Gledam proteklih dana vijesti iz Afganistana, i kada pomislim na žene, te kakve sudbine ih sada očekuju, osjetim strah u trbuhu i grč u grlu.
Čitajući vijesti nailazim na članak koji spominje neku staru izreku u Afganistanu koja sažima stavove o ženama:
“Žena izlazi iz očeve kuće samo u bijeloj vjenčanici i može se vratiti samo u bijelim plahtama.”
Iz nekog iluzornog luksuza slobode koji uživam, strah u mom tijelu mi govori da odem dalje od te infatilne iluzije da sam ovdje slobodna od patrijahata. Da li moje tijelo laže ili se samo sjeća kolektivnih trauma progona žena kroz ljudsku povijest. I teške borbe za naših pretkinja za slobode koje uživamo u malom dijeliću svijeta. Još ne tako davno su nas palili.
Cijeli svijet gleda šutke kako ponovo žene postaju samo roba sa kojom se trguje. Žene Afganistana danas sakrivaju i pale svoje diplome, istjerane su radnih mjesta, zatvorene u kućama u strahu … Sutra će već prodavati djevojčice od 12 godina talibanskim ratnicima, bičevati za nošenje sandala radi golih nožnih prstiju ispod burke, biti će vlasništvo muškaraca u svakom mogućem obliku, bez slobode, bez prava odlučivanja o svom tijelu i životu.
A svijet šuti i gleda. Moćni dječaci kako vidim na vijestima otišli su aviončićima u neki drugi svijet. Sa svakim urušavanjem grada u Afganistanu, došlo je do uništenja ljudskih života, snova, kolapsa povijesti i budućnosti, uništenja umjetnosti i kulture, kolapsa života i ljepote, i uništenja našeg svijeta.
“No where to hide, no where to run.” Ovo nije post samo o ženama Afganistana, ovo je post i o nama danas, i sjećanjima naših pretkinja koje teku našom krvi danas.
Izvor: Martina Stažnik, Fb Mokošino tkanje
