Od Pariza do Milana, Brisela i Lisabona, ljudi protestuju zbog cijena, plata, stanovanja i sve slabije dostupnosti javnih usluga. Pljačka i razbijanje nisu opravdani, ali osuda nereda ne bi smjela biti kraj razgovora o društvu koje ljude izvodi na ulice. Posebno kada na njih izlazi generacija koja sve manje vjeruje da će joj budućnost biti bolja od sadašnjosti.
Evropa je ponovo na ulicama. U Francuskoj, Italiji, Belgiji i Portugalu protesti se razlikuju po povodima i intenzitetu, ali ih povezuje isto pitanje: koliko danas košta pristojan život i ko ga još može priuštiti?
Stanovanje, hrana, obrazovanje i računi postali su teret koji sve teže podnose i oni koji rade, studiraju i pokušavaju izgraditi vlastitu budućnost. Istovremeno, slike luksuza nikada nisu bile dostupnije. Na društvenim mrežama svako može gledati tuđi život iz prve klase, dok vlastiti pokušava sastaviti od plate do plate.
To je jedna od velikih klasnih kontradikcija današnje Evrope: nikada nije bilo lakše vidjeti kako žive bogati, a mnogima je sve teže zamisliti da će ikada živjeti bez stalne brige o osnovnim troškovima.
Od školskih klupa do ulica: Šta ljudi zapravo traže?
Francuska je bila epicentar posljednjeg talasa protesta. Prema podacima tamošnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova, više od 550.000 ljudi učestvovalo je u demonstracijama 17. oktobra. Protesti su uslijedili nakon višesedmičnog nezadovoljstva učenika zbog loših uslova u školama, nedostatka nastavnika, dugog školskog dana i nejasnog sistema upisa na univerzitete. Ubrzo su im se pridružili i drugi građani, nezadovoljni rastom troškova života i stanjem javnih usluga.
Francuski sindikati podržali su zahtjeve za nižim cijenama, većim platama i penzijama. Demonstracije su, međutim, u brojnim gradovima prerasle u sukobe, paljenje objekata i pljačke. Francuski premijer Sébastien Lecornu saopćio je da je uhapšeno 1.200 osoba, dok je povrijeđeno 150 policajaca.
U Belgiji je konkretan povod za studentsko nezadovoljstvo bilo povećanje školarina u francuskoj jezičkoj zajednici. Od akademske 2026/2027. godine puna godišnja školarina raste s 835 na 1.194 eura, što je povećanje od približno 43 posto. Za studente koji već računaju svaki trošak, to nije apstraktna budžetska mjera nego pitanje mogu li nastaviti studirati. Protesti u Briselu i Liègeu bili su obilježeni i sukobima s policijom.
U Portugalu su se na ulicama okupile desetine hiljada ljudi. Zahtijevali su veće plate i penzije, pristupačnije stanovanje i mjere protiv rasta troškova života. Cijene kuća u toj zemlji više su se nego udvostručile od 2017. godine, dok su kirije za nove ugovore rasle gotovo istim tempom. Kada stanovanje postane nedostižno čak i zaposlenima, problem više nije samo tržište nekretnina nego mogućnost da čovjek uopće izgradi samostalan život.
U Milanu su demonstranti izašli na ulice zbog ratova i rastućih troškova života. Marš je počeo mirno, ali su ga obilježili sukobi s policijom, paljenje barikada i pljačke prodavnica, uključujući luksuzne trgovine u centru grada.
Ovo nisu demonstracije jednog organizovanog evropskog pokreta s jednim vođom i zajedničkim političkim programom. Ipak, njihovi povodi otkrivaju sličan osjećaj: od ljudi se traži da budu obrazovani, produktivni, fleksibilni i spremni na stalnu konkurenciju, a zauzvrat im se ne garantuju ni stabilan posao, ni dostupan stan, ni sigurnost da će sutra živjeti bolje.
Kada se obrazovanje sve više posmatra kao privatna investicija, stan kao nedostižna imovina, a posao kao stalna neizvjesnost, nezadovoljstvo prestaje biti samo pitanje novca. Postaje pitanje povjerenja u društveni poredak.
