Razumijem te – odgovorila je. Neki jednostavno nemaju “taj neki” osjećaj hrabrosti da bi odselili iz Hrvatske. I to je OK.
Šutjela sam. Ponekad je to najbolje. Šutjeti.
Moram priznati da su me riječi najbolje frendice koja me pred osam godina poznavala bolje od rođenog brata boljele. Ona je bila među prvim bližim mi osobama koje su iselile iz Hrvatske. Nakon nje, u tih osam godina iselilo mi je još 20-ak najbližih prijatelja.
Ja nisam. I nisam se propitkivala po tom pitanju – do jučer.
Trebala bih se sada?
Tanka je linija između hrabrosti i gluposti
Očigledno, ovdje nam nije baš najbolje. Odljev mozgova je sve veći, broj stanovnika rapidno pada, a pojedinci skidaju maske sa lica i pljuju nam u lice izraze poput “ako ti ovdje ne odgovara, slobodno iseli”. Iskreno, ja ovdje ne vidim patriotizam koji se toliko veliča u zadnje vrijeme.
Umjesto toga, svakim danom sve mi je jasnija latinska izreka koju sam naučila jednom u srednjoj školi, Homo homini lupus, iliti čovjek je čovjeku vuk.
I zato se naposljetku pitam, isplati li se boriti? Isplati li se biti “ostaša” (kako su nas nedavno nazvali) u ovoj zemlji u kojoj se narod ponaša poput ovaca jer… – se boji, jer mu je dobro, jer je glup?
Sudeći prema životima osoba koje me okružuju, osobito onima koje rade u državnim tvrtkama, zaključila bih, nije im najbolje, ali se boje da će im, ako reagiraju, biti još gore.
Izgubit će prividnu sigurnost – prividno sigurni posao i prividno sigurnu plaću, ali i prividno sigurnu poziciju u društvu. No, očito im nije jasno – NIŠTA NIJE SIGURNO.
Bojimo si to priznati jer tada osjećamo strah.
Jesu li poslovni ljudi u Hrvatskoj glupi?
Poslovnjaci znaju da državna blagajna nije “magična kasa” i da se negdje treba i napuniti. Poslovnjaci razmišljaju u konkretnim brojkama i znaju da svi zaposlenici u Hrvatskoj u državnu blagajnu vraćaju oko 70 % godišnje zarade.
(Zvuči puno? Recimo da imaš netu plaću 6.000 kuna. To znači da poslodavac državi treba dati još skoro toliko novaca (tvog!) za mirovinski, zdravstveni i ostale fondove koje obilno puniš mjesečnim visokim iznosima, a od kojih realno nemaš puno koristi.
Dakle, kod neto isplate preostaje ti oko 55 % mjesečne zarade. Kod kupnje bilo kakvih namirnica i predmeta plaćaš još dodatnih 25 % državi (PDV, je l’). Plaćaš i porez na ceste kod cestarina, tehničkih pregleda vozila i na kraju krajeva, goriva koje za isto vozilo kupuješ. Plaćaš i neke lijekove (iako bi s obzirom na iznos koji daješ državi trebali biti za tebe besplatni), a kada moraš na zahtjevniji pregled, i to je najbolje platiti, jer prije negoli se dočekaš termina za pregled u državnoj bolnici, odapet ćeš papke. Niti isplate mirovine se dočekati vjerojatno nećeš, jer pitanje je hoće li naš mirovinski sustav do tada opstati. A porezi na nekretnine? To je samo još jedan u nizu nameta koji nam se želi ugurati, jer nismo dovoljno jasno i glasno rekli da ga NE ŽELIMO.)
Glupi smo što to trpimo i to je jasno. No, sudeći prema ovoj logici, poslovnjaci su još gluplji.
Umjesto da novac ulažemo u razvoj tržišta i ekonomiju i možemo tako zaposliti veći i bolje plaćeni kadar, mi ga prisilno dajemo državi.
Okreni kako hoćeš, svakako smo na gubitku.
A ipak se i dalje borimo, poput mazge, glavom kroz zid.
Nismo tu zato što smo patrioti
Čovjek bi lako zaključio, radimo to jer smo domoljubi. Želimo da našoj državi bude bolje.
Samo ću se kratko i slatko nasmijati i odgovoriti – dobar vic.
Osobno sam se odlučila za poduzetništvo jer nisam više željela trpjeti frustracije bivših poslodavaca koje im je nanijela naša država. Odlučila sam se i zato što sam znala da ću cijeli život u ovoj državi morati brojiti svaku kunu koju želim ili trebam potrošiti.
A za to nisam imala snage.
Odlučila sam se boriti jer kraj ovim glupostima jednom mora doći.
Odlučila sam se boriti zbog svojih roditelja koji se godinama bore za mene. Zbog prijatelja koji, poput mene, imaju dovoljno hrabrosti ostati ovdje. Odlučila sam se boriti za kontrolu vlastita vremena i to da ću u skoroj budućnosti više sati tjedno moći provesti s vlastitom djecom. Odlučila sam se boriti za satnicu s kojom ću si moći priuštiti ljetovanje jednom godišnje, koje si više od 60 % Hrvata ne može priuštiti. I, naposljetku, odlučila sam se boriti jer želim biti što manje ovisna o državnoj “magičnoj kasi”.
Da, taj put je trnovit. Jedni će reći – ovo je hrabro, drugi – ovo je ludo. Tanka je granica između ludosti i hrabrosti, zar ne? No, dokle god imam svoju tvrtku, imat ću i svoju slobodu.
Kakvu – takvu, ali nekakvu.
Da, ne isplati se imati tvrtku u Hrvatskoj, ali je ipak imam.
Foto: 123rf
Autorica: Andreja Rambrot, pisalica.com
