Proizvođači televizora i fotoaparata iz godine u godinu izbacuju sve bolje i veće uređaje koje opisuju cijelom abecedom slova. Čak i proizvođači mobilnih telefona koriste te oznake, a nije rijetkost da ih se može pročitati i na omotima najnovijih DVD-a. No, što te oznake zaista znače? Koja je razlika između 4K i HD?
Kako bismo razriješili taj teško izgovoriv misterij, odlučili smo vam na jednostavan način objasniti što te kratice označavaju.
Krenimo od početka. Svaka digitalna slika, bila ona statična ili pomična, sastoji se od nizova sitnih točkica koje mijenjaju boju i tako stvaraju sliku koju mi vidimo na ekranu. Broj točkica ili piksela određuje kvalitetu slike. Što je njihov broj veći, to je i slika kvalitetnija.
Na kvalitetnim ekranima teško ćete uočiti piksele, osim ako se jako ne približite. Na starijim televizorima ili ako je fotografija ili video koji gledate slabije kvalitete, pikseli će biti vidljiviji.
Abeceda digitalnih formata
Sad kad znate što čini sliku, možemo krenuti s objašnjavanjem različitih definicija slike, odnosno njene kvalitete. Što označavaju koji digitalni formati?
SD – standardna definicija
Baš kako joj i ime govori, radi se o standardu koji je uobičajen za, recimo, emitiranje televizijskog programa. SD video je širok 720 i visok 480 ili 576 piksela.
Većina video programa koji se emitira putem interneta, ako nije drugačije navedeno, koristi ovaj format. A to je posebno važno ako morate voditi računa o tome koliki vam je podatkovni promet. Tako, primjerice, jedan sat pregledavanja SD videa na YouTubeu “teži” oko 240MB, a televizijskog programa u streamu može “pojesti” i do 700MB.
HD – visoka definicija
Iako se oglašava kao video visoke definicije, ovaj je format zapravo prijelazni oblik prema pravom HD-u. Često ga se označava i kao HD 720p, što znači da je slika 1280 piksela široka i 720 piksela visoka.
Da vam lakše dočaramo, to je onaj široki ili kino oblik slike koji je popularan kod modernih televizora. “P” u imenu označava “progresivan” način na koji je slika osvježavana.
Iako sama slika nije dva puta veća od one u SD-u, potrošnja podatkovnog prometa je. Tako ćete za sat vremena pregledavanja videa u HD formatu “potrošiti” oko 450MB, a gledate li televizijski program može vam “pojesti” i do 3GB.
Važno je napomenuti kako neki proizvođači televizora označavaju svoje proizvode sa HD, iako to ne znači da ćete na njima moći gledati program koji se zaista emitira u pravom HD-u.
Pravi ili Full HD
Ovo je zapravo puni HD format u kojem se emitiraju visoko kvalitetni programi i u kojem su pripremljeni filmovi i serije na Blu-Ray diskovima.
Radi se o formatu u kojem je slika široka 1920, a visoka 1080 piksela te se često dodatno označava slovom “i” kako bi se istaknulo da se slika osvježava “interpolarno”.
Na internetu ćete još uvijek rijetko naići na video u Full-HD formatu, a i nećete zaista moći uživati u punoj kvaliteti ako nemate računalo ili televizor koji podržava taj format.
Strane televizijske kuće, pogotovo kablovske, već emitiraju u Full-HD formatu, dok su se u Hrvatskoj televizijske kuće odlučile na standardnu kvalitetu.
4K Ultra HD
Svaka nova generacija televizora i mobilnih telefona dolazi s još boljim ekranom i zahtjeva još kvalitetniji video. Tako se prije nekoliko godina pojavio 4K Ultra HD, format koji ima sliku širine 3840 i visine 2160 piksela, odnosno četiri puta više piksela od Full-HD formata.
Iako postoje kamere koje snimaju video u ovom formatu, primjerice na nekim mobilnim telefonima, televizijski program još je daleko od tog formata. Prije svega jer sat vremena takvog programa “teži” čak 7GB.
8K HD, UHD, SUHD…
Proizvođači televizora i kamera međusobno se natječu tko će napraviti bolji ekran s većom rezolucijom. No, ti su uređaji izuzetno skupi, a zbog nedostatka sadržaja u istoj visokoj rezoluciji, program će vam se činiti mutnim ili slika lošom.
Stoga, kupujete li novi televizor, tražite onaj s oznakom Full-HD kako biste mogli uživati u čistoj slici, a da ne ispraznite kućni budžet previše.
Foto: 123rf
