Tog dana sam se čak i zrihtala. Kažem “čak” jer ne oblačim svilene košulje niti stavljam maskaru, osim kada imam sastanke s klijentima. Da, većinu vremena radim u gaćama i potkošulji. Koga briga, radim iz stana. Solo.
Nabacila sam svoju “business masku” jer, očito, išla sam na sastanak.
Brzim koracima gotovo sam preskakivala užarene stepenice pothodnika u Importanneu, kada sam srela nju. Nije mi niti prijateljica, niti poznanica, recimo da je nešto između. Nazvat ću je S. Obratila mi se onim umjetnim smiješkom kakav nosi većina današnjih ljudskih bića i jednostavno me upitala – Kako si?
Odgovorila sam pristojno, kako me rođena mater učila – Hvala, odlično! (Zaista sam se tako i osjećala) No, S. nije uživala u mojoj sreći i nije mi rekla da joj je drago. Odmaglila je poput ptice trkačice. Izgubila se u tami pothodnika.
Zašto ne volimo kad su drugi sretni?
Vođena dosadašnjim iskustvom života zaključila sam da drugi ne vole tuđu sreću, naročito onu poslovnu. Valjda se osjećaju prevarenima jer je sreća zaobišla njih i “nastanila se” u nekom drugom. Nije im jasno da se sreća nalazi u njima samima.
Sjećam se kako sam najviše društva imala, vjerovale ili ne, kada sam bila nezaposlena.
Ispiti položeni u roku, diploma magistre sa samo 23 godine, puna entuzijazma i s ponekim iskustvom, uporno sam pokušavala preskočiti zidove koji su za mene (u tom trenutku) bili previsoki.
Kasnije sam shvatila da ti isti zidovi uopće nisu bili toliko visoki. Zapravo su mi bili tek do koljena i samo sam trebala promijeniti svoju perspektivu. Da sam to tada osvijestila, preskočila bih ih bez problema.
Ti zidovi bili su spomenuto društvo koje me tada okruživalo (da, koje sam sama birala), kao i sve “digitalno” društvo – od TV kuća i raznih portala, do filmova. Baš sam se nešto jako voljela družiti s osobama koje “pate” od istih problema (ili samo pate), kojima je sve na svijetu kriva naša država, političari koji su na vlasti, glavna institucija za (ne)zapošljavanje te uža i šira rodbina, što imaju ili nemaju nekoga tko bi ih zaposlio preko veze. Vjerujte mi, glumice iz meksičkih i turskih sapunjara, za njih su bile “male bebe”.
No, i meni je konačno osvanuo jedan sunčani dan, kada je u mojoj glavi nastao Kurzschluss iliti kratki spoj. Promijenila sam perspektivu, a pogled iz novog kuta donio mi je val sreće i more promjena na “socijalnom planu”.
Kako je to gledati iz druge perspektive
Pogled iz druge perspektive nije uvijek pogled kroz ružičaste naočale, ali to je pogled koji može biti ružičasti većinu vremena. TI si ta koja biraš kada ga želiš “uključiti”.
Drugim riječima, promjena životne perspektive ponajprije znači suočiti se sama sa sobom i priznati si da si jedina osoba koja odlučuje o svome životu. Nitko drugi nije niti kriv, niti zaslužan. Svi zaključci i emocije nalaze se u nama samima. U meni. U tebi.
Kada sam konačno osvijestila svoje ružičaste naočale, nekako je sve krenulo u puno boljem smjeru, kako privatno, tako i poslovno.
Pronašla sam nove prijatelje
Svoju sreću osvijestila sam kada sam prestala pratiti internetske portale i gledati Dnevnik. Također, kada sam se prestala družiti s “prijateljima” koji su se veselili što još uvijek nisam pronašla posao jer im je bilo drago što nisu jedini. Opravdavali su tako svoje postupke. I bilo im je lakše.
Počela sam čitati motivirajuće knjige osoba koje su uspjele u životu, gledati dokumentarce u kojima opisuju svoj put, “pinati” motivacijske citate na Pinterestu i družiti se samo s pozitivnim i vedrim osobama.
Svoju sam svijest prebacila s “ništa ti ne ide od ruku” na “ti to možeš i hoćeš”.
Perspektiva, je l’. Više nisam samo gledala, počela sam je živjeti.
I znaš što? Kad bih danas ponovo srela svoju S. koju sam spomenula na početku ove priče, odgovorila bih joj – Hvala ti na pitanju, najbolje sam na svijetu!
Jer ja sam svoju sreću pronašla.
Foto: 123rf
Autorica: Andreja Rambrot, pisalica.com
