Kristina Švagelj Kramarić jedna je od rijetkih stručnjakinja za područje sigurnosti djece na igralištima u Hrvatskoj, a sa svojom tvrtkom Play Creators stvara sigurna okruženja koja kvalitetom pariraju najboljim svjetskim primjerima.
Sigurnost na prvom mjestu
Kristinina tvrtka Play Creators bavi se opremanjem dječjih i sportskih igrališta, a ponuda uključuje i opremu za vanjski fitness, podloge i vodena dječja igrališta. Rezultat svakog njezinog projekta siguran je prostor sukladan svim propisima i normama.
U ovo područje ušla je sasvim slučajno. Za vrijeme njezinog studija na Visokoj školi za sigurnost, profesor je jednom prilikom spomenuo da svi uvijek biraju iste teme za akademske radove i predložio kao temu sigurnost djece na igralištima. Na taj način upoznala je to područje i sve više se zainteresirala. Počela je malo više o tome istraživati i na kraju studija napisala je diplomski rad upravo na tu temu.
Kako je studirala na istom fakultetu kao i njen tadašnji suprug, njih dvoje odlučili su osnovati udrugu pod nazivom Centar za kvalitetu i sigurnost koji ovih dana slavi svoju desetu godišnjicu.
„Kroz rad Centra smo pokušali upoznati naše institucije, ministarstva i sve ljude općenito sa pitanjima sigurnosti djece na igralištima“, navodi.
Svoje školovanje za sigurnosne inspektore nastavila je u organizaciji RoSPA iz Velike Britanije koja se sigurnošću bavi već stotinu godina, a djeluje pod samom kraljicom, te je postala prvi ženski inspektor za dječja igrališta u Hrvatskoj i jedan od 5 u Europi.
Uskoro su započeli raditi i u Hrvatskoj i prilično brzo postali su najveći stručnjaci u ovom području. Kristina je ravnatelj ustanove za obrazovanje odraslih Obrazovni centar za prevenciju nesreća. Ustanova provodi razna usavršavanja vezana uz područje sigurnosti djece, te je organizator međunarodne Konferencije za sigurnu igru koja se održava jednom godišnje. Isto tako je jedan od rijetkih trenera za normu EN 1176.
„Susretala sam se sa jako lošim stanjem na terenu, viđala sam sve i svašta. Ljudi se me počeli ispitivati gdje da kupe sigurnu opremu i kako da naprave posao ispravno. Upravljanje igrališta je jedan cijeli sustav gdje je kupnja samo jedan od prvih koraka. Tek nakon kupnje za kupca počinje posao“, objašnjava.
Okolnosti u privatnom životu odvele su Kristinu u samostalni poslovni put.
„Od toga je došla ideja čime ću se baviti. Izabrala sam krenuti u ono što znam i u čemu sam dobra“, priča.
Izazovi u domaćem poslovanju
Iako je bila relativno novo ime u tom području, a iza sebe nije imala veliki kapital, ljudi su je zbog prošlih angažmana već prepoznavali kao stručnjaka, pa je samostalni start krenuo lakše. Kada je započela raditi na projektima iznenadio ju je stav klijenata prema ispunjavanju sigurnosnih normi.
„Šokirala sam se zato što je većini bilo lakše pristati na bilo kakvu uslugu i proizvod, pod uvjetom da ih se ne gnjavi sa svim onim pitanjima koja su meni potrebna da se projekt odradi kako treba te da na kraju igralište bude sukladno s normama i sigurno za djecu.“
Kristinini klijenti uglavnom su gradovi, općine, vrtići i hoteli. Rijetko kada radi za fizičke osobe, makar je bilo i takvih poslova.
Kao najveći problem u domaćem poslovanju izdvaja odgodu plaćanja.
„Stranci ne znaju za taj pojam i nema im nikakvog smisla. Kada roba kreće od njih, oni očekuju da je plaćena. Kod nas, što je veća firma, to je odgoda plaćanja duža. Ona može trajati čak do 90 dana i moram priznati da me to često koči u normalnom funkcioniranju firme.“
Kao primjer navodi loše iskustvo s jednim većim gradom, koji je kasnio sa isplatom za obavljeni posao. Slučaj je završio na sudu i proces još uvijek traje.
„Jedan dio su platili, drugi nisu, a prošlo je već četiri godine od toga. Nas male poduzetnike problemi u jednom takvom velikom poslu mogu skroz pokopati“, naglašava.
Lažni certifikati i nelojalna konkurencija
Postoji još jedan općepoznati problem u Hrvatskoj, a to je način dogovaranja poslova. Ističe kako je doprijeti do nekoga jako teško, a dobiti posao „normalnim“ putem jako rijetka pojava.
„Kada radim bilo koji projekt ne prihvaćam onaj gdje rezultat na kraju neće biti kako treba. To je način mog razmišljanja i poslovanja. Ako ispod neke sprave mora ići podloga i to u određenoj količini, ne mogu pristati na kompromise“, navodi kao primjer.
Ona sumnjive poslove radije odbija, ali priznaje kako bi, da se podredi takvim stvarima, daleko više radila. Ipak, u manjoj količini poslova vidi i pozitivnu stranu.
„Kada nemate puno projekata, možete dati više od sebe u svakom pojedinom poslu. Onda se to osjeti i to je možda moja prednost u odnosu na konkurenciju koja od mene količinski daleko više radi“, kaže.
Konkurenciju dijeli na dva dijela, na naše proizvođače i na uvoznike. Kaže kako postoji razna konkurencija, od one nelojalne do one koja je sasvim u redu.
