Danas imamo tendenciju sve ranijeg pripremanja djece za budući život, ali i konkurentnost na tržištu rada. Roditelji od najranije dobi uključuju djecu u različite aktivnosti poput sportskih, glazbenih i stranih jezika. Strukturirane aktivnosti dakako nisu problem same po sebi. One postaju problem ako su u djetetovom rasporedu nauštrb vremena potrebnog za slobodnu igru i vrijeme s roditeljem.
Pročitajte više: Edukatorica roditelja Glorija Peranić: Velik dio društva još uvijek misli da je ‘batina je izašla iz raja’ kvalitetna odgojna metoda
Iza upisa na dodatne aktivnost stoje najbolje namjere: da dijete govori što više jezika, da se što bolje snalazi u sportu, da nauči funkcionirati u timu, da ima što više vještina… Problem ovakvog odrastanja najbolje opisuju riječi dr. Shefali: Kada dijete nije vrednovano za to tko je ono, već što postiže, raste u anksioznu i potencijalno depresivnu osobu. U ubrzanom tempu života kakvog većina našeg društva živi, često vodimo brigu o osnovnim “fizičkim” djetetovim potrebama – hranjenje, higijena, svjež zrak… Ipak, upravo radi manjka vremena, to često izgleda kao “obavljanje niza aktivnosti”, pri čemu zanemarujemo jednu od osnovnih komponenti razvoja, a to je socioemocionalni razvoj. Problem je u tome što se djeca rađaju s potencijalima za razvoj pa tako ukoliko izoliramo dijete od svijetlosnih podražaja, bez obzira na osjetilo vida ono će biti slijepo. Na isti način od presudne je važnosti brinuti o poticanju socioemocionalnog razvoja djece.
Iskustva kojima je dijete okruženo u djetinjstvu kreiraju njegova uvjerenja koja ostaju za cijeli život.
Važnost pravilnog odgojnog pristupa ne može se prenaglasiti – o njemu ovisi budućnost djeteta, odnosno mlade osobe, skupine pojedinaca, a tako i našeg društva u cjelini.
Priroda problema prenatrpanih rasporeda djece je manjak vremena s roditeljem, kao i manjak slobodne igre. Konkretnije, vanjske aktivnosti zamijenile su neke od temeljnih koraka u izgradnji zdrave privrženosti i djetetovog emocionalnog razvoja.
Neki od tih koraka jesu: fizički kontakt kožom o kožu majke i djeteta u najranijoj dobi, vrijeme za proradu emocionalno nabijenih situacija, prisutna pažnja roditelja koji jasno daje djetetu do znanja; “vidim te, čujem te, razumijem tvoje potrebe, ovdje sam”. Svjedoci smo sve većeg broja djece s poremećajima pažnje i koncentracije, hiperaktivnosti, teškoća učenja, problema u ponašanju, depresivnih stanja. Usamljenost i nedostatak povezanosti su u značajnom porastu, kao i broj autoimunih bolesti i ovisnosti.
Pročitajte više: Glorija Peranić zna kako znanje iz biznisa primijeniti u odgoju!
Kako ispraviti ovaj smjer?
Putokaz je sljedeći: Veza djeteta s roditeljem je esencijalni uvjet za zdrav razvoj djeteta.
Neuroznanost posljednjih godina velikim brojem istraživanja potvrđuje činjenicu da je emocionalna veza djeteta od najranije dobi najvažniji prediktor njegovog cjelokupnog budućeg razvoja i funkcioniranja, od socijalnih odnosa do akademskih uspjeha.
Djeca koja od najranije dobi osjećaju da ih njihovi roditelji čuju i razumiju razvijaju više samopoštovanja, razmišljaju neovisno, grade bolje socijalne kompetencije te sposobnost donošenja odluke.
O povezanosti emocija i bolesti govore romanski liječnici još u 2. stoljeću. Iako je moderna medicina dugo ignorirala ulogu emocija u fiziološkom funkcioniranju ljudskog organizma, danas postoji velik broj znanstvenih dokaza koji govore u prilog tome. Ljudska bića su biopsihosocijalna stvorenja čije zdravlje ili bolest reflektiraju odnose sa svijetom koji ih okružuje.
Dakle, ako želite biti sigurni da ste doprinijeli djetetovoj budućnosti, njegujte temelje njegove emocionalne i mentalne stabilnosti.
Autorica: Glorija Peranić, Edukatorica za odgoj
Foto: Canva, Privatna arhiva
