{"id":220039,"date":"2025-05-10T10:00:00","date_gmt":"2025-05-10T08:00:00","guid":{"rendered":"https:\/\/womeninadria.com\/neustrasiva-lijecnica-heroina-vukovara-humanitarka-posljednji-pozdrav-sadiki-bilus\/"},"modified":"2025-05-10T10:00:00","modified_gmt":"2025-05-10T08:00:00","slug":"neustrasiva-lijecnica-heroina-vukovara-humanitarka-posljednji-pozdrav-sadiki-bilus","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/neustrasiva-lijecnica-heroina-vukovara-humanitarka-posljednji-pozdrav-sadiki-bilus\/","title":{"rendered":"Neustra\u0161iva lije\u010dnica, heroina Vukovara, humanitarka. Posljednji pozdrav Sadiki Bilu\u0161"},"content":{"rendered":"\n

Za Women in Adria ovaj tekst je napisao biv\u0161i novinar, obiteljski prijatelj Mario Duspara<\/strong>, kao posljednji pozdrav neustra\u0161ivoj doktorici Sadiki Bilu\u0161 (1942.-2025.).<\/em> Tekst je nastao na temelju dugogodi\u0161njeg dru\u017eenja i razgovora. Ina\u010de, o njenim iskustvima tijekom rata snimljen je i dokumentarni film.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Sadika Bilu\u0161, <\/strong>vrhunska internistica, gastroenterologinja i nezaboravna humanitarka, zauvijek je 2. svibnja u 83. godini sklopila svoje znati\u017eeljne o\u010di. Dok drugi pi\u0161u hladne nekrologe, ja ne mogu a da ne podijelim pri\u010du o \u017eeni koja je bila vi\u0161e od lije\u010dnice \u2013 bila je jedna od nas, obi\u010dni-neobi\u010dni \u010dovjek, a nekako usput i heroj na\u0161eg vremena.<\/p>\n\n\n\n

“Zamisli Mario, ja \u010dekam u redu u du\u0107anu i meni neka \u017eena ka\u017ee \u2013 gospo\u0111o! K\u2019o da sam neka babetina s pijace! A ja u cvijetu mladosti, upola mla\u0111a od tebe takvog oronulog, a kamoli od te \u017eene. Uostalom, ja sam doktorica Sadika, a ne gospo\u0111a Sadika. Nemoj da ti padne napamet da mi to ikad ka\u017ee\u0161, upozoravam te!” U tom je \u010dasu gazila osamdesetu, a ja sam vr\u0161njak njezine k\u0107eri.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Mario Duspara i Sadika Bilu\u0161<\/em><\/p>\n\n\n\n

Djevoj\u010dica koja je obe\u0107ala da \u0107e lije\u010diti<\/h2>\n\n\n\n

“Zaklela sam se da \u0107u u\u010diti i postati lije\u010dnik i da nikad ne\u0107u uzeti mito”, rekla mi je Sadika jednom prilikom, dok mi je u svojoj ordinaciji u Velikoj Gorici<\/strong> obja\u0161njavala svoj, u najmanju ruku, \u010dudan poslovni model. Nikad od nje nije bio po\u0161ten kapitalist \u2013 ve\u0107ini pacijenata u svojoj privatnoj ordinaciji uop\u0107e nije ni\u0161ta napla\u0107ivala i za to je imala svoje razloge.<\/p>\n\n\n\n

Sadika, jer svi su je znali po imenu kao da je pop zvijezda, odlu\u010dila je postati lije\u010dnica u osnovnoj \u0161koli. Vlakom je od rodnih \u017divinica do\u0161la pod ruku s majkom Sadijom posjetiti oca u bolnicu u Zagreb. Majka je drugom rukom \u010dvrsto stiskala kuvertu s malenom pla\u0107om koju je nosila kao \u201cdar\u201d lije\u010dnicima u Zagrebu. Naime, Sadikin otac Hrusto Bajri\u0107, koji se vratio slomljen s \u201cpreodgoja\u201d na Golom otoku, odmah je obolio od raka i dugo se patio.<\/p>\n\n\n\n

