Iako je sanjala o karijeri farmaceutkinje u apoteci, njenu je ljubav prema farmaciji prekinuo rat i primorao je da se nakon završene prve godine studija farmacije vrati kući u Tuzlu. U ratnim je godinama Lidija Žigić, zbog dobrog poznavanja engleskog jezika, počela raditi za strane organizacije, najprije za francusku organizaciju ICF a potom za talijanski Intersos, gdje je naučila i talijanski jezik, da bi karijeru nastavila u Svjetskom programu hrane, WFPu. Dolaskom u financijski odjel USAID-a 1999. bio je to njen prvi susret s bankarstvom, no Lidija Žigić tada nije ni sanjala da će taj posao odrediti njenu životnu karijeru u bankarstvu, gdje danas obavlja funkciju Predsjednice Uprave NLB banke u BiH.
Karijeru u bankarstvu započela kao kreditna službenica u USAID-u
Svog prvog susreta s bankarstvom u USAIDu, gdje je startala kao kreditna službenica sa srednjom školom, Lidija se rado prisjeća, jer je na toj poziciji vrlo brzo pokazala afinitetet za ekonomiju i brojeve. Zbog tog je posla odlučila upisati i Višu ekonomsku školu u Tuzli, koju je završila uz rad, a u međuvremenu se 1996. i udala.
“Bilo je to vrlo dinamično vrijeme, kad sam radila i uporedo studirala, a kako nisam odmah mogla ostati trudna, liječila sam se i od steriliteta. Kasnije sam uz rad odlučila završiti i Ekonomski fakultet, jer sam htjela imati formalno obrazovanje iz ekonomije”, prisjeća se Lidija.
2003. je USAID je zatvorio svoju kancelariju u Tuzli i Lidija je dobila posao kreditne službenice u Hypo banci u Tuzli. Vrlo brzo je unaprijeđena u šefa Sektora za poslovanje s pravnim licima, a onda je, posve neočekivano, ostala trudna i 2004, godine rodila svoje prvo dijete, kćerku Anu. “Tada sam pomislila, to je to, imam 33 godine, jedva sam ostala trudna, rodila sam Anu i ja sam svoj reproduktivni ciklus završila” govori Lidija. No, život ju je posve iznenadio s drugom trudnoćom i dvije godine kasnije rodio se Filip.
U 2011. Lidija je dobila ponudu da se s porodicom preseli u Sarajevo i da preuzme novu poziciju šefice Hypo Leasinga, a nakon 6 mjeseci stigla je ponuda za članicu Upravnog odbora Hyo banke najprije u Banja Luci, a potom i u središnjem uredu u Mostaru. U junu 2014. Lidija je, na ponudu člana tadašnjeg Nadzornog odbora Hippo banke, a današnjeg člana Uprave NLB banke u Sloveniji, Blaža Brodnjaka, dobila ponudu za članicu Uprave NLB banke, da bi nakon 2,5 godine imenovana Predsjednicu Uprave NLB banke u BiH. U međuvremenu je Lidija osjetila poriv za daljnom naobrazbom i završila je MBA na IEDC školi na Bledu.
Kad se danas prisjeti svojih formativnih godina u kojima je radila i uporedo studirala Lidija ističe da nije bila ni svjesna svih izazova koje je uspješno prebrodila.
“Imala sam drugačije iskustvo građenja karijere u bankarstvu, valjda zato što sam počela u USAID Business Finance sektoru, jer oni nisu bili tipična banka, jer su učestvovali u obnovi zemlje i davali pomoć ljudima na terenu. Nisam tada bila ni svjesna da jako puno učim u hodu od mentora koji su radili s nama, a koji su dolazili iz svjetskih banaka, City bank recimo. Sad kad vratim film vidim da mi koji smo tada radili sa strancima smo imali drugačije navike. Bio je to mač s dvije oštrice, jer mi je tada bilo lako neke stvari studirati, a neke mi je bilo teško, jer sam znala da su u knjigama drugačije prikazane od onoga što ti radiš i što su tvoji radni principi. Dobra stvar je što sam ja obrnula redoslijed, što sam učila kako se radi, pa tek onda sam to polagala na fakultetu. Većina profesora je to znala cijeniti i imali su razumijevanja, ali je bilo i onih koji su zbog svoje sujete to drugačije gledali,”, priznaje Lidija.
Fleksibilnost i promjena su glavni aduti NLB banke na čijem čelu predsjedava
Iskustvo rada u USAID-u kasnije joj je puno značilo u susretu sa problemima u karijeri. Lidija tvrdi da joj je najveći izazov oduvijek bio kad klijent u banku dođe s jednom idejom, a ona ga posavjetuje i klijent ode zadovoljan s onim što mu je predložila. No, primjeti da se financijsko savjetovanje jako malo koristi kao usluga u domaćim bankama.
