Jedva je pristala na ovaj intervju. Bila je uvjerena da ona nema priču za ispričati i da živi ‘normalan život’. Pa dobro – pokazat ćemo da je svaka ‘normalna’ priča vrijedna pričanja i da svatko od nas ima nešto čime je drugačiji, zanimljiv, vrijedan pažnje. I pristala je – Maja Kraljik iz Combisa stisnula je zube i pojavila se na razgovoru. Upalio joj se, kaže, obrambeni mehanizam pa brblja bez stajanja, a ni svjesna nije koliko je to na intervjuima olakotna, a ne otegotna okolnost.
Povod razgovora – Maja je žena u pretežito muškoj branši, IT-ju. I to ne bilo kakvom IT-u već internom IT-u. To je onaj koji radi – sve. Ni sama ne zna objasniti što je točno posao internog IT-a. Oni su tamo da uspostave accounte za nove djelatnike, da mijenjaju i popravljaju dotrajalu i staru opremu, nabavljaju novu opremu za nove djelatnike, održavaju poslovne sustave i aplikacije. Ima tu hrpetina posla. Oni su, šali se, Katica za sve, pa čak i ako nešto nije posao za njih, znaju već gdje će se javiti i sve će se riješiti.
‘U koju ćeš srednju? Vozi, smislit ću putem’
A kako je uopće završila u IT-u? Njezin ju je put vodio od 10. opće gimnazije, koju je upisala ‘slučajno’, preko socijalnog rada do IT-a, a put joj je, kaže, bio zacrtan vjerojatno još dok je bila u kinderbetu, samo ga nije pronašla iz prve već je malo ‘kružila’.
„Za sve su ‘krivi’ tata i dva starija brata“, kaže inženjerka internog IT-a.
Evo kako je sve počelo…
„Završila sam 10. gimnaziju. Čisto jer nisam znala što bi išla dalje. Doslovno je bilo ovako: tata je krenuo i pitao me kamo da vozi. Ja sam rekla da ne znam. ‘Vozi pa ću do centra promisliti’“.
I tako je završila u Desetoj, a nakon opće gimnazije otišla je na socijalni rad.
„Zašto baš tamo – jer mi je pomoć drugima uvijek bila važna. Uvijek me to ‘vuklo’. Ne mogu to objasniti“.
I tako je inicijalno upisala socijalni rad, vođena željom da pomaže. Znanja koja je tamo stekla, iako studij nikada nije dovršila, iznimno su joj pomogla u izgradnji sebe kao osobe.
„A to i je poanta cijele priče… da naučiš sebe i proučiš sebe i poradiš na sebi da bi mogao pomoći nekom drugom“, smatra Maja koja se od socijalnog rada morala maknuti jer nije mogla odvojiti emocije od posla.
Pročitajte više: Ksenija Škacan operu zamijenila za IT kad u sektoru gotovo nije bilo žena
‘Ne znam odvojiti emocije, a Nazorova me ‘dotukla”
„Znali su mi reći – ali to je tvoj posao, moraš naučiti odvojiti emocije. Ali ja ne znam odvojiti poslovni i privatni dio života i meni je to bilo jako teško“.
Nakon što je odradila praksu u Nazorovoj, domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, Maja je shvatila da taj put jednostavno nije za nju. Previše se vezala, brinula. Nije mogla obuzdati emocije. Htjela je, prisjeća se, ići i u Afriku. Tada joj je brat rekao da ima i u Hrvatskoj ljudi kojima treba pomoć i da ako želi pomagati, ne treba za to ići na drugi kontinent.
„Kad smo mladi, želimo svašta nešto“.
A informatika je cijeli život uz nju i prati ju iz prikrajka. Tata joj je strojarski tehničar, a bavi se svime – od zidanja, postavljanja pločica, grijanja…
„Naučio se kroz život, a takva su mi i braća. Imam dva starija brata, a tata je uvijek bio dosta i za elektroniku – po njemu je stariji brat za strojarstvo, a mlađi je za te kojekakve kompjuterske stvari“.
I kad je bila mala gledala je mlađeg od dvojice braće kako sklapa te kompjutere. Uvijek je prvoj njoj pokazivao svoja djela. Spojio bi diodice da svijetle na malom božićnom drvcu, a ona bi to oduševljeno pratila.
„I to mi je ušlo pod kožu do te mjere da sam se u srednjoj školi uhvatila kako od dosade gledam u plafon i razmišljam: ajme meni, pa kako su loše izolirane te žice“, prisjeća se kroz smijeh.
Šrafciger joj bio zanimljiviji
Ubrzo je došlo vrijeme za studij.
„Moram priznati da tada o informatici nisam baš mnogo znala jer bi me svako toliko doma dočekao neki novi kompjuter koji je brat sklopio i ja ponekad više nisam znala ni gdje da ga upalim pa nisam imala potrebu učiti kad je uvijek tu bio netko tko bi priskočio“.
Ipak, na faksu je uvijek bila dežurni informatičar jer je instinktivno neke stvari znala možda više nego drugi.
„Nisam znala otkud ih znam, ali valjda čovjek kroz život nauči“.
Paralelno sa studijem radila je kao administrativni referent u informatičkoj firmi. Prvo servisu pa u sektoru sistemske podrške gdje je malo dublje zašla u informatiku. I tada ju je sve to počelo malo više zanimati. Počela je ulaziti u prodaju softvera, pa je znala s njima otići na teren… I sve to dok je studirala socijalni rad.
„Kad ne znaš šta bi onda te prst sudbine odvede u pravom smjeru“, zaključuje. Uskoro je postala prodajni specijalist, a u jednom trenu je shvatila da odugovlači s faksom i odlučila ga je promijeniti.
„Šrafciger mi je bio zanimljiviji“, smije se.