Ta trinaestogodi\u0161nja djevoj\u010dica nije mogla ni sanjati kakav \u0107e trnovit put prije\u0107i jer se odlu\u010dila na lije\u010dni\u010dki poziv. No ve\u0107 tada, u djetinjem srcu, formirala se \u017eelja koja \u0107e odrediti njezin \u017eivotni put \u2013 postati lije\u010dnica koja poma\u017ee, a ne uzima.<\/p>\n\n\n\n

\u017dena koja je ru\u0161ila prepreke<\/h3>\n\n\n\n

“To je bilo drugo vrijeme, \u017eene su gledali kao ni\u017ea bi\u0107a,\u201d prisje\u0107ala se svojih studentskih dana u Beogradu. \u201cJa sam prva \u017eena koja je zavr\u0161ila beogradski Medicinski fakultet prije roka, imala sam sve \u010diste desetke i jednu jedinu devetku<\/strong>“. Taj ponos u njezinom glasu jasno je davao do znanja kakav je to bio podvig. Paralelno je s medicinom studirala i pravo, ali je morala odustati na tre\u0107oj godini \u2013 dotjerati i to do kraja bi bilo malo previ\u0161e \u010dak i za osobu njezinih intelektualnih kapaciteta.<\/p>\n\n\n\n

U Beogradu je upoznala i svoju prvu ljubav <\/strong>\u2013 in\u017eenjera Dionizija Sabado\u0161a, koji ju je odveo u Vukovar. Ironija sudbine htjela je da upravo ona, mlada lije\u010dnica, svom suprugu dijagnosticira aneurizmu mozga koja \u0107e ga odnijeti u 31. godini \u017eivota. “Znala sam da mu u glavi otkucava bomba”, govorila je tiho, “ali nisam o\u010dekivala da \u0107e me tako brzo napustiti”. Ostala je udovica s malim sinom Darijem, ali Sadika nije bila \u017eena koja se predaje.<\/p>\n\n\n\n

Nastavila je raditi kao lije\u010dnica u Vukovaru, u\u010diti, obrazovati se. Kasnije se udala za Davora Bilu\u0161a s kojim je dobila k\u0107er Marinu, i gradila karijeru internistice i gastroenterologinje koju su pacijenti obo\u017eavali zbog njezine nevjerojatne sposobnosti dijagnosticiranja.<\/p>\n\n\n\n

Djeca su bila njezin ponos, njezin oslonac \u2013 sin Darije Sabado\u0161<\/strong> i k\u0107i Marina Bilu\u0161<\/strong>, moja prijateljica od vrti\u0107a, koja je izgradila karijeru vrhunske novinarke. Pro\u0161le godine, sudbina je Sadiki zadala najte\u017ei udarac \u2013 smrt vlastite k\u0107eri. \u201cMolila sam i Boga i Alaha da me uzmu i da ne do\u010dekam da sahranim svoje dijete, ali mi to nije dao,\u201d povjerila mi se slomljenog glasa. Nikada se nije oporavila od tog gubitka. Spas je nalazila jedino u poslu, u pomaganju drugima, kao da je time htjela nadoknaditi prazninu koju je osje\u0107ala.<\/p>\n\n\n\n

\u010cesto je govorila \u2013 \u201cMario, lije\u010dnik nikad ne smije pregledati svoje najbli\u017ee. Mo\u017ee ti se u\u010diniti da je tamo ne\u0161to \u010dega nema, a mo\u017ee\u0161 sam sebe uvjeriti da ne\u010deg nema iako je tamo\u201d. Mu\u010dilo ju je to \u0161to je to\u010dno dala dijagnozu svojem prvom suprugu, a kasnije i k\u0107eri, iako su je iz bolnice isprva otpustili tvrde\u0107i da joj nije ni\u0161ta. Uzalud se nadala da je pogrije\u0161ila.<\/p>\n\n\n\n

