Biti poduzetnik nije nimalo lako, a mnoge naše, ali i svjetske poduzetnice otvoreno pričaju o izazovima i problemima s kojima su se susrele kad su osnovale svoj biznis. Tranzicija od zaposlenice do poduzetnice im nije bila laka i izgledala je kao put od moći do nemoći.
Iako svakodnevno svjedočimo primjerima uspješnih poduzetnica, na taj trnovit put se lako ne odlučuje svaka žena. Trend prelaska žena iz korporativnog svijeta je sve jači, ali postavlja se pitanje, da li je teže biti CEO ili poduzetnica?
O ovoj temi razgovarali smo s dvije top managerice koje su se odlučile krenuti u poduzetništvo. Ana Ivančić je posljednjih 11 godina bila predsjednica Uprave Cardif osiguranja, a iza nje je impresivna 25-godišnja menadžerska karijera. Kad su se Francuzi povukli iz Hrvatske, nakon što su Cardif prije nekoliko mjeseci prodali Croatia osiguranju, Ivančić je izabrala sasvim drugačiji put. Svijet financija je zamijenila šarenilom modne industrije i krenula u poduzetničke vode.
Tvrtku imena Fine krpice Ivančić je osnovala u siječnju ove godine. Tri mjeseca nakon toga u centru Zagreba otvorila je dućan s odjećom Garderoba, orijentiran prvenstveno na skandinavsku modu.
Po struci magistrica poslovne ekonomije, stručnjakinja u vođenju tvrtki, prodajnih timova i pojedinaca, Gordana Kadoić je svoju karijeru je započela prije 22 godine i od tada je vezana uz sve oblike prodaje, penjući se po menadžerskim stepenicama mnogih domaćih i međunarodnih kompanija. Njena tvrtka Adria Corporate Education se bavi korporativnim edukacijama, treninzima i poslovnim savjetovanjem, a specijalizirana je za razvoj prodajnih timova.
Evo što su ove dvije uspješne žene rekle na temu poduzetništva i kako su se snašle i suočile sa izazovima koje ono nosi.
Kako izgledaju i funkcioniraju timovi i potporne funkcije u korporaciji, a kako u poduzetništvu?
Ana Ivančić: Kako sam i u okviru prijašnjih funkcija CEO-a zapravo kretala od nule, u smislu osnivanja društva, zapošljavanjavanja djelatnika, pronalaženja poslovnog prostora i svega ostaloga, pokretanje vlastitog posla u osnovi nije bilo drugačije. Iako sam u korporativnom kontekstu očekivala gotov “starters’ kit” od strane centrala u Beču ili Parizu, ipak sam u najvećoj mjeri bila prepuštena sama sebi, pa onda i suradnicima koje sam oko sebe okupila. Dioničar je u tom smislu bio isključivo izvor financiranja i poslovnog modela, koji je trebalo prilagoditi i uvesti na naše tržište. I sama informatička podrška u slučaju društava koje sam vodila nije bila učinkovita, već je više pretstavljala ograničenja zbog imperativa korištenja nekih “grupnih” riješenja koja su najčešće bila izuzetno skupa i prilično neučinkovita.
Ipak, osnivanje društava, je bilo pravo poduzetničko iskustvo, koje mi je jako puno pomoglo u pokretanju mog vlastitog posla. Kroz tih gotovo 20 godina naučila sam voditi brigu o detaljima, regulativi, formi, rizicima, sastavljati poslovne planove i sukladno njima prilagoditi svoja očekivanja. Mislim da je to ključno u kvalitetnom pokretanju svakog novog posla.
Gordana Kadoić: U korporaciji je tim ključ svega. Kada radite u korporaciji, osobito međunarodnoj, ne morate brinuti o svim operativnim stvarima da li funkcioniraju u svakom odjelu, ali je dobro da ste upoznati sa svim procesima.
Kada govorimo o potpornim funkcijama, svaki manager je vrlo zahvalan na njima i one su prava dragocjenost, samo je važno da na čelu tih funkcija imate prave ljude. To vam daje slobodu i mogućnost delegiranja, a dolazi do izražaja i timski rad. Problem nastaje kada imate “uljeza” u timu koji je u stanju srušiti u nekoliko sekundi sve što ste brižljivo godinama stvarali, ali to je biznis, nema mjesta emocijama – naučite se nositi s takvim situacijama. Stres i ogromna količina odgovornosti su stalno prisutni, pa i kada imate vrhunske rezultate – vi niste slobodni, vi ostvarujete tuđe snove.
