Nije nam trebao poseban povod za razgovor s jednom od najmlađih ravnateljica ustanova socijalne skrbi magistricom socijalne gerontologije Suzanom Mavrinac! U mjesecu u kojem se obilježava međunarodni dan starijih osoba upoznali smo osobu koja vodi najelitniji dom za starije i nemoćne osobe u Hrvatskoj!
Zavidno obrazovanje
Nakon završetka fakulteta Poduzetništva u Rijeci, Suzana je spletom okolnosti dobila posao kao tajnica u domu za starije i nemoćne. Spontano je kroz rad napredovala te postala asistentica ravnateljice, a uskoro i voditeljica doma. Nije bila ni svjesna da će nakon Poduzetništva voditi ustanovu socijalne skrbi.
„Kao tajnica i asistentica ravnateljice moj posao je bio više administrativnog karaktera, međutim želja za proučavanjem menadžerstva u pogledu zdravstvenog i socijalnog aspekta probudila je u meni malog znanstvenika i usmjerila me prema narednim akademskim koracima. Ubrzo sam upisala u Mariboru studij Socijalne gerontologije, gdje sam prošle godine i magistrirala. Odmah drugi dan nakon obrane rada, nastavila sam obrazovanje na doktorskom studiju istog smjera. Međutim, ono što me „izbacilo iz akademskih okvira“ bio je poziv za sudjelovanje na jednom prestižnom učilištu u Zagrebu gdje sam nakon intervjua s ravnateljem dobila priliku da se godinu dana školujem i učim kako biti ravnatelj jedne socijalne i zdravstvene ustanove. Ta godina je bila izuzetno teška. Varirala sam između vrlo zahtjevnog posla i dva još zahtjevnija studija od čega me jedan vukao u znanost, a drugi u svu mogući realnost izazova s kojom se moraju suočavati ravnatelji i menadžeri socijalne i zdravstvene skrbi”, rekla je.
Izazovan i težak posao
Suzana ističe da su najveći izazov ljudi jer dom za starije ima korisnike koje nemaju najsretnije životne priče. Uz to, važno je zadržati stručnost te brinuti o djelatnicima jer i oni zahtijevaju mnogo. Dom za starije zapošljava ljude različitog kadra, medicinske struke, njegovateljice, fizioterapeuti, radni terapeuti i kuharice, domar, spremačice, a imaju 58 korisnika. Nije jednostavno voditi toliki broj ljudi te zadržati empatiju, stručnost i kvalitetne odnose.
„Trebala sam se postaviti kao autoritet sa svojih ‘metar i pol“. Međutim, ljudi vrlo lako prepoznaju kada se „namećete“ s pokrićem i tada autoritet dođe sam po sebi. Teško je naći balans i postaviti se autoritativno, ali na način da ne „gušite djelatnika“, rekla je.
Planovi i rušenje predrasuda
Vlasnici Doma Perić su obitelj koja živi u Švicarskoj. Odabrali su Suzanu za ravnateljicu upravo zbog planova koje želi ostvariti za vrijeme trajanja mandata. „Vjerujem da se vlasnik odlučio za mene prvenstveno iz razloga što je prepoznao moj poduzetnički duh. Ako imate viziju stvaranja doma s pet zvjezdica, neće vam te zvjezdice opravdati prekrasni zidovi i niz ispisanih pravilnika koje nitko neće znati upotrijebiti. Vrlo je važno znati kako implementirati niz zakona, statuta i vlastitog iskustva na buduće naraštaje djelatnika i prilagoditi ih potrebama korisnika.“
Tijekom svog mandata planira otvoriti senzorne sobe kako bi pomogla anksioznim, depresivnim i dementnim korisnicima. Želi promijeniti reputacija domova općenito te na vlastitom primjeru pokazati da nije svaki dom isti i stvoriti ustanovu socijalne skrbi dostojnu svega onoga što nam donosi starost ili nemoć. Uz to, želi okupiti ravnatelje svih ustanova socijalne skrbi kako bi razgovarali o problemima u kojima bi im država mogla pomoći.
„Neke stvari u socijalnoj skrbi i zdravstvu nisu definirane ili su u takozvanoj sivoj zoni, i to su stvari koje može riješiti jedino država. Mi, kao ravnatelji, možemo sjesti za isti stol, konstatirati, upozoriti i nadati se da će biti nekih pomaka, jer u stvari svi radimo za dobrobit ranjive populacije“, istaknula je.
Kako konkurencija može naštetiti?
Nerijetko u Dom za starije Perić dolaze korisnici koji su u drugim domovima prošli svašta. Obično im smeta što ih se tretira kao da su samo broj. Ravnateljica ističe da je vrlo važno poslušati potencijalnog korisnika i članove obitelji. „Otprilike su to uvijek iste stvari. Jako je važno u ovom poslu biti svjestan da ne radite s gotovim proizvodima, da svaki dan ne može i neće biti isti, da vrlo često racionalnost kaže jedno, a srce govori drugačije i da u moru izazova ovdje nema etiketiranih problema koje možete očekivati a zahtijevaju od vas da ih riješite kako da se s njima susrećete svaki dan. Kad to osvijestite i prihvatite, sve ide lakše“ naglasila je.
Na pitanje kako konkurencija može naštetiti Suzana odgovara: ”Nemam se vremena pozabaviti konkurencijom. Vrlo sam fokusirana na mjesto pod svojim krovom i taj fokus mi zapravo ne dozvoljava da promatram rad drugih ustanova. Vjerujem da svaki dom ima ono nešto po čemu se ističe, cijenim svakoga tko se usudi krenuti u tako nešto jer znam koju vrstu i količinu izazova taj posao nosi. Konkurencija je velika, kao i tržište i sigurna sam da različiti profili korisnika biraju ustanovu prema svojim potrebama.”
Nema radnog vremena
Određenog radnog vremena, Suzana nema. Nekad zna provesti jedan sat u uredu, a nekad 12. „Važno je da moji korisnici i djelatnici znaju da i kad me nema da sam dostupna. To je djelatnost u kojoj svaki dan iskrsnu barem dvije, tri nepredvidive situacije i bez obzira na to gdje se nalazim rješenje mora nastupiti odmah.“, istaknula je.
I na nju su utjecale takve situacije jer su to obično tužne životne priče, no morala se odvojiti od toga. „Morala sam ‘kirurški’ izrezati neprestano razmišljanje o smrti i bolesti, ali opet naći način da zadržim empatiju prema ljudima“, istaknula je. Kako bi se dobro nosila u takvima situacijama pomogla joj je njezina procjeniteljska vrlina.
Kad se dogode situacije u kojima nema rješenja, ona ga kao ravnateljica mora pronaći. „Radimo s ljudima, a ne s gotovim proizvodima, postoje situacije u kojima se mora hitno intervenirati i ne može se čekati. Tada je važno da iza sebe imate kvalitetan tim ljudi na koji se možete osloniti “, rekla je.
Za osobu koja se odlučuje za vođenje doma ili želi otvoriti svoj preporučuje da ne započinje ništa bez stručne osobe. Naglasila je da je to greška mnogih investitora. Samo ako se kreće od gradnje doma, stručna osoba će reći zašto je utičnica mora stajati na određenom mjestu, zašto vrata moraju biti određene širine i slično. „Stručna osoba koja će s investitorom podizati dom za starije doslovno rame uz rame pod broj jedan, a onda i jako puno strpljenja“, istaknula je.
Isto tako, dodala je da je to posao u kojem zarada neće doći brzo. To je proces koji traje jednu do dvije godine, odnosno koliko je potrebno da se ustanova popuni.
Hrabrost najveći uspjeh
Uz brojne izazove koje je imala, ali ih i prevladala, ističe da je njezin najveći uspjeh hrabrost. „Otići iz svog grada, dati otkaz s najljepšeg posla na svijetu. Preseliti se u drugi grad i krenuti raditi s ljudima i tržištem koje ne poznajete“, rekla je. Mandat ravnateljice dobila je sa samo 36 godina, a ponekad zbog godina mora ljudima dokazivati svoju stručnost i znanje. No, naučila se nositi s tim.
Kako se je imala brojne uspjehe, smatra da je imala i puno grešaka. „Nisam dopustila da me to demotivira. Zasad su to bile sitne greške koje sam uvijek mogla ispraviti, ali zapravo sam na njima jako puno naučila“, rekla je. „Najbolja životna lekcija koju sam do sada zaradila je suzdržavanje od pričanja o planovima. Pričam samo o svojim postignućima!“
Vođenje udruge
No, Suzaninim planovima i ambicijama nema kraja. Kroz svoj posao i brojna znanstvena istraživanja otkrila je koliko su članovi obitelji korisnika doma vrlo osjetljiva skupina. Istraživanja koja je radila, otkrila su joj kako bližnjima treba pomoć nakon što člana obitelji smjeste u dom, kako ih usmjeriti i pomoći im u socijalizaciji. „Tim ljudima je stvarno potrebna psihološka podrška i pomoć. Stoga smo kolegica i ja otvorile Udrugu za pružanje psihosocijalne pomoći članovima obitelji“, objasnila je.
„Nažalost, sadašnje poslovne aktivnosti mi ne ostavljaju previše vremena baviti se time, ali pomognem ljudima kroz razgovor jer im je to obično i najpotrebnije.
Kako joj to sve uspijeva? „Dobrom organizacijom zaista se sve uspije! Skromnost, ali i želja za uspjehom, biti optimističan, ali i realan i naposljetku, prihvaćanje nesavršenosti što nas vrlo često može dovesti do najkreativnijih životnih poteza!“ zaključila je.
Foto: Privatna arhiva