Lije\u010dnica u paklu rata<\/h3>\n\n\n\n

Sadikina k\u0107i Marina bila mi je najbolja prijateljica od vrti\u0107a, ali nju sam upoznao mnogo kasnije, nakon svih ratnih strahota kroz koje smo oboje pro\u0161li. \u010cesto smo pri\u010dali o ratu; oboje smo ga do\u017eivjeli na sli\u010dan na\u010din, kroz detalje i bizarnosti kojima smo skretali misli s u\u017easa. Nije o tome htjela previ\u0161e razgovarati s ljudima koji to nisu pro\u017eivjeli jer je smatrala da oni to ne mogu razumjeti i da im je uzalud obja\u0161njavati. Sje\u0107am se kako bi joj glas zadrhtao kad bi spomenula 2. svibnja 1991. i masakrirana tijela hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. \u201cNisam mogla vjerovati da netko mo\u017ee biti tako okrutan,\u201d govorila je<\/strong>. Kasnije o le\u0161evima i pokidanim udovima nije razmi\u0161ljala. \u201cStra\u0161no mi je bilo to \u0161to je bilo polomljeno drve\u0107e, \u0161to na njemu nije bilo ptica. O ljudima tada ne smije\u0161 ni razmi\u0161ljati, bojala sam se da ne poludim,\u201d govorila je.<\/p>\n\n\n\n

Njezina odluka da tijekom 87-dnevne opsade Vukovara 1991. ostane jedina internistica u vukovarskoj bolnici napravljena je bez pompe<\/strong>. Danono\u0107no je lije\u010dila stotine ranjenika, bez obzira na njihovu nacionalnost, u uvjetima koje je te\u0161ko i zamisliti.
“Mogla sam oti\u0107i kao i mnogi moji kolege, ali kako napustiti ranjene? Pa to ne dolazi u obzir. Ja sam polo\u017eila Hipokratovu zakletvu!”, govorila bi kao da to uop\u0107e i nije ne\u0161to o \u010demu \u010dovjek mo\u017ee odlu\u010diti druga\u010dije.<\/p>\n\n\n\n

Kad je Vukovar pao 18. studenog 1991., Sadiku je iz bolnice izveo zloglasni Veselin \u0160ljivan\u010danin<\/strong> uz rije\u010di “Doktorice, ne budete li pametni do nave\u010der, ode glava”.
“Uko\u010dila sam se od straha, bila sam paralizirana a glumila sam da to sve nije ni\u0161ta. Taj pokvarenjak mi je u\u010dinio ne\u0161to najgore \u2013 zagrlio me dok me odvodio. To mu nikad ne\u0107u oprostiti”.<\/p>\n\n\n\n

Uslijedilo je ne\u0161to o \u010demu je rijetko govorila \u2013 mu\u010denja u logorima u Negoslavcima i Srijemskoj Mitrovici<\/strong>. “Premla\u0107ivali su me, psihi\u010dki maltretirali\u2026 U jednom trenutku nisam vi\u0161e mogla izdr\u017eati. Poku\u0161ala sam se objesiti u samici, ali je \u0161ipka popustila i pala sam na pod, razbila sam koljena, osje\u0107ala sam se kao budala\u201d, ispri\u010dala mi je jednom, dok je prstima nabadala po svojoj nekakvoj socijalisti\u010dkoj pisa\u0107oj ma\u0161ini koju je koristila kad bi joj njeno prastaro ra\u010dunalo zatajilo.<\/p>\n\n\n\n

Oslobo\u0111ena je 6. prosinca 1991., na svoj ro\u0111endan<\/strong>, u razmjeni zarobljenika. Ta simbolika nikada je nije napustila \u2013 ro\u0111ena je i ponovno ro\u0111ena istog datuma. \u201cMo\u017ee\u0161 me zvati Nikolina, to me je Allah pomilovao na sv. Nikolu\u201d, \u0161alila se.<\/p>\n\n\n\n