Pročitajte više: Nataša Zec: “Ne fokusiram se na to gdje jesam nego gdje želim biti
17 godina u Combisu
Tako je odlučila otići na studij Održavanje računalnih sustava. Po iskustvu s prethodnog faksa gdje je naučila da joj se neće dati učiti u šestom mjesecu, ovdje je učila noć i dan i riješila sve u roku.
„Neki su studij prošli kao iz šale. Ja, s obzirom da elektrotehniku u životu nisam vidjela, morala sam jako dobro zagrijati stolicu“.
U međuvremenu je došla s porodiljnog. Stigla je u interni IT posuditi kabl da se može spojiti na monitor da bi radila od doma. Tamo je bio prazan stol, a Maja je u šali pitala čeka li to mjesto nju. I tako je krenula njezina avantura zvana interni IT. Prošlo je od toga 7 godina. Njezin je dječačić upravo krenuo u prvi razred. Maja radi remote, formalno na 4 sata: koristi njegu i skrb na sina koji od malena ima teškoće u razvoju. Tako da joj ni hodanje po doktorima nije strano, ali uvijek je imala razumijevanje svojih šefova.
„Ja ću biti možda malo više od doma, ali automatski ne gubim vrijeme na putovanje pa ću biti više dostupna. S obzirom da radim 4 sata moje obveze su manje nego od kolega koji rade puno radno vrijeme. Ima dana kada je skroz gužva i iako si od doma ne makneš glavu od laptopa, a ima dana kad uz posao čak i uspiješ obaviti neke stvari, pa barem staviti kuhati ručak“, objašnjava Maja.
Imala je sreću da je naišla na firmu koja joj je omogućila da bude i zaposlenica i majka i da se traži. U Combisu je već 17 godina.
„Imala sam sreće što sam sve promjene imala mogućnost napraviti u istoj firmi. Svaka promjena je zahtijevala određeno vrijeme, skupljanje znanja i iskustava da bi mi se otvarala neka nova vrata. I čim ti promijeniš tu neku okolinu imaš osjećaj na neki način da si promijenio i posao. I jesi na neki način. Ali meni to sve bilo unutar iste kompanije. Tako si i opušteniji u promjenama – ljudi te znaju“.
Normalno je da ti je nekad posao, a nekad ‘život’ na prvom mjestu
Maja se navikla začahuriti u svoju komfor zonu. Na sigurno. Ali s vremena na vrijeme tjera samu sebe da probije zidove i granice koje si je postavila. Tako, dodaje kroz smijeh, ponekad čak kupi rozu majicu, umjesto sive ili crne. Takav izlazak iz zone komfora bio je i ovaj razgovor, kao i promjena fakulteta, ali i odjela u firmi.
„Voditelju sam odmah objasnila da ja nemam iskustva. Kad prođeš faks sve je to nešto na brzinu i teško je reći koliko se znanja zaista pokupi… Zato sam odmah rekla – nemam znanja, nemam iskustva, imam volju. I eto, tako sam krenula“, kaže nam Maja koja nije ni u najluđim snovima mislila da će se naći u IT-u.
„Ista je poveznica IT-a i u socijalnog rada: pomoć nekome. Samo ovisi s kojeg aspekta, ali pomoć je pomoć. Socijalni rad u tom pogledu koristim i danas za neko sagledavanje šire slike problema. Postane to dio tebe, a da nisi ni svjesna koliko te to promijenilo u odnosu prema drugima“.
Kao majka školarca nema, kaže, dovoljno vremena da se posveti učenjima i proučavanjima kao što bi htjela, „ali to je ona granica poslovno i privatno i gdje i kako ćeš posložiti svoje prioritete“. Kako dijete raste, automatski u nekim trenutcima se oslobađa prostor da se posvetiš poslu više nego što si mogao.
„Normalno je da u određenim fazama života malo više stavljaš naglasak ili na poslovni ili na privatni dio života. To ne znači da zanemaruješ onaj drugi“.
Pročitajte više: Gdje su nestali oglasi za posao u IT-u? Evo ima li razloga za zabrinutost
IT + socijalni rad = socijalni inženjering
U ostvarenju balansa koji joj je potreban, jako joj je pomogla mogućnost rada od kuće.
„Nemojte me krivo shvatiti, korona je nešto jako loše. Ali meni je dobro došla pandemija i lockdown i promjene u radnom balansu koje su s tim došle. I dijete je bilo doma, ja sam bila doma i tako si lako posložiš obaveze“, kaže Maja i dodaje da bez podrške i pomoći supruga ništa ne bi bilo moguće. Zahvalna je što ga ima.
„Ja sam osoba koja smatra da ništa nije nemoguće. Sve je moguće i sve se može. Ako se potrudiš i ako nađeš neki svoj put. Sam vidiš što za tebe funkcionira, a što ne. Ili je 1 ili je 0“, dodaje inženjerka u pravom IT tonu.
Ova inženjerka smatra da čovjek uči dok je živ i da se nitko nije rodio ‘naučen’. Zato je njezin savjet svima da se ne boje neznanja, jer će se ono kad-tad pretvoriti u znanje, ako smo uporni i marljivi. Svaka stepenica na putu je savladiva i vodi negdje, čak i ako se spustimo niz iste stepenice kojima smo se penjali, pokupit ćemo nešto putem. Tako nijedan korak nije uzaludan. Pa ni njezin izlet u socijalni rad.
„Tko bi rekao da ću na kraju postati inženjerka. Kolege su me znali zafrkavati da se sada bavim socijalnim inženjeringom – pomažem ljudima, ali ne u sferi njihove kvalitete života već u sferi kvalitete obavljanja poslova“, zaključuje Maja.
Foto: Privatna arhiva
