Ovo ljeto pokušala sam imati klasični godišnji odmor. Dakle, natrpati auto stvarima, uputiti se pravcu mora, izležavati na plaži i NE raditi (barem ako nije nužno).
Sedam dana godišnjeg odmora
Samo sedam dana godišnjeg! Možeš ti to Andreja, ponavljala sam si, pokušavajući glumiti partneru kako nisam opterećena brigama i kako je sve u najboljem redu.
Izdržala sam. Jedva. Do utorka. Ujutro.
Bijesna sama na sebe, prebacivala sam si svašta, u stilu – što meni treba godišnji, sada nije pravo vrijeme za godišnji, klijenti te čekaju, poslovi neće čekati, svijet će se raspasti…
Prvu navalu panike ugasio je moj partner.
Imam tu sreću u životu da ON zna kako zaustaviti mene na kotrljajućoj lopti koja ide, ni manje ni više, prema dubokoj provaliji (jer ja na loptu prečesto stati ne znam).
Nakon toga malo sam se sabrala.
Zar ja zaista želim svojih jedinih sedam dana u godini «potrošiti» na brigu i scenarije koji su ionako, pokazala je prošlost, u 90 posto slučajeva imaginarni?
Odgovor sam znala i prije negoli sam postavila pitanje – ne želim!
Evo kako sam se izborila za preostalih pet dana godišnjeg odmora.
Odmor je gorivo potrebno za uzlet
Ni manje, ni više, preokrenula sam ploču. Doslovno.
To znači da sam sebi nekako (zaista ne znam kako) utuvila u glavu da odmor nije traćenje vremena, mog i tuđeg. Odmor je prijeko potrebni benzin zahvaljujući kojem ću ostalih 360 dana u godini moći funkcionirati kao normalna osoba od krvi i mesa.
Odmor je fizička potreba. I ne, nisam izmislila! Čak i Opća deklaracija o pravima čovjeka govori o tome kako svaka osoba ima pravo na odmor. Ne možeš si ni zamisliti koliko mi je odmah lakše. Zakon govori u moju korist! Onaj vražićak u meni se odmah pobojao i pustio da je po nalogu malog kovrčavog u haljini.
Mobitel je neprijatelj kojeg treba zaključati u najdublju ladicu
Onih 360 dana koje sam spomenula, mobitel nastojim uvijek držati kraj srca, ili barem glave. Nije da se ne bojim posljedica zračenja, no zadala sam si tu prokletu misiju da uvijek moram biti na raspolaganju svojim klijentima. OK, ne baš uvijek uvijek. Recimo da se do 18 sati redovito javljam padale li i sjekire!
No, vjerujte mi, nošenje mobitela sa sobom na plažu ravno je pozivu svih klijenata da se s tobom na istoj plaži sunčaju. Nemam ništa protiv svojih klijenata, nadam se da me shvaćate, no tih pet preostalih dana možemo živjeti sami sa sobom.
Zato sam mobitel zaključala u jednu prostoriju i tamo je bio prisiljen čekati me tih nekoliko sati kada bih se vratila s plaže. A kod svakog povratka postupak je bio isti kao i s malom djecom. Polako sam se šuljala sobi i otključavala, čvrsto držeći palčeve da ne zaplače. Zatim sam pregledala propuštene pozive i poruke te obavila tih nekoliko poziva.
Koje olakšanje je to bilo, nećeš znati dokle ne probaš sama!
Meditacija uz knjige, šum valova i miris aerosoli
Osoba sam koja cijeni svoj mir, ali i osoba koja se teško primiri. Tako sam probala već sa svakakvim meditacijama, no samo dvije su mi zasad uspjele dugoročno – Oshova aktivna meditacija i trčanje.
Ovo sam ljeto otkrila i treću – meditaciju knjigama. Teškog srca priznajem da sam nakon studija književnosti osjećala blagu averziju prema svemu što ima više od 100 stranica, a ovo sam ljeto napokon se opustivši nanovo otkrila čar čitanja i bijega od stvarnosti.
Tako sam odmorila svoju psihu, pročitala par kvalitetnih naslova i povratila želju za hobijem koji sam jednom (olako) napustila.
Život bez odmora – za džabe?
Drage moje, ja svoje slobodne dane više ne dajem za džabe. Za svoju satnicu ionako se teško borim i mukom je zarađujem, a dodatne sate kada razmišljam o klijentima i zajedničkim brigama ionako mi nitko ne plaća.
Uostalom, kad sam ja hladnije glave, navire mi više ideja, bolja sam komunikatorica i mogu izdržati više stresa. A to je, smatram, itekako važno mojim klijentima.
Jesam li uspjela u svom naumu dobrog odmaranja?
Izdržala sam svojih pet od sedam dana godišnjeg odmora sama.
Pa, mislim da sam uspjela.
Čak mi se i svidjelo, toliko jako da bih to opet rado ponovila.
I znaš što ti mogu priznati?
Klijenti su ostali čitavi, a Zemlja se i dalje okretala bez zastoja, baš kao i sedmicu ranije.
Čini se, jedina prepreka cijelo vrijeme bila je samo moja glava.
Autorica: Andreja Rambrot, pisalica.com