Lije\u010dnica koja nije napla\u0107ivala \u017eivot<\/h3>\n\n\n\n

\u201cKod Sadike do\u0111e\u0161 prvi put, ona te gleda druga\u010dije od ostalih lije\u010dnika,\u201d rekao mi je jednom prilikom zajedni\u010dki prijatelj.\u201d Ne gleda te kao pacijenta, ve\u0107 kao \u010dovjeka. A onda te isprepada kao malo dijete.<\/p>\n\n\n\n

I zaista, njezina ordinacija u Poliklinici \u201cTomi\u201d u Velikoj Gorici bila je posebno mjesto<\/strong>. Poliklinika zvu\u010di grandiozno, a zapravo je to obi\u010dni stan\u010di\u0107, nakrcan ure\u0111ajima, crijevima, sterilizatorima\u2026 Nema medicinske sestre, nema prijemnog pulta, nema administracije. Samo Sadika iza podstavljenih vrata kroz koja se jasno \u010duje kad zagalami na nekog.<\/p>\n\n\n\n

Sjedim i \u010dekam u njenoj ordinaciji da zavr\u0161i s pacijenticom, nosim joj piletinu iz Vukovara koju joj \u0161alje moja mama.<\/p>\n\n\n\n

Kroz vrata njenog ureda izlazi mla\u0111a \u017eena, do\u0161la je \u010dak iz Karlsruhea, sva je u suzama. \u201cDoktorice, hvala vam, ve\u0107 sam mislila da sam luda\u201d. Bila je na pregledima u nekoliko klinika u Njema\u010dkoj, tvrdili su da joj ne mogu prona\u0107i ni\u0161ta iako se ru\u0161ila od bolova. Sadika joj je na svom prastarom ultrazvuku pokazala: \u201cEvo, kamenac u bubregu. Dat \u0107u ti jedan lijek, ispi\u0161at \u0107e\u0161 to i mirna si.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Drugi put \u010dujem kako grmi na \u010dovjeka koji je doveo k\u0107er i uporno joj \u017eeli platiti, a ona odbija. Odjednom Sadika grakne: \u201cDobro, plati \u2013 daj mi tisu\u0107u eura u komadu!\u201d Prvo je nastao muk, a onda smijeh \u2013 jer nov\u010danica od tisu\u0107u eura ne postoji. Bio je to njezin na\u010din da ka\u017ee: \u201cNe \u017eelim tvoj novac.\u201d<\/p>\n\n\n\n

\u201cUvijek sam znala da se dobro vra\u0107a dobrim,\u201d <\/strong>\u010desto je ponavljala. \u201cNitko ne mo\u017ee platiti zahvalnost koju ljudi osje\u0107aju kada im uspije\u0161 pomo\u0107i. Vi\u0161e mi vrijedi kad mi neka \u017eena donese 10 jaja nego kad mi neko plati ne znam koje pare.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Kod nje su se lije\u010dile estradne zvijezde i puka sirotinja. Sirotinja \u2013 besplatno. Znalo bi se dogoditi da cijeli dan radi, a ne naplati nikome. \u201cLjudi ne znaju da sam ja morala iz svog d\u017eepa platiti porez na to. Svaki put kad odradim ultrazvuk, to se ne mo\u017ee sakriti. Jedna mi je do\u0161la na gastroskopiju i uspani\u010dila se, razbila mi aparat. Kako da joj naplatim? Ali dolazili su i oni koji su imali novca i mogla sam pokriti sve od njih.\u201d<\/p>\n\n\n\n