Gen Z ima svoj jezik pobune
Generacija Z na proteste ne dolazi samo s transparentima i političkim parolama. Ona donosi memove, internet humor i simbole iz popularne kulture. Zastava iz animea i mange One Piece, naprimjer, pojavila se kao simbol otpora u različitim protestnim kontekstima. Društvene mreže omogućavaju mladima da se brzo organizuju, šire poruke i povežu iskustva koja su ranije izgledala izolovano.
To ne znači da svi mladi misle isto ili da svaki simbol nosi jedinstvenu političku poruku. Ali pokazuje da se mijenja jezik političkog angažmana. Gen Z često ne vjeruje institucijama, klasičnim partijama ni obećanjima da će se stvari popraviti ako još malo sačeka. Ironija i humor način su da izrazi bijes, ali i da odbije autoritete koji od nje očekuju poslušnost.
Za mlade koji gledaju kako cijene stanova rastu brže od plata, a stabilnost postaje privilegija, obećanje da će napornim radom sigurno uspjeti sve manje zvuči uvjerljivo. Ne odbacuju nužno rad ili ambiciju. Odbacuju ideju da je za neuspjeh uvijek kriv pojedinac, dok se uslovi u kojima pokušava uspjeti ne dovode u pitanje.
Nasilje nije odgovor, ali nije ni cijela priča
Pljačka, razbijanje i napadi na druge ljude ne postaju opravdani zato što su društvene nejednakosti stvarne. Nasilje može ugroziti ljude koji s problemom nemaju ništa, potisnuti opravdane zahtjeve demonstranata i omogućiti vlastima da cijelu raspravu svedu na pitanje javnog reda i mira.
Ali jednako je pogrešno zaustaviti se na snimcima razbijenih izloga i opljačkanih prodavnica, kao da su oni cijela priča. Ako se javnost bavi isključivo neredom, ostaje neodgovoreno pitanje zbog čega toliko ljudi osjeća da ih niko ne čuje dok protest ne postane dovoljno glasan da se više ne može ignorisati.
Kritika buržoazije u tom kontekstu nije samo kritika bogatih ljudi, skupih automobila ili luksuznih brendova. Ona je pitanje sistema u kojem se imovina i kapital mogu uvećavati, dok pristup stanovanju, obrazovanju i sigurnosti za mnoge postaje sve teži. Nije problem u tome što neko ima mnogo, nego u društvu u kojem sve više ljudi nema dovoljno za osnovnu sigurnost, bez obzira na to koliko rade.
Luksuzni izlozi u ovom kontekstu postaju simbol klasnih razlika, ali njihovo razbijanje ne mijenja odnose koji su te razlike stvorili. Može proizvesti dramatične slike, ali ne i pristupačnije stanove, veće plate ili bolje škole. To ne znači da bijes treba ignorisati. Znači da ga treba razumjeti i usmjeriti prema promjenama koje imaju smisla.
Šta nas čeka s generacijom koja više ne vjeruje obećanjima?
Možda je najveća greška potcijeniti Gen Z zato što protestuje drugačije, koristi simbole koje starije generacije ne razumiju ili svoje nezadovoljstvo izražava kroz humor i internet kulturu. Iza tog jezika stoji ozbiljno pitanje: kakvu budućnost društvo nudi mladima i zašto bi oni trebali vjerovati da će sutra biti bolje?
Ako institucije nastave nuditi iste odgovore na sve dublje probleme, možemo očekivati nove talase protesta, ne nužno s istim sloganima, organizacijama ili političkim ciljevima. Dio nezadovoljstva mogao bi se pretvoriti u konkretnu borbu za stanovanje, radnička prava i dostupno obrazovanje. Dio bi mogao otići u političke ekstreme, cinizam ili potpuno povlačenje iz javnog života. Ništa od toga nije unaprijed određeno.
Gen Z nije automatski progresivna, jedinstvena ni imuna na manipulacije. Ali odrasta u svijetu u kojem su nejednakost i nesigurnost stalno vidljive, a obećanje da će se trud na kraju isplatiti sve teže je dokazati vlastitim iskustvom.
Zato pitanje nije hoće li mladi nastaviti protestovati. Pitanje je hoće li ih društvo čuti prije nego što protest postane jedini jezik koji preostaje.
Kada generacija izgubi vjeru da može izgraditi pristojan život unutar postojećih pravila, počet će tražiti nova. