“Za manje od dva dana na zemljište dolaze radnici da bi srušili konstrukciju i odnijeli sprave. Odlukom Suda zemljište se mora vratiti u stanje u kojem je bilo prije bilo kakvih odluka. Radi se o 1938. godini. U 2022. godini zagrebački se Remetinec vraća 90 godina unazad.
Vlasnica sam jedne od najdugotrajnijih strojobravarskih radnji u Zagrebu, koja posluje već 50 godina. Radnju je otvorio moj djed 70-ih godina. Kasnije ju je preuzeo moj otac, a po obolijevanju teškom bolesti, obiteljski posao preuzimam ja. Posao je stabilan i profitabilan, a osim nama normalan život omogućava i 25 zaposlenih. Od obrta su profitirali i država i grad, zbog poreza i prireza koji se redovito uplaćivao te zakupa zemljišta.
Priča duga šezdeset godina bliži se neslavnom kraju
Kao i većina priča u Lijepoj Našoj i ova započinje u prošlom stoljeću. Točnije 1961. godine kad općina preuzima vlasništvo nad jednim zemljištem u Remetincu. Kupljena je zemljišna čestica, legalno i uz suglasnost prijašnjih vlasnika koji su sudjelovali na skupštini Općinskog Vijeća kao član vijeća proizvođača. Od toga 153 m2 se dodjeljuje djedu Čikari, a drugi dio od 3033 m2 ostaje u vlasništvu Općine Remetinec koja isplaćuje naknadu prijašnjem vlasniku. Desetak godina kasnije moja obitelj započinje svoju poduzetničku priču. Djed je otvorio obrt i počinje avantura koja će potrajati 50 godina. Uzima u zakup drugi dio zemljišta koji je ostao u vlasništvu Općine Remetinec. Redoviti zakup zemljišta trajao je više od 26 godina. Gradu Zagrebu uredno smo godinu za godinom zakup plaćali moj djed, otac i ja. A onda – promjena vlasništva. Grad Zagreb odjednom više nije vlasnik. Novi vlasnici su upisani u katastar, a Grad se nije bunio.
Zakup se nastavio sve dok nije dolašla treća osoba. Obitelj je to koja je bila vlasnik zemlje prije nacionalizacije. Na Skupštinskim vijećima su se 1961. kupovala zemljišta, sve se nacionaliziralo. Tad je Općina Remetinec kupila zemljište. A ako je zemljište prodano, onda se ono izuzima iz vašeg posjeda. Suludo je da netko proda zemlju i onda se nakon 50 godina ponovno upiše na tu istu zemlju.
Što se tiče vraćanja, nije došlo do povrata imovine. Povrat funkcionira tako da se preda zahtjev i onda vam, ako su zadovoljeni svi uvjeti, vrate zemljište. No nikakav zahtjev nije poslan. Samo su izbrisali iz katastra Grad i upisali sebe. Rezultat? Općinski sud donio je odluku za provedbu ovrhe i 26. siječnja 2022. na adresu Zoranićevih planina 28 dolaze radnici spremni ‘očistiti’ zemljište.
Sve se mora vratiti u prijašnje stanje, a to je 1938. godina. Drugi je to naziv za rušenje svih građevina i micanje strojeva. A oni znaju o čemu se radi jer su vidjeli kako izgleda obavljanje bravarske djelatnosti. Vidjeli su koliko su veliki ti strojevi i koliko prostora zauzimaju. Kamo će ih skloniti, ja ne znam. Ali suludo je uopće razmišljati o tome kako je zemljište izgledalo ’38. Tad Botinec nije ni postojao.
Pročitajte više: Kako je pravnica Petra Čikara Mikić preuzela obiteljski strojobravarski biznis
Institucije se oglušuju na vapaje starog zagrebačkog obrta
Zanimljivo je spomenuti da se gradska vlast i institucije nisu željele miješati u materiju koja je isključivo u njihovoj nadležnosti. Pa tako, nakon mnogih susreta u Gradu, nakon što sam ih više puta zamolila da dignu tužbu kako bi vratili zemljište koje im je oduzeto – Gradu, a ne Čikarama – službenici su me zamolili da moja odvjetnica sastavi dokumentaciju i točno im napiše što sve treba. U tom sam trenutku shvatila da bi radije iskoristili mene i moj novac nego platili vlastitog odvjetnika.