S druge strane, kada ste u poduzetništvu i krećete od nule, kao što sam krenula ja, budite svjesni da ćete u jednoj osobi, tj. sebi utjeloviti sve funkcije. Vi ste i vlasnik, direktor, manager prodaje, sami radite marketing (najčešće), snaći ćete se za usluge računovodstva, ali ipak trebate imati osnovno znanje jer vi vodite tvrtku, a ne vaš knjigovođa, zatim se snalazite i za IT usluge, obično krenete od web stranice i društvenih mreža, većinom se zadržite na jednokratnoj usluzi, a onda shvatite da vam je potrebna podrška cijelo vrijeme. Isto tako je i s HR odjelom, vi pronalazite ljude koji će raditi s vama i sami ste odgovorni za kreiranje vlastitog tima.
Naravno da poduzetnik ima onu slobodu koju manager nema, ali na kraju dana on je ipak sam, a kada si sam rasteš sporije. Nemaš s kime podijeliti niti dobro, niti loše i zato se ja uvijek okružim ljudima sličnim sebi sa kojima razmijenim iskustva i učimo međusobno. Vrlo je važno imati mentora, meni je to vjetar u leđa i snažna motivacija. Uostalom, ne bih mogla raditi ovaj posao da ne pronalazim rješenja, pa sam pronašla rješenje kako da nakon samo godinu dana poslovanja proširim svoj tim i u idućoj godini krenem punim jedrima naprijed.
Kakva je situacija s plaćom u korporaciji i primanjima u poduzetništvu? Koje su po vama ključne razlike?
Ana Ivančić: Politika plaća u korporaciji u odnosu na poduzetništvo se razlikuje isključivo u plaći CEOa u odnosu na plaću direktora/vlasnika društva. U korporaciji je CEO “najamni radnik” kojem korporacija daje visoku plaću kao odgovor na razinu odgovornosti i angažmana koji isti ima u društvu koje nije njegovo. U poduzetništvu je plaća poduzetnika sekundarna. Naime, puno je važnije pronaći kvalitetne suradnike i odgovarajući ih honorirati za njihov rad, nego sebi isplaćivati visoke plaće koje će opterećivati poslovanje, pogotovo u prvim godinama rada.
Isto tako, mjesto CEOa je na velikoj vjetrometini (što je osoba više pozicionirana, to jači vjetar puše), te ukoliko ne ostvaruje zadane ciljeve, biva vrlo promptno smijenjen i lako ostaje bez posla. U poduzetništvu je važno osmisliti i voditi posao kojim se pokrivaju troškovi i koji će u nekom zadanom roku početi ostvarivati dobit. Svaki si poduzetnik na samom početku kod osmišljavanja poslovnih planova mora postaviti kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ciljeve, koji će mu/joj biti pokazatelj da li uopće krenuti u taj posao, te u kojem smjeru isti ide. Naravno, ako društvo ne uspije zaraditi za plaće, iste se nemaju od kuda isplaćivati.
Gordana Kadoić: Sasvim je jasno da svi mi radimo za novac, no mene niti visina primanja nije pokolebala da krenem u poduzetništvo i u realizaciju mojih snova. Da, činjenica je da u korporaciji ne moraš brinuti kako zaraditi plaću, jer ti cijeli sustav ponudi svoj set up funkcioniranja, tvoj zadatak je da se što prije uklopiš u cjelinu i funkcioniraš (ako si član tima). Eh, za managere su postavke bitno drugačije! Oni brinu za rezultate, rokove, provedbu strategije i da sustav funkcionira u potpunosti. Kad imaš takve odgovornosti, naravno da kao manager i zarađuješ pristojnu plaću kojoj se većina divi. Kada ste u korporaciji, ponekad imate i sreću da primate plaću neovisno o vašim rezultatima. To me je posebno izluđivalo, jer su neki članovi tima tu činjenicu iskorištavali i njihov angažman nije bio jednak kao i kod nekih drugih članova tima. Većina velikih korporacija o tome ne vodi računa.
