Kao Software Engineering Division Lead i prva žena u Notchu, Matea Antolić ističe se tehničkim znanjem i međuljudskim vještinama, a njezin je karijerni put zapravo krenuo još u osnovnoj školi.
„Od malena su me privlačile te netipične ženske stvari, iako ne volim taj naziv jer smatram da su svi poslovi za sve, neovisno o spolu. Prvo računalo sam dobila nakon prvog osnovne i tu je već krenula ta moja želja prema tomu svemu.“
To je računalo bilo puno drugačije od onih koje danas koristimo. Kao dijete nije znala za programiranje, ali znala je zaigrati Pac-Man i Super Mario što je u njoj probudilo ljubav prema tehnologiji. U višim razredima osnovne škole pretplatila se i na časopis Enter. Redovito ga je čitala i pratila novitete u svijetu tehnologije.
„Znala sam dosta, ali nisam znala ništa“
„Sjećam se jedne naslovnice gdje su predstavili prototip jednog ekrana na dodir. To je tad bilo veličine nekog stolića za dnevni boravak, nešto ogromno, i razmišljala sam kako bi bilo super jednog dana imati ekran koji mogu dodirivati i upravljati njime. Mislila sam kako ću ga nakon 20-30 godina i imati. Ali to se jako brzo razvilo i puno prije smo dobili mobitele, satove i sve te ekrane.“
Tako je odlučila upisati srednju tehničku školu, a potom i tehnički fakultet gdje je njena želja za programiranjem dodatno rasla.
„Nisam se htjela baviti dizajnom ili uređivanjem podataka, baš sam htjela biti kreativna u smislu izrade aplikacija koje će ljudi moći koristiti.“
Notch smatra svojim prvi poslodavcem. Iako je tijekom studija radila kraće poslove, upravo Notch smatra početkom svoje karijere. Tamo je i danas, gdje i nakon osam godina još uvijek ima priliku za učenje i usavršavanje.
„Iako sam znala dosta, nisam znala ništa. Na faksu dobijemo temelje za dalje, ali nitko nas ne uči svemu što možemo poslije raditi,“ pojašnjava Antolić. „Kad sam krenula raditi, učila sam puno novih stvari. Naučila sam frontend framework, krenula sam s AngularJS-om, a poslije sam se prebacila u full stack s backendom na Javi koja mi je bila poznata s faksa. Vrlo brzo sam bila sposobna samostalno napraviti kompletnu aplikaciju od početka do kraja.“
Pročitajte više: Ivana Letica je prvu aplikaciju napravila u srednjoj školi, a danas uspješno pliva u kompleksnom IT svijetu bankarstva
„Odlučila sam izazvati samu sebe“
Java joj je najdraži backend programski jezik zahvaljujući širokim mogućnostima koje pruža. Pomoću nje moguće je razviti bilo koji tip aplikacije, a moguće ju je koristiti na bilo kojem operativnom sustavu kako za kreiranje, tako i za pokretanje aplikacije. No, s vremenom je shvatila kako joj je najpametnije opredijeliti se za jedan smjer budući da je IT podložan vrlo brzim promjenama. Kao vizualni tip, odlučila se opredijeliti za frontend na kojemu odmah može vidjeti svoj rad. Tako je prešla na rad u frameworku React koji je inače jako popularan među developerima.
„Možemo ga prilagoditi potrebama nekog projekta ili samom načinu rada nekog inženjera,“ govori i dodaje kako ga je lako naučiti baš zbog lakoće prilagodbe i samog načina pisanja koda. „Cijela funkcionalnost i izgled pojedine komponente aplikacije su u jednom dokumentu, nema potrebe sa skakanjem između vise dokumenata, pa je lakše pratiti kako su dijelovi aplikacije povezani.“
U developmentu je već osam godina i smatra kako je stekla puno iskustva da može steći široku sliku o svim aspektima projekta – od kodiranja do predlaganja novih tehnologija, pripreme arhitekture za projekt, projektnog menadžmenta, vodstva… „Zbilja se možemo opredijeliti i vidjeti u kojem se smjeru želimo razvijati.“
Inače introvertirana, kad joj je ponuđena pozicija voditeljice tima, nije bila sigurna želi li je prihvatiti.