„Neke od naših tvrtki naručuju izvana sve od vijaka do grede, a onda to dovezu u radionu gdje sastave dijelove i nazivaju se hrvatskim proizvođačem. Ja koja dobijem dijelove izvana i sastavim ih na terenu, ja sam uvoznik. Ne slažem se u potpunosti s time.“
Ističe kako postoji oprema koja nije u skladu s normom, a jeftinija je od njezine i ima lažne certifikate te na taj način prolazi kod klijenata. Kristina uvozi podlogu za dječje igralište iz Kanade i jedini na svijetu daju za takav proizvod deset godina garancije.
„Mislim da je kvaliteta usluge vrhunska. Kada gledam u usporedbi s konkurencijom, gdje je nakon godinu dana drvo već trulo ili podloga potpuno uništena, ja sam prezadovoljna svojim proizvodima“, naglašava.
U Zagrebu ima najmanje projekata
Trenutno ju veseli rad na projektu velikog igrališta u Mandrama na Pagu. Najviše poslova odrađuje na području Kvarnera i srednje Dalmacije, a nekoliko projekata radila je i u Slavoniji te oko Dubrovnika. Ističe kako najmanje radi u Zagrebu i okolici.
„Projekte u Zagrebu nemoguće je dobiti. Ja sam rođena Zagrepčanka i žao mi je što je situacija tako zatvorena. Možda se jednog dana nešto promijeni“, kaže.
Iznenađena je sve većom potražnjom za proizvodima vezanima uz vanjski fitness. Jedan takav veliki posao odradila je u suradnji sa Samoborskim sportskim savezom, a radi se o vanjskom fitness parku koji se nalazi uz Sportsku dvoranu Samobor. Park se prostire na površini od oko 550 četvornih metara i mjesto je na kojem treninge mogu odraditi svi aktivni sportaši, kao i ostatak stanovništva koje se sportskim aktivnostima bave rekreativno.
„Nađu se ljudi s kojima je izuzetno ugodno raditi, a koji vas na kraju preporuče dalje i to je uvijek najbolje, jer preporuka nekako donosi ipak najviše posla.“
Kristina izražava želju da u budućnosti svake godine nešto donira za zajednicu. Jedan takav projekt je već iza nje, a radi se o dječjem igralištu u jednom velikogoričkom vrtiću.
„Svaki projekt koji odradim je jedno veliko veselje i nešto posebno, pogotovo ako vidite da su djeca i kupac zadovoljni.“
Hrvatska kasni pola stoljeća za europskim standardom
Prije nekoliko godina sudjelovala je u pisanju Zakona o sigurnosti djece na prostorima za igru. On, međutim, nikada nije zaživio.
„Vlast se mijenjala i problem je bio u prebacivanju odgovornosti među ministarstvima. Nije se znalo koje je ministarstvo nadležno za koje područje, a odgovornosti nitko nije htio preuzeti“, priča.
Ističe kako je situacija izvan Hrvatske drugačija.
„Žao mi je što moramo imati zakon da bi se natjerali na nešto. Zapadu to nije potrebno. Pravilnik su prije nas donijele mnoge zemlje koje još nisu ni u Europskoj Uniji.“
Budući da radi s inozemnim tvrtkama, primjećuje veliku razliku između domaćeg i stranog načina poslovanja. Navodi kako se vani nitko ne hvali time da je roba u skladu s normom, jer se to odavno podrazumijeva. Dok se mi još uvijek borimo s time da proizvodi uopće budu napravljeni prema normama, inozemni proizvođači bave se osmišljavanjem i testiranjem sprava koje će razvijati određene vještine djeteta.
„Rekla bih da Hrvatska kasni barem 50 godina za Europom, a Europa još 50 godina za SAD-om i Kanadom. To su ogromne razlike.“
Žena u muškom svijetu
Kristinin je sin ovih dana proslavio treći rođendan. Zadnjih nekoliko godina bilo je teško uskladiti poslovne i privatne obaveze. Priznaje kako ju je to malo poslovno unazadilo, ali kao svaka zaposlena majka, snalazila se na sve moguće načine.
„Putovala sam sa bebom na sastanke diljem Hrvatske, a to se nastavilo sve do danas. Trenutno radim projekt na Pagu, pa će sin ići sa mnom, a onda moram voditi i nekoga tko će ga čuvati. Malo je teže, ali s druge strane to je super jer smo zajedno, a radim posao koji je njemu zanimljiv.“
Ovo područje uglavnom se veže uz muškarce, pa joj je od samog starta bilo izazovno uopće krenuti u tom smjeru.
„Teško je jer je ipak ovo zasad muški svijet. Morala sam krenuti učiti o samim građevinskim radovima, a o njima u počecima nisam znala puno. To je možda bio najveći strah, ali ako ima volje, čovjek sve nauči“, ističe.
Za pokretanje vlastitog posla važne su volja i energija, kaže. Prema njenom iskustvu, ljudi najčešće komentiraju kako je poduzetnicima lako jer rade za sebe i sami su sebi šefovi. Ona misli da poduzetništvo ipak ima dvije strane.
„Nekada si možeš posložiti vrijeme kako želiš, ali kad ima posla radi se i noćna smjena. Na kraju ipak moraš zaraditi sam za sebe i svoje zaposlenike“, kaže.
Kada je ulazila u svoj posao, nitko nije stajao iza nje. Sve je ostvarila svojim trudom i radom.
„Istina je da se s vremenom umoriš. Moram priznati da imam sve manje snage za borbu s državom i papirologijom, ali ne mislim odustati. Idemo dalje i borimo se!“, zaključuje Kristina.
Foto: privatna arhiva Kristine Švagelj Kramarić
