Evo kako je nastala nova priča. Skrolam po društvenim mrežama večer prije objave teksta, pomalo panično (teška srca priznajem). Naletjela sam na jedan zanimljiv oglas za posao. Nije to baš običan oglas, to je Kristinin (prepoznat će se ona) oglas. Kristina traži svoju asistenticu.
Nagonski, zanima me kako ova uspješna žena razmišlja i što traži kod osobe kojoj, između ostalog, želi pomoći da postane nova uspješna poduzetnica. Hmm, promrmljam kroz poluotvorene glasnice i zatvorena usta – pa ne traži puno. Ne traži bajoslovna iskustva koja, realno, a zaista nitko nema, niti traži osobu koja će raditi 100 xy zadataka. Ne traži Katicu za sve. Želi jednostavnu, fleksibilnu osobu s dobrim organizacijskim vještinama i imalo pameti u glavi.
I to mi je dalo poticaj da se zapitam sljedeće – što znači kvalitetni radnik ili radnica te zašto baš takvi, vidi vraga, najčešće već za nekoliko mjeseci do najviše dvije godine napuštaju svoje pozicije? Očito, tu nešto ne štima.
Daš im palac, traže cijelu šaku
Već sam odavno naučila da loši šefovi, ako se već ne znaju ponašati prema svojim radnicima, barem znaju izabrati svoje kvalitetne radnike – ambiciozne pčelice koje se žele dokazati na novoj radnoj poziciji i dat će ako treba 120% sebe, samo kako bi stekle povjerenje i naklonost novog šefa ili šefice. Kristina (žena s početka ove priče) zna vjerojatno iz vlastita iskustva da jedna osoba ne može «vući» 120% posla u nedogled jer jednostavno – to nije zdravo.
Većina šefova i šefica u našoj državi to ipak ne razumije. Dodatno zalaganje je poželjno, a najčešće ne biva i dodatno plaćeno, ne trebam posebno isticati, da o pohvalama na radnome mjestu možemo tek sanjati. Često se tako događa da majka dvoje male djece radi umjesto 8, čak 10 sati dnevno, a potrebno je da bude dostupna i vikendima. Nije niti kod suprotnog spola puno drugačije, razumije se.
S vremenom naših 120% zalaganja postane premalo, jer digli smo očekivanja, pa se često natječemo same sa sobom ne bismo li postigle 150% sebe. Nikada dosta, je l’.
I, znaš li kako ovakve situacije završavaju? Ako si uspjela pročitati članak do ovog reda, uvjerena sam da znaš. Prepoznala si se vjerojatno u prethodnim rečenicama. Odgovor je predvidljiv – dovodimo se do burnouta.
Mogu li dati svoje skromno mišljenje, TU se gube kvalitetni radnici.
Šef te pritišće i pritišće, ti rintaš sve više i više za benefite koji postoje u tvojoj mašti i kojima se nadaš kao žedan vodi. No, budimo realni, maštati je lako, ali ostvariti svoje snove kroz tuđe, ipak je malo teže. Dapače, vrlo često i nemoguće.
Ima li lijeka za Katice za sve?
Iako bi čovjek s obzirom na okolnosti pomislio da je glavom i petom Hrvatica, Katica za sve zapravo je došla iz Njemačke. Razvojem njemačkog građanskog sloja u novom vijeku sve je više djevojaka odlazilo iz sela u gradove raditi kao sluškinje. Za djevojku koja je bila zadužena za čitavo kućanstvo govorilo se Mädchen für alles, što u prijevodu znači – djevojka za sve.
Da ne bi bilo, isti proces naseljavanja seoskih djevojaka u gradove, događao se i u Hrvatskoj. Kako je veoma često ime na selu bilo Katica, tako je Katica postala sinonim za sluškinju. Ostalo je povijest.
Drago mi je što Kristina ne traži svoju Katicu za sve; svoju “robinju” s dodatnim projektima, prekovremenim satima, nezadovoljnim mužem i djecom, burnoutovima koji će se s godinama nakupiti poput jugoslavenskih znački na zidu.
Traži zdravu zaposlenicu koja “zna misliti svojom glavom”. Jednostavnu ženu s tek nekoliko (ali važnih) vještina.
Mislim si, da, TAKVE MI možemo graditi budućnost, a ne MI koje se želimo stalno dokazivati, uzimati sve više i više poslova, trčati za šefovima držeći se za njihove suknje i prema tuđoj potrebi, na lomači paliti svoje moždane vijuge.
(p.s: Kristina je u međuvremenu svoju asistenticu pronašla)
Foto: Pexels
Autorica: Andreja Rambrot, pisalica.com
Odličan članak ?