Također tvrdi da su sve banke manje više uređene po jednom istom Zakonu o bankama, koji je primjenjiv na sve i da postoji krovna Agencija za bankarstvo, koja propisuje licence i vrši nadzor nad bankama.
“Svi radimo po istim principima, ali uvijek imaš prostora da inoviraš nove proizvode, da kreiraš nove usluge, a da opet ostaneš u okvirima Zakona o bankarstvu. Bitno je da napraviš nešto po čemu ćeš se izdvajati, jer je tržište zasićeno, puno nas je, kako se ono kaže “mala bara, puna krokodila”. I onda gledaš po čemu ćeš biti drugačiji, gledaš da isporučiš ono što si rekao, da se izdvajaš po brzini, fleksibilnosti”, ističe Lidija.
Na pitanje što je najveća specifičnost njihove banke Lidija odgovara:
“Ono što bih izdvojila je fleksibilnost i promjena. Promijenili smo imidž banke. Bila je to Tuzlanska banka sa sjedištem u Tuzli, koja je i dan danas prva banka u TK. Banka se ranije nije širila, dostigla je vrh na svom tržištu i mi smo promijenili administrativno sjedište, ali je ostala kompletna infrastruktura banke u Tuzli, i tako će ostati. Na dobrim temeljima je lako zidati kuću. Mi smo modernizovali banku, uveli digitalna rješenja i nove proizvode. Razlikujemo se po toj fleksibilnosti, jer naš većinski vlasnik je država Slovenija sa 51 %, drugi dioničari su EBRD, fondovi, fizička lica. Iako je naše sjedište u Ljubljani, tamo nam puštaju da u skladu s našim ovlastima možemo sami donositi odluke, da nemamo pritisak. Širimo mrežu poslovnica i tu smo da ostanemo, za razliku od nekih drugih grupacija koje preispituju svoj opstanak u BiH”.
Također ističe vrlo neugodno proljetno iskustvo sa Sberbankom, nakon izbijanja rata u Ukrajini, koje u konačnici nije donijelo dobro niti jednoj banci u BiH.
“To su tektonski poremećaji koji zabole sviju. Građanstvo izgubi vjeru u banke i svi krenu paničiti bespotrebno. Dobro je da se desilo preuzimanje, jer se stabilizovao kompletan bankarski sektor u BiH, a najvažnije je da su ljudi zadržali poslove”, tvrdi Lidija.
Ragovarajući o tome kako se u NLB banci nose s novitetima koji se tiču digitalnog bankarstva i novim alatima digitalnih transakcija, te kako uvode nove usluge bez elektronskog potpisa i video identifikacije Lidija dodaje:
“Centralna banka je nedavno objavila da u BiH imamo trenutno 26% klijenata digitalnih korisnika. Sve banke u BiH rade bez digitalnog potpisa, jer je nepostojanje digitalnog potpisa političko pitanje, na koje mi ne možemo uticati. U Sloveniji recimo na jedan klik na mobitelu odobrite sebi za 5 minuta kredit, ne morate ni dolaziti u banku. Mi se ovdje dovijamo na razne načine. Minimalno što smo uradili je da smo spustili broj dolazaka u banku na jedan dolazak, kada klijent mora doći da ispotpisuje dokumente, a sve ostalo može aplicirati online. Preko 60% posla u našim poslovnicama su keš transakcije. Mi se zalažemo za “paperless” sistem poslovanja, ali Zakon ti traži da imaš vlastoručni potpis na mnogim dokumentima. Mi smo podigli korištenje digitalnih usluga sa 4% na 16% i prvi smo u FBiH izbacili NLB pay, poslije nas su sve banke izbacile isti proizvod. Pratimo jedni druge i samo je pitanje koliko brzo izbacujemo nove proizvode.”
Iza svake uspješne žene stoji njena majka
Na nedavno održanoj Konferenciji o ženama u bankarstvu i financijskom sektoru, koju je organizirao naš portal Women in Adria u Sarajevu, Lidija je na panelu ispičala kako se nosila s nekim teškoćama u privatnom i poslovnom životu, kad se uporedo školovala i vodila bitku sa sterilitetom.
Pročitajte više: Izvršna direktorica ljudskih resursa Addiko banke Tanya Šplajt Brainović: Ako žurite sa zapošljavanjem, zaposlit ćete muškarca
“Bilo je jako teško pomiriti sve to, sada mi to izgleda kao neki san. Ujutro ideš da primiš hormonalnu injekciju, pa ideš na posao, pa doživiš na poslu neki stres. I šta onda, misliš da to tako treba, znaš da moraš taj teret iznijeti i samo nastaviš da guraš dalje”, kaže Lidija.
