Marija Bosančić, specijalistica pakiranja i paletizacije u odjelu proizvodnje CEMEX-a, nedavno je proglašena “budućom lidericom“ u okviru našeg projekta Žene u građevinarstvu. Prepoznat je i nagrađen njezin marljivi rad, a ovo joj je, kaže, „samo još jedna potvrda da ovo sve što radim ima smisla i dokaz da žene mogu sve što požele“. Ova uspješna žena, koja je u svojim ranim tridesetima, uspješno vodi tim od 29 ljudi i to sve redom muškaraca. Jer biti žena u građevinskoj je industriji rijetkost, ali ne i iznimka – sve ih je više, ističe Marija.
„Zadnjih nekoliko godina ima sve više žena u industriji, moram to priznati. Nije sve stalo na meni, ima nas!“, naglašava Marija koja je prva žena koja je kročila u sektor pakiranja i paletiziranja vreća cementa u CEMEXu.
S novopečenom budućom lidericom razgovarali smo o njezinoj ulozi u građevinarstvu, promjenama koje vidi u sektoru, osobinama dobrog lidera, ali i o tome koliko fakultet pripremi za posao u struci. Otkrila nam je što misli o dolasku stranih radnika, ali i da je gotovo otišla iz Hrvatske – ‘trbuhom za kruhom’ u razvijenije zemlje.
‘Žena da diže 50 kila? Pa to ne treba niti muškarac!’
Vještoj Mariji ovo nije bio prvi intervju, već je razgovarala s medijima u nekoliko navrata, a često bi fokus razgovora bila upravo činjenica da je žena u pretežito muškoj industriji. Nerijetko bi se to predstavljalo kao pravo ‘čudo’.
„I ja sam samo običan čovjek. Imam ruke, noge…“, dobacuje Marija kroz poluosmjeh.
Jednom su ju čak pitali podiže li sama vreće cementa od 50 kilograma! Kao da žene to nisu u mogućnosti?! Iako je u mogućnosti, srećom za to nema nikakve potrebe, objašnjava Marija. Već 10 godina, otkako je Hrvatska dio Europske unije, niti muškarci niti žene ne smiju dizati toliko teške vreće.
„Granica je oko 40 kilograma za muškarce i 20-ak za žene. Stvarno za tim nema potrebe“, objašnjava Marija pa dodaje da žene u građevini mogu sve što i muškarci i ne treba ih se trpati u drugačiji koš.
„Dok sam studirala, pored naše zgrade fakulteta gradila se jedna zgrada. I svako jutro je jedna cura, koja je bila građevinska radnica, radila ravnopravno fizički s drugim radnicima. I to mi je baš bilo wow. I onda par godina kasnije…“
Par godina kasnije u sličnoj se ulozi našla i ona. U CEMEX je došla 2015. godine u programu stručnog osposobljavanja i to nedugo nakon završetka fakulteta. Njezina je prva uloga bila inženjeraka tehničke struke. Dvije godine kasnije postala je smjenski poslovođa, a zatim je postala specijalist pakiranja i paletizacije. Danas je ona ta koja je odgovorna za tim od gotovo 30 radnika, a sve zadatke komunicira sa smjenskim poslovođama koji ih onda delegiraju ostatku radnika… posao je to koji nosi veliku odgovornost, a baš je taj osjećaj za odgovornost jedna od ključnih osobina dobrog lidera, ako se pita Mariju.
Pročitajte više: Na konferenciji “Žene u građevinarstvu, arhitekturi i povezanim industrijama” naučile smo da žene znaju – boksati
I Hrvati su negdje strani radnici
„Odgovornost za proizvod, odgovornost za radnike, odgovornost za strojeve. Bez toga nema kvalitetnog proizvoda“, zaključuje.
Kaže da su bitne osobine lidera i povjerenje i komunikacija.
„Svi moraju sve znati i biti upućeni. Potrebno je znati komunicirati i imati povjerenja – ja u njih i oni u mene. Da svi znaju koja je svrha i namjera, da su upućeni u aktualnosti u firmi. Prijenos informacija i pravovremeno informiranje je jako bitno“.
Tako je, primjerice, posljednjih godina postalo iznimno bitno da proizvodi i procesi budu održivi. CEMEX je započeo s prelaskom na proizvode s manjim udjelom ugljika, a dio zaposlenika uopće nije razumio zašto, nakon „sto godina“ rada na jedan način, treba raditi na drugi način.
„I onda nam je organiziran tečaj da na jednostavan način objasne što se događa u svijetu i da svaki radnik na jednostavan način nauči zašto je promjena bitna“, pojašnjava Marija. Dodaje da su komunikacijske vještine bitne, ali bitno je i biti dobar i normalan čovjek.
„To se ne uči na fakultetu. Učim iskustveno, iz dana u dan. Uvijek postoje neke vanredne situacije i moraš stati i promisliti kako se postaviti“.
Svatko je drugačiji, sto ljudi sto ćudi. I treba znati prilagoditi komunikaciju, to je izazov, ali pozitivan. Izazov je i činjenica da nedostaje radnika. Strane radnike još nisu počeli ‘uvoziti’, ali i to je samo pitanje vremena, prognozira Marija. Kaže da je to sasvim normalno i da od stranih radnika ne treba bježati i zazirati.
„Pogledajmo samo Njemačku, otkad je još Njemačka prolazila kroz proces dolaženja stranih radnika – Hrvati su njima dolazili!“, ističe.