Ukratko, Grad se ponaša kao da ga se ovo ne tiče. Trideset godina su uzimali novac, pretvarali se da su vlasnici. Grad bi trebao tužiti ‘nove vlasnike’ jer su neovlašteno upisani na zemljište Grada. Poručili su mi da moja odvjetnica pripremi potrebno, na što sam pristala, ali do tužbe nije došlo. Mislili smo da će Grad stati iza svoje imovine, ali samo ju je prepustio nekome koga nije bilo 50 godina u priči.
Postavlja se pitanje zašto bi Grad dopustio da mu se oduzme zemljište? Sigurna sam da postoji namjernost u njihovim radnjama. Cijela je situacija u najmanju ruku čudna. Odricanjem tog zemljišta Grad poručuje da je trodesetljetno plaćanje zakupa bilo besmisleno, a odriče se i izdataka koje ovo poslovanje izdvaja. Osim toga, šalje ružnu poruku o tome kako tretirati poduzetnike koji su ostali u Hrvatskoj.
Ružno je to za reći, ali mislim da je nepravedno što Vlada nudi 200.000 kuna onima koji su otišli, a za nas koji smo ostali se ne brine. Pogađa me kako me tretiraju jer razumijem materiju, znam o čemu se radi. Jedina zahvala koju imam je što su me natjerali da se okružim dobrim ljudima kao što je odvjetnica Zvjezdana Znidarčić-Begović. Ona je stvarno žena zmaj, koja je vrh i koja ti pomaže sa svime. Ako i nemaš diplomu u pravu uz njeno mentorstvo sve naučiš.
Nova vlast, stara garda
U naumu da razriješim situaciju obratila sam se Gradu Zagrebu, gdje sam naišla na ismijavanje i neorganizaciju, Ministarstvu gospodarstva, poduzetništva i obrta, koje mi nije odgovorilo na mailove, Ministarstvu pravosuđa koje se očitovalo da slučaj nije u njihovoj nadležnosti i vratilo me Gradu Zagrebu. Hrvatska obrtnička komora jedina je pokazala interes za slučaj te dogovorila sastanak na kojem su mi obećali obratiti se Gradu.
U najmanju se ruku loptaju sa mnom. Redovito su me slali od jedne osobe do druge, od jedne institucije do druge. Svatko od njih je tvrdio da slučaj nije u njihovoj nadležnosti, a ja vama kažem da netko mora biti odgovoran!
Od svega, možda me je najviše razočarala nova gradska vlast u Zagrebu, koja je prozivala bivšeg gradonačelnika i obećavala poboljšanje, a poboljšanja nema. Dapače, u uredu prošlog gradonačelnika barem sam bila sigurna da će me netko primiti i poslušati. Ono s čime sam se susrela u novom okruženju zgrozilo me je i razočaralo. Gradonačelnik se ponaša kao da je nedodirljiv, kao da je iznad nas, a ne jedan od nas i to onaj kojemu smo mi omogućili da dođe na vlast.
Ono što su trebali napraviti je ili nastaviti zakup ili prodati nama. Ako se na gradskoj zemlji legalno gradi onda vam to daje pravo na parcelizaciju i na kupnju. Ne samo da to nisu napravili, nego su doslovce samo gledali kako netko njima otima zemlju i ruši pred sobom moj obrt.
Pročitajte više: 5 stvari koje morate znati ako preuzimate obiteljski biznis!
Kakvu poruka se šalje mladima i djeci?
Imam i djecu, a upravo zbog njih odnos institucija prema poduzetnicima me pogađa. Želim svojoj djeci osigurati život u državi u kojoj je stanje bolje nego sada, u kojoj oni mogu izabrati što će učiti i u kakve će ljude narasti, a u kojoj se trud cijeni, a ne prezire.
Pitam ja vas, kakvu poruku šaljete mojoj djeci? Mame nema cijeli dan doma, a ostatak države ju ne doživljava. Učlani se u stranku i naći ćeš neki posao? Šalju upravo tu poruku – da se ne isplati truditi. Otkako sam preuzela posao od bolesnog tate 2006. godine morala sam se truditi 1.000 posto. Postigla sam nešto. A trenutno sam u situaciji kad klijentima moram objasniti da im neću moći napraviti posao do određenog roka jer ne znam hoću li imati prostor za rad. I na taj način su nam oduzeli novac.
I što dalje? Ništa. Čekamo da se nešto desi!”
Autorica: Petra Čikara Mikić , Obrt Čikara
Stavovi izraženi u ovom tekstu isključivo su u vlasništvu autorice i ne odražavaju mišljenja ili stavove redakcije.