\u017dena koja nije mogla spavati<\/h3>\n\n\n\n

Sadika je bila specifi\u010dna jer od silnih trauma naprosto nije mogla spavati. Po tri, \u010detiri sata dnevno bi sklopila o\u010di, a i to jedva. \u201cNije to samo zbog rata,\u201d povjerila mi se jednom. \u201cSanjam oca, sanjam logor\u2026 Osu\u0161eni le\u0161 svog psa u podrumu ku\u0107e kad smo se vratili. Budim se svaku no\u0107 u tri, \u010detiri ujutro. Ne mogu sklopiti o\u010di, pa moram ne\u0161to raditi. Obi\u010dno ili kuham ili sjednem i u\u010dim par sati. Uvijek treba u\u010diti.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Svaki mjesec bi odlazila u svoju ku\u0107u u Vukovaru koju je obnovila do posljednjeg crijepa <\/strong>u punom sjaju i u njoj uredila \u201cterensku\u201d ambulantu u koju su onda navra\u0107ali Vukovarci. I tamo se dizala u tri ujutro, pa u sitne sate ovijena mrakom plijevila korov u velikom vrtu, golim rukama, bez rukavica, kao da se ka\u017enjava. Kada bi u 8 ujutro do\u0161li prvi pacijenti, nasmijana bi pokazivala iskidane i izranjavane ruke: \u201c\u0160ta ka\u017ee\u0161, jesu ovo ruke gospo\u0111e primarijus ili neke seljanke?\u201d pitala bi sa svojim osebujnim humorom bez da se nasmije.<\/p>\n\n\n\n

Odlazak s njom na kavu u Vukovaru bio je kao da \u0161etate s Lukom Modri\u0107em u Madridu. Ljudi bi joj sa svih strana prilazili, pozdravljali je, a ona bi samo kratko ispitivala: \u201cJel\u2019 pazi\u0161 na \u0161e\u0107er? Kako ti je mama? Jel\u2019 pije terapiju koju sam joj dala? Ajde, reci da do\u0111e da je pogledam popodne!\u201d<\/p>\n\n\n\n

Sadika je bila brilijantna i na\u010ditana \u017eena s nevjerojatnim smislom za humor. <\/strong>Brutalna, o\u0161tra, voljela je ispaliti svoje fore mrtva ozbiljna i na to je bila pomalo i ponosna. Znala je iz vedra neba prekinuti prijateljsko \u0107askanje s pacijentom i ozbiljno re\u0107i: \u201cAko ovako nastavi\u0161, umrijet \u0107e\u0161 za mjesec dana. Nemoj mi dolaziti ako stvarno ne \u017eeli\u0161 \u017eivjeti. Ubij se odmah da skratimo pri\u010du!\u201d Ta direktnost, ponekad \u0161okantna, spasila je mnoge \u017eivote.<\/p>\n\n\n\n

\u201cKada u\u0111e\u0161 kod mene, mo\u017eda ti se ne mogu sjetiti imena,\u201d govorila bi, \u201cali ako si jednom bio kod mene, znam ti svaku dijagnozu i kako ti to\u010dno izgleda \u017eeludac iznutra.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Kulinarski u\u017eici i borba protiv siroma\u0161tva<\/h3>\n\n\n\n

Kako bi smirila nemirne misli u besanim no\u0107ima, Sadika je pronalazila utjehu u beskona\u010dnom kuhanju<\/strong>. Ru\u010dkovi kod nje bili su prave bakanalije, a njezine kulinarske vje\u0161tine postale su legendarne me\u0111u prijateljima. Jednom prilikom, kada smo je pitali gdje kupuje kore za pitu, umalo nas je izbacila iz stana. \u201cSve radim sama, na ruke! Ja sam Bosanka\u201d, odgovorila je uvrije\u0111eno.<\/p>\n\n\n\n

Ru\u010dak za pet-\u0161est ljudi radila je tako da mo\u017ee nahraniti barem njih \u0161esnaest. Kad sam je jednom pitao za\u0161to uvijek kuha toliko mnogo, samo me pogledala ozbiljno i rekla: \u201cBolilo me siroma\u0161tvo u mladosti, bolilo me \u0161to sam nasred \u017eivota sve ponovno morala graditi od nule.\u201d<\/strong> U tom trenutku shvatio sam koliko je duboko ta trauma Sadiku obilje\u017eila \u2013 i koliko je njezina velikodu\u0161nost bila svjesna pobuna protiv oskudice i muke koju je iskusila. Sama je znala \u017eivjeti na vo\u0107u ili mlijeku tjednima, pa tek kad bi primijetila da je jako smr\u0161avila natjerala bi se da po\u010dne po\u0161teno jesti.<\/p>\n\n\n\n


