Burnout je pojam koji u pravilu vezujemo uz korporativno okruženje, najčešće uz osobe na visokim i odgovornim pozicijama. No, burnout je nešto na što nitko nije imun. Mogu ga doživjeti čak i djeca, što samo po sebi govori kako je prisutan u doista svim sferama života. Isto je i s aktivistima. Imaju stav i cilj, vode projekte, razvijaju strategije, najčešće za nisku plaću karakterističnu za neprofitni sektor, bez ograničenog radnog vremena jer svijet ne stoji, a uz sve to i stigmatizirani. Burnout aktivista postoji i jednako je validan kao burnout bilo koga drugoga.
Burnout aktivista uzrokuje emocionalna angažiranost
Naravno, njihov je burnout drugačiji jer je za aktiviste ‘kap koja je prelila čašu’ najčešće vezana uz njihov kapacitet za empatiju.
U pitanju su ljudi koje pokreće percipirana nepravda u području do kojeg im je osobno stalo, a kojeg aktivno žele popraviti, kao i pomoći onima koje ta nepravda pogađa. Feministkinje, vegani, klimatski aktivisti i ostali tako imaju jako puno toga zajedničkog, iako se bore za različite ciljeve.
Iako će aktivisti često dijeliti neke stavove, najčešće će im fokus biti na jednom području. Primjerice, osoba može biti istovremeno feministkinja i veganka koja mari za klimatske promjene, ali će kao područje svojeg djelovanja odabrati jedno od toga, primjerice feminizam.
Zašto? Zato što jedna osoba jednostavno nema toliko emocionalnog kapaciteta. Ako ste aktivisti, vi svoj posao, slično poduzetnicima, živite. Aktivist koji je aktivan u 2-3 područja pod jednakim je naporom kao poduzetnik koji vodi 2-3 tvrtke – i to globalne tvrtke. Aktivisti ne mogu jednostavno ne obraćati pozornost na ono što se događa van njihove matične države ili nekoliko odabranih. Društvene se granice brišu, tako da nešto što se događa u npr. Australiji ili Keniji ima više veze s Hrvatskom nego što se na prvi pogled to možda čini.
Pročitajte više: Burnout nije samo posljedica iscrpljenosti, nego i naših emocija
‘Neradnici’ s neprekidnim radnim vremenom
Uz sve, aktivisti se suočavaju s predrasudom da su – lijeni. Često ih prati stigma neradnika, osobe koja samo ‘sjedi i kritizira,’ ‘priča i ništa ne radi.’ Djelatnike udruga neupućeni smatraju ljenčinama koje primaju novac za nerad, no činjenica je da oni doista rade.
Jačanjem društvenih mreža popularizirao se i pojam slacktivist – naziv za osobu čiji je aktivizam isključivo vezan uz lajkanje i dijeljenje objava, pisanje kratkih tweetova i postova vezanih uz neku temu. Dodatno je to učvrstilo predrasudu da su aktivisti osobe koje ne napuštaju svoja četiri zida.
Vidjeli smo to jako dobro nakon što se Tomislav Tomašević kandidirao za gradonačelnika Zagreba, a još više nakon što je to i postao. Neupućeni naveliko pričaju kako ‘nema dana radnog staža’ iako je, kao klimatski aktivist, radio u udruzi. No, za njih rad u udruzi nije rad i zamišljaju ga kao puno priče, nimalo akcije i varanje države da bi dobili novac. Svaka osoba koja je bila u dodiru s radom bilo koje udruge zna kako to ne može biti dalje od istine.
Aktivistički je rad naporan, emocionalan i slabo plaćen. Što je aktivist eksponiraniji, veće su šanse da će doživjeti backlash koji će rezultirati burnoutom, a ponekad dovesti i do samoubojstva.
Earl Silverman, osnivač jedinog skloništa za muškarce žrtve nasilja u Kanadi, u svojoj je oproštajnoj poruci naveo kako su ga zatvaranje doma, financijska nesigurnost i ismijavanje dokrajčili. Američka feministkinja i sveučilišna profesorica Carolyn Gold Heilbrun također je počinila samoubojstvo, ali nije navela razloge u svojoj oproštajnoj poruci. No, tijekom svoje se karijere suočavala s isključivanjima, ismijavanjima i kritikama zbog podizanja svijesti o patrijarhatu i lošem položaju žena, a ljudi koji su je poznavali smatraju da je počinila samoubojstvo jer smatra da više ništa ne može učiniti.
Pročitajte više: Današnji su zaposlenici aktivisti – Što to znači za poslodavce?
Odustaju jer su otjerani
Privatno, aktivisti će se suočiti s ljudima koji očekuju da imaju emocionalni kapacitet za apsolutno svaki problem, pa će tako i ležerno vrijeme s njima pretvoriti u polemike oko svega. Feministkinjama se tako često ‘uvaljuju’ rasprave o svemu krivome što je neka žena rekla, iako izjave te žene nemaju veze s feminizmom već priča o npr. sportu ili namještaju. Ali – u pitanju je žena, dakle, to je feministički problem.
Dodatno, od aktivista se očekuje savršenstvo. Ako se osoba bavi klimatskim promjenama i papirić baci u miješani otpad umjesto u spremnik za papir, automatski je loš i upitan aktivist. Pofarbanac, mogli bismo reći. Činjenica je da su aktivisti ljudi, te kao takvi nisu niti mogu biti savršeni.
Nije niti čudno da im je u nekom trenutku svega dosta. Znam mnogo aktivista koji su jednostavno odustali. Nije im više imalo smisla boriti se za nešto zbog čega će na kraju ispaštati njihovo mentalno i fizičko zdravlje. A upravo su aktivisti ključni za pokretanje velikih društvenih promjena. Svijet bez aktivizma nije svijet kojem bismo trebali težiti jer to je svijet bez promjena. Bez ljudi koji žele da buduće generacije imaju bolji život od nas.
Foto: Canva
