Uvijek nasmijana, spremna zbiti šalu i u najizazovnijem trenutku na poslu. To je Helena Kljaić. Kako joj to uspijeva? Jednostavno: „Ovaj posao nije kirurgija, nitko neće umrijeti ako jedna narudžba ode krivo“. Helena je direktorica prodaje i marketinga za Hrvatsku u MittelCou, talijanskoj tvrtki koja broji više od 30 godina iskustva u distribuciji premium proizvoda iz Italije u Adriatic regiju. I kako kaže – svi bismo trebali usvojiti mindset da ništa nije tragedija i više brinuti o mentalnom zdravlju u korporacijama. Helena nam je ispričala kako ju je 1,5-godišnji sin potaknuo na promjenu radnog mjesta, kako je uspjela sama posložiti poslovanje jedne tvrtke, kako izgleda „igranje tenisa“ u velikoj i maloj (obiteljskoj) tvrtki i mnogo više.
Svaki key account trebao bi prvo proći poziciju brand managera
Nakon što je diplomirala, Helena se zaposlila u jednoj od najvećih distributerskih kuća u Hrvatskoj – Alci Zagreb, gdje se zadržala narednih deset godina. Radila je u odjelima brand managementa i prodaje. Kad je u brand managementu naučila sve što je mogla, kad je naučila kako funkcionira jedan cijeli distributerski proces: od proizvodnje, preko planiranja i prodaje, do logistike, zaželjela se novih izazova. „Što ima u toj famoznoj prodaji“, znatiželjno se zapitala.
„Želim vidjeti što znači prodavati u trgovačkim lancima“, rekla je tada svojim nadređenima.
U prodaji je provela oko četiri godine, a najviše je surađivala s drogerijskim lancima. Svim distributerskim kućama savjetuje da prije nego što netko postane key account, obavezno neko vrijeme provede na poziciji brand managera.
„Često u firmama imamo taj manjak razumijevanja između odjela. Key accounti misle da je brand managerima lako i obrnuto. Ovako dođete s kompletnom slikom i posao se bolje odrađuje“.
U tih 10 godina i privatno su joj se, kaže, događale lijepe stvari. Udala se, rodila dvoje djece, bila na rodiljnom dopustu, vratila se na posao…
„Međutim, kad sam se vratila s prvog porodiljnog, shvatila sam da imam jednu novu jako veliku obvezu. Ujutro se ne mogu samo probuditi i otići. Moram dati doručak, presvući dijete, odvesti ga u vrtić… To su bili puno teži pregovori nego s trgovačkim lancima. Onda izgubite sat vremena u prometu, na posao dođete živčani jer kasnite 10 do 15 minuta… Tada sam shvatila da neće ići tako lako kako sam ja zamislila. Izazovi su puno konkretniji“.
Upitala je svog nadređenog može li jedina u cijeloj tvrtki imati klizno radno vrijeme. Odgovor je bio negativan.
„Klizno radno vrijeme je prije 8 godina bilo revolucija. Uostalom, znala sam da ne mogu okrenuti cijelu firmu“.
Pročitajte više: Ustati ili odustati – saznali smo kako se žene u retailu nose s izazovima
‘Trenutak kad sam shvatila da nešto moram promijeniti’
Mislila je da će cijelu ovu priču moći „gurati“ još neko vrijeme, „dok nije došao dan koji stvarno ne bih poželjela niti jednoj ženi“.
„Moj Roko je tada imao godinu i pol dana. U vrtić bih ga dovela u 7 sati, a po njega bih stigla tek oko 17 sati. Kad su tako mali, idu rano spavati, što znači da smo bili zajedno svega par sati na dan. Taj dan Roko mi je rekao: ‘Teta, daj mi vodu’. Svojoj mami. Tad sam shvatila da moram nešto promijeniti“.
Uslijedile su promjene. Prilikom jedne šetnje susrela je direktora talijanskog Boltona, koji je ujedno imao privatnu tvrtku MittelCo s brendovima poput Moninija i Pontija. Ponudio joj je posao u njoj.
„Nisam imala pojma o čemu se radi. Rekao je da tvrtka ima veliki potencijal u Hrvatskoj i da im je potrebna fokusirana osoba koja će složiti strategiju, budžete, lansiranja, pregovore… Slušala sam ga, a u glavi mi je odzvanjalo ono ‘teta’. Pristala sam, ali uz jedan uvjet – samo me nemoj pitati gdje sam. Ako Roko ili Marta imaju vodene kozice, bit ću kući i navečer odraditi posao…“.
U početku se ništa nije odvijalo onako kako se nadala. Slala je mailove s ponudama, ali uglavnom je nailazila na odbijenice. Bila je uporna i znala je da joj je potrebna samo jedna prilika. Jedna prilika nakon koje će se sve „zarolati“.
„Ta prilika došla je od žene i na mom primjeru se pokazalo da žena ženi nije vuk. To nikada neću zaboraviti. Kako se posao ‘zarolao’, prvo te vidi jedan lanac, pa drugi, treći… Tako je počeo poprimati obrise kakve ima danas“.