„Mnogi smatraju da je za introverte programiranje savršeno jer si sam sa sobom i računalom. Ali to nije tako. Možda ćeš biti sam s kompom na početku, ali samim razvijanjem sve više komuniciraš s timom i ljudima na projektu.“ otkriva. „I nakon što sam razmislila, odlučila sam izazvati samu sebe i probati, vidjeti kako će mi ići jer uvijek mogu odustati. Na kraju sam uspjela.“
Štoviše, pokazala se i više nego sposobnom, zato je danas division lead. Neposredno vodi četiri, a posredno 20 ljudi. Njezin je zadatak brinuti o team leadovima i njihovim timovima.
Ekstrovert ili introvert? Nevažno
A je li njezina introvertiranost bila prepreka uspjehu? Antolić smatra kako nije.
„Možda je prednost ekstrovertiranih ljudi što se lakše povežu s drugim ljudima, možda je meni trebalo malo duže da steknem povjerenje i stvorim odnos s ljudima u timu, ali to je samo moja pretpostavka. Možda sam u krivu, to drugi bolje znaju. Ali vidim to i kao neku prednost jer znam kako se osjećaju introvertirani ljudi, kako dišu, kako im je lakše i mogu im se prilagoditi.“
U Notchu održavaju jedan na jedan i timske razgovore, a Antolić jako dobro zna kako će joj se kolege introverti puno bolje otvoriti jedan na jedan, kao i da će se ugodnije osjećati na team buildingu s manje ljudi. Za nju je to, kaže, velika prednost, a ne mana.
„Introvertima može biti teže izraziti se, neće biti pričljivi u društvu i neće se htjeti ubaciti u neki razgovor. Ali jedan na jedan mi nije problem, niti unutar tima.“
A kad je veća skupina ljudi iscrpi, lako napuni baterije. Sama ili s nekoliko najbližih ljudi prošeće, vrtlari, pogleda seriju…
„Bitno je samo imati želju za promjenom, biti motiviran i otvoren za nove stvari. Sad, je li netko ekstrovert ili introvert, mislim da ne čini toliko razliku. Ako netko želi učiti i probati nešto novo, mislim da ne bi trebalo biti problema.“
Pročitajte više: Irena Holjevac iz Serengetija: Znala bih doći u situaciju da gledam u kod kao da je na arapskom, ali to je sve škola
Uz agilan rad nema pritiska rokova
U Notchu Antolić ima mogućnost hibridnog rada, ali i fleksibilnog radnog vremena što jako cijeni. Lakše joj je raditi od kuće budući da ne živi u Zagrebu, te ne mora gubiti dva ili tri sata na putovanja. Ipak, redovito se organiziraju druženja unutar tvrtke, primjerice timski ručkovi, team building ili događanja poput kviz-večeri kako bi se družili u opuštenoj atmosferi.
„Pozitivno je i što mi je partner developer, pa nemam problema s fokusiranjem kad radim od kuće. Radimo isti posao u isto vrijeme. Mogu razgovarati s njim o poslu kao s timom.“
Iako ima mogućnost fleksibilnog rada, Antolić svoje radno vrijeme nastoji održati fiksnim koliko može budući da ipak rade po agilnoj metodi koja omogućava jako dobro planiranje zadataka unaprijed. Nema pritisaka rokova, a samim time nema niti prekovremenih. Sve se stigne u osam sati, no mogućnost da izađe na par sati zbog nekih obveza smatra vrlo praktičnom.
Prekovremeno će raditi rijetko, ali ne zato što mora, nego zato što se nečeg sjeti na kraju radnog vremena.
„Ponekad dobijem ideju za implementaciju pred kraj radnog vremena kraju i onda krenem radit na tome i ne pratim. Ili ako zapnem s nečime, idem to proučit i onda opet ne pratim vrijeme, tako da mi je draže to odmah riješiti, inače mi se mota po glavi. Kao kad čujemo pjesmu na radiju i stalno nam se vrti po glavi. Isto tako,“ kaže Antolić.
Foto: Matea Antolić, privatna arhiva
