Blizanci – curica i dečko – došli su u školu. Brat od početka odbija raditi zajednički. Zašto? On je puno slabiji od sestre u nekim stvarima i toga je svjestan. Ona je jača u puno stvari i toga nije svjesna. Svaki put kad on treba nešto odraditi, ona je nagonski rješavala to umjesto njega ne znajući da pritom on samo još dodatno uviđa svoje slabosti. Ona je samo htjela pomoći. On je samo htio učiniti nešto bez ičije pomoći. Ovo je stvarna priča o tome što se dogodi kad se spoje djeca i ravnopravnost spolova.
Toksičnom socijalizacijom do nesigurne djece?
Priču o bratu i sestri, osnovnoškolskog uzrasta, podijelila je na svom LinkedInu Anja Rendulić, profesorica specijalne edukacije. I pokazala da su djeca puno pametnija i svjesnija svijeta nego što često smatramo da jesu. Zamislite da se dijete od svega par godina osjeća manje vrijedno jer je svjesno jer je sestra u nekim stvarima spretnija i bolje joj ‘leže’. I onda će netko reći “ma djeca nemaju pojma”, “ne može on/a to shvatiti još je dijete”… Djeca su puno pametnija i svjesnija svijeta nego što odrasli to često shvaćaju, vide i priznaju. Jedino što ne znaju to artikulirati na način kako bi “mi” odrasli to učinili.
No ono što mi je posebno zanimljivo u ovoj situaciji je pitanje imaju li njihovi problemi veze s očekivanjima koja su im nametnuta ‘po spolu’. Je li ona nesvjesna svoje dominantnosti jer je djevojčica, a on povrijeđen i narušenog samopouzdanja jer je muško, a nije superioran? Pitanje ima li to veze s generacijama i generacijama odgoja djevojčica i dječaka na drugačiji način. Tako da je dječak, snažan, pametan, junak. A ona – lijepa.
Pročitajte više: ‘Mislite li i dalje da je biti profesor samo posao’ – djeca s teškoćama u učenju: od anksioznosti do rezanja vena
Djeca i ravnopravnost spolova: usađeno u DNA
Povlači li se ovaj toksičan odgoj i ovi usputni i nebitni epiteti, koji se govore nagonski i bez štetnih namjera, toliko dugo da su postali dio našeg DNA. Toliko da se ovaj braco osjeća loše jer njegova seka nešto radi bolje? I toliko dugo da seka nema osjećaj da je to što nešto zna – vrijedno? Ne osjeća superiornost, dominaciju. Pa, da, niti ne treba. Ali možda, samo možda je to zato što se generacijama žena njihov rad i vrijednosti umanjivale, pa sad više prirodno one same ne vrjednuju svoja znanja, vještine i dostignuća. A možda sam potpuno fulala ‘ceo fudbal’.
Da se vratimo na situaciju… Kako ohrabriti njega, a ne slomiti nju? Rendulić ima jednostavno rješenje. Uvela je pravilo čekanja reda. Kada jedan nešto mora odraditi, drugi strpljivo čeka. Pomoć se pruža samo ako se pomoć traži. Nakon određenog vremena došlo je do toga da sestra pomaže kada se od nje pomoć traži i dozvoljava bratu da gradi samopouzdanje, a od brace smo dobili da osvijesti kako nije loše niti sramotno tražiti pomoć kada mu je potrebna.
To je savršeno rješenje da se oboje osjećaju dobro i ravnopravno. Lijep i pozitivan primjer dobre socijalizacije djece. Gdje nije napravljena još veća šteta niti njoj niti njemu. Nije umanjena vrijednost njezina znanja nauštrb njegova samopouzdanja. Čini mi se da je to, nažalost, i dalje više iznimka nego pravilo u pogledu odgoja. I dalje se više ‘cijeni’ muško dijete. Kao da žensko nije dovoljno dobro. Dovoljno vrijedno.
Sav apsurd različitog pogleda na mušku i žensku djecu može se sažeti u tri situacije. Ponovno stvarne situacije, kojima sam sama svjedočila.
Pročitajte više: Znate li kakav sadržaj vaša djeca konzumiraju i čemu ih ‘uče’ influenceri? Slučaj Andrew Tate
Žensko manje vrijedi?
Prva. Vozim se u tramvaju. Trudnica razgovara sa starijom ženom. Očito je da se poznaju. Žena ju ispituje za obitelj, zdravlje, muža i dijete koje ima kod kuće – curicu. I pita ju – što sada nosiš? Opet cura, odgovara ponosno trudnica. A sugovornica joj dodaje: a dobro, bit će treća sreća.
Druga. Muž i žena sretno su oženjeni, stvaraju obitelj. Iz godine u godinu obitelj se širi. Imaju već troje djece, pa četvero… na putu je i peto – muško. I tu ‘reprodukcija’ staje. Cilj je postignut.
Treća. Muž i žena imaju sve. Život im se, izvana se bar čini, baš lijepo posložio. Njegovi su poduzetnici s puno imanja i novca. Svi su tako dobrostojeći. I dobili su kćer, a zatim je snaha zatrudnjela i ponovno je nosila djevojčicu. Komentar poznanika – Opet curica? Pa tko će naslijediti to sve?
Pročitajte više: Kako odgojiti sina feminista?
Nije sreća u kromosomu Y
Ovakve su priče i dalje stvarnost. Pričamo o borbi za ravnopravnost, o jednakim plaćama ili pravima, o borbama na razini države ili zajednica država. A nije nam jednako ni ‘pred vratima’. Curice su manje vrijedne. Koliko će još dugo postojati ovakav stav i hoće li se ‘isprati’ kako se generacije budu mijenjale? Hoće li doći vrijeme kad će majka moći ponosno reći da nosi curicu bez straha da će dobiti komentar da će biti druga ili treća (muška) sreća? Dosta. Ako želiš dijete, sreća je dobiti dijete. Nije sreća u kromosomima X i Y.
Tako da, ako će i dalje postojati različiti kriteriji za mušku i žensku djecu, ako će se i dalje dječacima govoriti da su snažni i kupovati im se traktori, auti i bageri, a djevojčicama se kamion otimati iz ruke i nametati lutka – jer to je za curice – nije čudo da će izrastati u osobe nesigurne u sebe. I jedni i drugi. Djeca i ravnopravnost spolova idu zajedno u rečenicu. Nismo svjesni koliko su toga oni svjesni. A to smo breme na njih stavili mi – odrasli. Svi smo mi glina koja se oblikuje, a oblikuju nas društvo, roditelji, škola, mediji…
Moramo paziti kako svojim riječima, stavovima i ponašanjima oblikujemo druge, posebno one najmanje. Ne kaže se bez veze da su im glavice poput spužve i sve upijaju. I nikada ne znamo kako će se to manifestirati.
Foto: Canva