Posljednje poglavlje<\/h3>\n\n\n\n

Nakon potresa 2020. godine, s vi\u0161e od 77 godina, Sadika je nesebi\u010dno i besplatno pru\u017eala medicinsku pomo\u0107 stanovnicima Banije<\/strong>. \u201cImam vremena, oni imaju problema, za\u0161to ne?\u201d rekla mi je tada lakonski, slegnuv\u0161i ramenima kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.<\/p>\n\n\n\n

Dobitnica Medalje \u010dasti Hrvatske lije\u010dni\u010dke komore <\/strong>za izniman doprinos medicini i dru\u0161tvu, dr. Sadika Bilu\u0161 ostavila je neizbrisiv trag u \u017eivotima tisu\u0107a ljudi. O njenim iskustvima tijekom rata snimljen je dokumentarni film \u201c\u0106elija za doktoricu\u201d<\/a>, a njenu biografiju pi\u0161e Boris Beck, koja \u0107e, na\u017ealost, biti objavljena posthumno.<\/p>\n\n\n\n

Preminula je 2. svibnja 2025., to\u010dno 34 godine nakon \u0161to je kao de\u017eurna lije\u010dnica do\u010dekala prve \u017ertve masakra u Borovu Selu<\/strong>. Oti\u0161la je u 83. godini \u017eivota, nakon kratke i te\u0161ke bolesti, daleko od svog voljenog Vukovara.<\/p>\n\n\n\n

Radila je do nekoliko tjedana prije smrti. Zadnji put kad sam je vidio u bila je bolnici i mogla je samo \u0161aptati, izgubila je glas. Na\u0107ulio sam u\u0161i da \u010dujem \u0161to mi govori \u2013 pitala me za moju ne\u0107akinju Anu, zanimalo ju je kako se oporavlja od rijetke bolesti koju joj je ona otkrila. \u201cKako ide oporavak, kakvi su zadnji nalazi, donijet \u0107e\u0161 mi da pogledam!\u201d
Draga Dika, hvala ti na svakom spa\u0161enom \u017eivotu, na svakoj postavljenoj dijagnozi, na svakoj utje\u0161noj rije\u010di. Hvala ti \u0161to si me nau\u010dila da je medicina nije kuverta i nije samo posao. I hvala ti \u0161to si pokazala da i u najmra\u010dnijim vremenima ljudskosti ima nade \u2013 jer postoje ljudi poput tebe.<\/p>\n\n\n\n

Fotografije: Privatna arhiva<\/em><\/p>\n\n\n\n

Izvor: Women in Adria<\/a><\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Za Women in Adria ovaj tekst je napisao biv\u0161i novinar, obiteljski prijatelj Mario Duspara, kao posljednji pozdrav neustra\u0161ivoj doktorici Sadiki Bilu\u0161 (1942.-2025.). Tekst je nastao na temelju dugogodi\u0161njeg dru\u017eenja i razgovora. Ina\u010de, o njenim iskustvima tijekom rata snimljen je i dokumentarni film. Sadika Bilu\u0161, vrhunska internistica, gastroenterologinja i nezaboravna humanitarka, zauvijek je 2. svibnja u 83. godini […]<\/p>\n","protected":false},"author":18,"featured_media":220040,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"footnotes":""},"categories":[6028,6031],"tags":[6119,5393],"class_list":["post-220039","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-karijera","category-zene-koje-volimo","tag-doktorica","tag-sadika-bilus"],"acf":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/220039","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/18"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=220039"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/220039\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media\/220040"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=220039"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=220039"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/womeninadria.com\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=220039"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}