Na konferenciji je istakla činjenicu da iza svake uspješne žene stoji majka i da je njena majka bila najveća podrška u odgajanju njene Ane i Filipa.
“S kćerkom sam se vratila na posao nakon 6 mjeseci, a s Filipom nakon 3 mjeseca. To je bila moja odluka, niko mi nije rekao iz Uprave da moram da se vratim. Bila sam netom prije poroda unaprijeđena i ja sam se osjećala dobro, a kako sam imala mamu koja je pristala čuvati moju djecu i muža koji je bio pun razumijevanja lako se bilo vratiti na posao tako brzo. Nije ni jednostavno ni lako bez nečije pomoći to napraviti. Kome bih ja prepustila dijete od 3 mjeseca, a da ti to nije mama, kojoj slijepo vjeruješ? Mislila sam, nas tri sestre je izvela na put, pa će i moju djecu. Može se, nije nemoguće”, prisjeća se Lidija.
Jedan od najvećih izazova u karijeri pored donošenja odluke da li da se vrati tako rano na posao bio joj je i kako postaviti sve na svoje noge da funkcionira kako ona, kao veliki perfekcionista, kako sama priznaje, želi.
“Bilo je tu puno putovanja, treniga i trebaš voljeti to što radiš da možeš sve postići. Dok god voliš to što radiš nije ti teško ni što moraš raditi puno, ni što bude teško, ni naporno, sve nekako pomiriš. Moj izazov je bio kako pomiriti to da moraš učiti, noćima i jutrima se buditi neispavana, onda ideš na posao gdje treba da funkcionišeš besprijekorno, dođeš kući umorna, neispavana, a djeca i kućne obaveze čekaju. Kako najbolje spojiti školovanje, posao i privatni život, to je bila moja najveća briga. Kad na kraju sklopiš taj trougao i vidiš i dalje da si ostala svoja, normalna i pristojna, onda znaš da si uspjela. Smatram da mi je najveća vrlina da sam ostala baš onakva kakva sam i bila kad sam bila obični kreditni referent, i ništa nisam promijenila ni u poslu ni u životu”, priznaje Lidija.
Govoreći o zastupljenosti žena na rukovodećim pozicijama Lidija tvrdi da nije zadovoljna slabom zastupljenošću žena na pozicijama, ali s druge strane priznaje da se vrlo često pita koliko su žene zaista spremne žrtvovati se za svoju karijeru da bi dobile ono što žele i vole.
“Mnoge moje prijateljice kažu da to što ja radim ne bi nikad radile. Da one hoće da imaju svoj mir u 16 h kad dođu kući, da ih niko ne zove telefonom nešto da pita, hoće da telefon isključe kad su na godišnjem. A ti recimo znaš da u čitavom tom karijernom procesu treba da povežeš sve te tačke i u privatnom i poslovnom životu. I kad to uradiš i vidiš rezultat, kažeš sebi vidiš da možeš, a da pritome nisi ničija ni kćerka, ni žena, ni ljubavnica, ni politički angažovana”, poručuje Lidija.
Zašto su žene ženama neprijatelji, umjesto podrška?
Ponosna na svoj karijerni put Lidija ističe da je bila druga žena u BiH koja je, iza Sanele Pašić iz Addiko banke, imenovana za Predsjednicu Uprave banke. “Tada je to bilo Wow, čuj žena Predsjednik? Jer u Statutu Banke još uvijek ne postoji odrednica Predsjednica, nego stoji samo Predsjednik Uprave”, kaže.
Razgovarajući o svojim mentorima s početka karijere Lidija je svjesna da je imala sreću da su joj mentori bili muškarci.
“Dobro je što sam imala mentore koje nisu bile žene. Neko te mora prepoznati, a žene žene teško prepoznaju. Ne znam zašto je to tako, to je u našem genetskom kodu. Mi žene prvo gledamo ko je šta obukao, kako se našminkala, kakva joj je frizura…Nedavno sam imala intevju za TV N1 i nakon toga sam najviše komentara imala: Super si se obukla, ko te je našminkao, jesi li šta radila na licu, jer je nemoguće da s 51 godinom imaš takvo lice…Ja sam se samo pitala: jel’ mene iko slušao šta sam ja pričala? A pričala sam o mentorstvu, o podršci žene ženi. I onda se zapitaš zašto je njima najvažnije u kakvoj sam ja haljini bila i kakav sam nakit imala? Pitala sam svoje kolegice jeste li zapamtile išta o onome o čemu je pričah sat vremena?”, priznaje Lidija.