Ja sam imala jednu sasvim drugačiju situaciju kada su u pitanju rezultati. Imala sam fantastične rezultate, pozvana sam da tvrtku u Hrvatskoj “dignem na noge”, uspjela sam u neprofitabilnoj tvrtki koja je imala sve padajuće pokazatelje napraviti kompletan preokret poslovanja s pozitivnim trendom i rastućim pokazateljima i naravno da sam očekivala da budem motivirana. Strpljivo sam čekala cijelu godinu i nove rezultate koji su samo potvrdili dobar trend, a kako ni na performance reviewu nije bilo niti riječi od strane mojeg nadređenog o tome, niti me pitao za moja očekivanja, moram priznati da sam se jako razočarala.
Nisam mogla vjerovati da se u jednoj multinacionalki tako nešto može dogoditi. Pitala sam se na koji način oni misle zadržati kvalitetne managere. Da samo pojasnim – nije novac niti financijski bonus bio tada jedini pokretač moje motivacije. Mene je tada, kao i većinu managera pokretalo još nešto drugo, a grozna je bila spoznaja da mojeg nadređenog to nije zanimalo.
U stvari, to je meni bio poticaj da počnem razmišljati o odlasku, ali ne da odem negdje drugdjei dokazujem se ponovo. 20 godina korporativne karijere i rezultati koje sam ostavila iza sebe meni su bili dovoljno dobar pokazatelj da znam i mogu ostvariti rezultat za nekog drugog, pa zašto ne bih mogla za sebe.
Sada ostvarujem svoj rezultat, radim za sebe, ali daleko manje zarađujem! No, nisam uopće obeshrabrena. Znam da sam tek na početku, istina je da mi nije lako, moram misliti kako ću i gdje zaraditi svoju plaću, gdje ću pronaći klijente, moram pronaći način kako da budem drugačija od konkurencije, zašto da odaberu baš mene itd. Znam da to pitanje muči i mnoge druge poduzetnike i da je potrebna silna strpljivost, povjerenje klijenata, izgradnja vlastitog branda, kvalitetna usluga i nadasve razumijevanje i podrška obitelji bez koje moj poduzetnički put ne bi bio moguć.
Znamo da u korporaciji brand za koji radiš stoji iza tebe, a kada se netko odluči na poduzetništvo, mora vlastitim snagama kreirati brand. Što za vas znači i predstavlja snagu branda?
Ana Ivančić: Brendovi za koje sam u svojoj karijeri radila bili su hrvatskom tržištu gotovo potpuno nepoznati. I Erste 2000. godine i BNP Paribas Cardif 2007. godine. Međutim, korporacije koje su stajale iza tih brendova imale su pomno osmišljenu strategiju jačanja brenda na tržištima i na raspolaganju sam imala sve te alate. Kod poduzetništva i pokretanja novog posla, sve kreće od nule. Nakon što se smisli brend, isti mora iza sebe nositi neku priču, treba osmisliti način kako će se isti komunicirati i treba računati sa protekom vremena prije nego se brend pozicionira na tržištu.
Gordana Kadoić: Snaga branda je u stvari i razlog kada se zapošljavaš u nekoj korporaciji. Ali, kada imaš snagu branda, imaš i veliku odgovornost da to ime opravdaš svojim radom, rezultatima, stavom i odnosima s klijentima. U korporaciji imaš mogućnost izgraditi brand puno većom brzinom, radiš u timu, brža je ralizacija, svatko doprinosi različitim idejama itd.
Nasuprot tome u poduzetništvu brand stvaraš iz početka, osim ako ga ne naslijediš. Ulažeš puno truda, energije, znanja, volje, entuzijazma, novca i vremena, a u tom trenutku ne znaš kako će ti se i kada vratiti sve uloženo. Ali – samo oni koji imaju viziju i cilj, a dovoljno su strpljivi da njihova “beba” prohoda mogu očekivati rezultate koje priželjkuju.
Poduzetnik nikada ne smije zaboraviti da je njegovo ime najsnažniji brand kojeg treba razvijati, a tek onda slijede brandovi iz njegovog asortimana proizvoda ili usluga.
Foto: Ino Zeljak/ privatna arhiva/ Pexels