Pročitajte više: Ne radite posao koji ste prerasli, djeci ne treba nesretna mama
‘Prebacivanje (teniske) loptice u maloj tvrtki? Može, ali obit će vam se u glavu’
Bila je pravi „one man band“ i bilo joj je drago zbog toga, jer joj se činilo da je rad u velikoj korporaciji jednostavno prerasla. Ipak, napominje da je nemoguće posložiti poslovanje male tvrtke ako prije toga niste izbrusili zanat u velikoj. Ono što je također prednost manje tvrtke je što ne postoje situacije u kojima morate čekati odobrenje tri do četiri osobe kako bi mogli nastaviti sa svojim poslom.
„U velikoj korporaciji to izgleda kao tenis. Recimo, kupac je na polici primijetio proizvod kojemu je istekao rok trajanja. Ok, bacamo lopticu: prvo brand management tražite pomoć, pa logistika… U MittelCou toga nema. Možete igrati tenis, ali to vam je onaj tenis o zid. Bacite lopticu, a ona će vas pogoditi u glavu jer je zapravo nemate kome baciti. Vi ste ti koji trebaju donijeti ključne odluke. To je ta razlika između male i velike tvrtke“.
Kako kaže, rad s obiteljskim tvrtkama za nju je bio jedan novi svijet. Ondje doslovno upoznajete vlasnike tvornica i oni vam pričaju o povijesti svoje tvrtke: kako je nastala tvornica, što je radio njegov otac, djed… Recimo, Monini danas vodi treća generacija, dok je četvrta u potpunosti uključena u proces poslovanja. Ponti vodi čak deveta generacija.
Helena izdvaja jedan primjer kako je to raditi u tvrtki koju vodi neka obitelj.
„Zefferino Monini svako jutro inzistira na tome da kuša maslinovo ulje sa svake narudžbe koja mu dolazi. Upitala sam ga zašto, pa ima milijun zaposlenih tehnologa koji to mogu odraditi. Odgovorio mi je: ‘Ali na toj boci je prezime moje obitelji, važno mi je što moja obitelj predstavlja nekom potrošaču’. Tu vidite da stvarno vole to što rade“.
Pročitajte više: Kako one-woman show pretvoriti u brzorastući biznis?
Talijanima su majke svete
Fluktuacija ljudi je skoro pa nikakva. Zaposlenici ovih tvrtki u njima rade više od 15, 20 godina.
„Korporacija nas uči da svakih pet godina moramo promijeniti posao, moramo biti u trendu. Ovdje nije tako. Što si duže tu, to se više cijeni. Sve to stvara osjećaj povjerenja uz koji je lakše i raditi“.
Dodaje i da je vlasnik tvrtke, gospodin Berlot, bio „dosta širokih pogleda u to vrijeme“. Helena pritom misli na već spomenuto fleksibilno radno vrijeme, koje nije dobila od kolega iz ljudskih resursa. Rekli su joj da bi se za fleksibilno radno vrijeme trebala preseliti u skandinavske zemlje.
„Ali evo, našla sam ured u svojoj ulici i radila fleksibilno“, smije se Helena.
Dodaje da su Talijanima „majke svete, u bilo kojoj tvrtki“. Za vrijeme treće trudnoće već je bila zaposlena na današnjem radnom mjestu i prisjeća se da su joj se tada prilagođavali baš svi.
„Znali su i kada moj sin ide spavati. Netko bi predložio sastanak u 15 sati, a netko drugi bi mu odgovorio: ‘Ne može, tad Ante spava’. Kad sam došla iz bolnice, kod kuće me dočekao njihov buket. To su male stvari koje na kraju dana motiviraju žene“.
Mnogi su ju pitali zašto radi za vrijeme rodiljnog dopusta. Ona im je odgovarala: „Radim u okruženju u kojemu me nitko nikada nije tretirao kao da sam zamjenjiva, već kao nekoga tko je za njih jako vrijedan. Zato“.
Pročitajte više: Rad umjesto bolovanja: fleksibilno radno vrijeme mijenja radne navike
Ovaj posao nije kirurgija, nitko neće umrijeti zbog krive narudžbe
Također, ljudi ju često pitaju kako je uvijek nasmijana, kako zbija šale čak i u najizazovnijim trenucima. Kako kaže, „ovo nije kirurgija“.
„Apsolutno nitko neće umrijeti ako pogriješimo s nekom narudžbom. Ako se neki katalog ne odradi najbolje moguće. Često vidim taj stres i zgražanje s druge strane, ali mene je srećom to popustilo“.
Dodaje da bismo se više trebali fokusirati na mentalno zdravlje u korporacijama. Trebamo usvojiti mindset da ništa nije tragedija. Za kraj, poručuje da joj je najveći vjetar u leđa dao suprug koji joj je puno puta ponovio da nije ni svjesna koliko je sposobna.
„Kad imate nekog tko toliko vjeruje u vas, počne vam otvarati novu perspektivu, i onda shvatite da stvarno možete probati, pa što bude. I evo, nakon šest godina došli smo od jednog do pet zaposlenika u Hrvatskoj, imamo planirane prihode od sedam milijuna i širimo se dalje“, zaključuje Helena.
Foto: Marin Tomaš