Jednom nogom tu, drugom prema izlazu
Na naše pitanje je li ona razmišljala o odlasku van, spremno odgovara: da!
„Već sam jednom nogom bila vani“, dodaje.
Bilo je to tik prije no što se zaposlila u CEMEX-u. Gotovo je već odustala od traženja posla u Hrvatskoj i slanja molbi na koje nerijetko ne bi niti dobila odgovor. A onda se ukazala prilika.
„Bilo je to ono: hajde, idem još jednom probati, nemam što izgubiti“.
Prijavila se na nekoliko natječaja i ‘upala’. Prisjeća se da joj je najveći problem bio to što su svi tražili iskustvo.
„A kako ću ga imati kad sam tek izišla s fakulteta“, pitala se i Marija ovo vječno pitanje.
Prakse su se počele uvoditi tek kad je ona već otišla s fakulteta. Danas u CEMEX-u imaju mnoštvo studenata na praksi, koji mogu vidjeti kako posao funkcionira već dok studiraju. Oni su znatno sigurniji u sebe jer barem donekle mogu znati što ih čeka, smatra Marija.
I tako je, bez iskustva, ali s toliko želje i volje za radom i učenjem da je može posuditi i drugima, pronašla posao u CEMEX-u i odustala od odlaska iz Hrvatske. I sretna je da se tako odigralo.
„Draže mi je da sam ostala tu jer kod kuće je najljepše, pa kako god bilo“, smatra Marija.
„Koliko god bilo teško, tu si, blizu svoje obitelji…“
Pročitajte više: Mirela Kotarac, direktorica ljudskih resursa CEMEX-a : „Nakon sto godina industrije napokon imamo nekoliko žena u cementnim operacijama”
Bila je spremna i volontirati, samo da nauči
Nije odlazak u inozemstvo isti sada kakav je bio u vrijeme kad su odlazili njezin otac, stric i tete. Druga su vremena, kaže.
„Svi su oni bili u Njemačkoj. Tad je bilo drugačije jer bi praktički cijelo mjesto otišlo ‘gore’ i tata kad bi došao u Njemačku praktički nije imao potrebu pričati na njemačkom kad su svi njegovi bili barem privremeno. A sada dođeš i ne znaš nikoga, sam si. Živiš za tih mjesec dana kad ćeš doći ovdje“, upozorava Marija, rodom iz jednog malog mjesta pored Imotskog.
Ona voli reći da su plodovi rada slatki, ali su počeci gorki. To joj je ostalo ‘uklesano’ u glavi još od vremena dok je bila srednjoškolka u klasičnoj gimnaziji. Za nju to znači da nijedan put nije lak, ali treba se potruditi, gorjeti, boriti, kako bi uživali u plodovima svoga rada.
„Kad sam tek izašla s fakulteta takoreć nisam znala ništa i samo sam htjela što prije upiti sve. I onda radiš dnevne smjene, radiš noćne smjene, učiš… Samo pokažeš malo zanimanja i možeš naučiti sve što želiš. I nije baš jednostavno moliti ljude koji su krcati obavezama da te uče, ali sve se isplatilo“, zaključuje.
Smatra da sami trebamo stvarati svoje prilike i nikada ne smijemo očekivati da će nešto doći servirano.
„Ne može sve ići niz dlaku. Treba ići u vatru“, upozorava Marija. Ona je nakon fakulteta bila spremna i volontirati ako treba, samo da nauči.
„Moraš izgarati na početku da bi kasnije bio miran“, objašnjava. Ona smatra da su fakultet i diploma ulaznica koja otvara vrata za posao. Tako se steknu osnove i podloga, a nadalje puno prilika trebamo stvarati sami, tvrdi.
Pročitajte više: Željka Jurković: Ako ja ne mogu u crvenim štiklama hodati po svom gradilištu e onda to gradilište nije uredno
Teže je s ljudima nego sa strojevima
„Ovdje učim i rastem svakog dana. Bila sam puno zatvorenija… kasnije se prestaneš zamarati sitnicama, a s praksom i iskustvom dođe i samopouzdanje“.
‘Lako’ je, kaže, naučiti upravljati strojevima, ali upravljati ljudima – e to je umijeće kojemu te nitko ne može naučiti, ali „treba znati osvijestiti da za neke stvari nisi kriv, da ne možeš utjecati na postupke drugih ljudi, pogotovo neke iznenadne“, napominje Marija pa zaključuje: teže je s ljudima nego sa strojevima.
Iako se nije oduvijek vidjela u industrijskoj gradnji, životne prilike su je dovele tu gdje je. I zadovoljna je, jer „država u kojoj se nešto gradi ima dobre temelje“. Za svaku zemlju je jako bitno da ima svoju proizvodnju, smatra ona.
I kada bi ju pitali gdje se vidi za 10 godina, njezin odgovor bio bi: ne znam.
„Sve što želim je da me i za 10 godina drži ista volja. Bez volje, želje i elana – da učim i radim na sebi – ništa“, zaključuje. Napominje da u svakom poslu ima nešto što više i manje volimo raditi, kao i u životu općenito i ne može nam uvijek samo biti lijepo.
„Ako tako mislimo onda nam nikada neće biti dovoljno dobro i uvijek ćemo se samo žaliti“, smatra naša buduća liderica.
Foto: Cemex
