitelji postoje faktori visokog rizika od femicida i mogla bi joj se pružiti adekvatna zaštita”, kaže Čatipović.
Istraživanja su srž promjene, slažu se Čatipović i Bonacci Skenderović.
“Analize i istraživanja su temelj za razumijevanje rodno uvjetovanog nasilja, kao i za stvaranje politika temeljenih na dokazima. Bez toga ne može se raditi sustav prevencije femicida. Bez toga nema smisla niti raditi zakonske promijene“, smatra Bonacci Skenderović.
Foto: Canva / Privatna arhiva / Tanja Kanazir