Naravno da je svjesna “da mnoge žene u podsvijeti same sebi naturaju neke role modele jer nam patrijarhalna i tradicionalna sredina naturaju takve modele ponašanja. Bez obizira koliko se trudile da budemo drugačije, prirodnije, da ne robujemo stereotipima, kad god žena ženu treba podržati uvijek je to s nekom dozom skepse”.
“ Mi smo same sebi naturile te elemente. Jer, kako ćemo se mi pojaviti 5 dana u istom odijelu, doći u istim cipelama i promijeniti samo košulju. A muškarci dolaze u konstantno istim odijelima i istim cipelama, mijenjaju samo košulje, stave kravatu i Bogom su dani kao takvi. Mogu imati i stomak, bore, neobrijanu bradu, njima se sve tolerira, a nama se sve gleda. Nama to ne prolazi”, tvrdi Lidija.
Priznaje i da se proboj žena u Uprave banaka nije desio samo u BiH, nego i u regiji, te da mi nimalo ne zaostajemo u BiH kad je u pitanju rodna struktura u upravljačkim tijelima banaka. “ Je li to tako zato što žene nisu bile prodorne ili zato što su muškarci dominantni?Ja bih uvijek stavila to na vagu: ko je spreman raditi na poslu, doći kući i kuhati, baviti se kućom i djecom i stalno učiti, učiti. I doći na posao nasmijana, bez frustracija, spremna da radiš i učiš. Hajmo izvagati koliko ko to želi, koliko je spreman na ta odricanja”, pita Lidija.
Svoju djecu uči da bez napornog rada ništa ne mogu postići
Radeći s mladim ljudima i bivajući im često mentorica Lidija je shvatila da je najveći problem novih generacija to što nemaju strpljenja nizašta. “Rekla bih da se to nosi iz kuće. Ne znam da li se njih danas dovoljno uči da moraju krenuti od nule da bi nešto postigli. Jer većina preko noći žele uspjeh, misle kad završe falkultet da odmah sve trebaju imati. Predugo je trajao moj put do uspjeha i ja svojoj djeci stalno govorim da treba da cijene vrijednosti, i da radom i trudom mogu postići ono što žele. Nikako drugačije”, kategorična je Lidija.
Za svoju familiju tvrdi da je jedna posve normalna familija, a da je vrlo sretna što njena djeca nisu razmažena, idu u normalne javne, a ne privatne škole i nisu pod pritiskom da je njihova mama direktorica banke.
“Muž i ja ih tako ne usmjeravamo. Oboje super uče, bave se sportom, nismo insistirali da moraju svirati 5 instrumenata, jer ni ja nisam svirala klavir”, kaže Lidija
Slobodno vrijeme voli provoditi s porodicom u planini, uživa u svojim treninzima koje 2 puta sedmično ima sa svojom trenericom i u druženju i putovanju s prijateljicama.
“Često nosim punu glavu brojeva kući i kuhanje me najbolje opušta. Svaki dan kuham, jer moji vole da jedemo kod kuće. Ja se i danas brinem o tome je li veš mašina uključena, je li veš prostrt, složen. Imamo ženu koja generalno čisti stan, a ostalo sve radimo sami i to mi dođe kao neki izduvni ventil. Bude mi smiješno kad me ljudi vide u marketu i pitaju: A to i vi kupujete?”, veli Lidija.
No, na koncu Lidija priznaje da tako uspješnu karijeru i savršeno posložen privatni život ne bi bio moguć bez nevjerovatne podrška njenog muža. “On nije tipični Bosanac i nikad nije imao problem što ja radim ovakav posao. Svojevremeno je radio u Afganistanu i kad je čuo da se trebamo preseliti u Sarajevo prekinuo je svoj ugovor i vratio se da budemo svi skupa. Često se pitam da li bih ja imala toliko razumijevanja kao on. Predugo smo skupa, od moje 19 godine, skupa smo rasli i svašta smo zajedno prošli. I rat i bolest i sterilitet, sito i rešeto smo prošli i opstali. Ponosna sam što imamo vrlo zdrav brak, u kojem smo više prijatelji i imamo zdravo partnerstvo. Bude naravno i nesuglasica, ali to vješto rješimo. I moram reći da su kompromisi potrebni. I priznajem da je on više tolerantan od mene”, kaže uz osmijeh Lidija.
Bez takvog idealnog balansa u privatnom i poslovnom životu Lidija na kraju našeg razgovora poručuje da ne bi uspjela napraviti takav uspjeh u svojoj karijeri i od obične kreditne referentice popeti se na poziciju Predsjednice Uprave NLB Banke u BiH.
Foto: privatna arhiva
Preuzeto s www.womeninadria.ba
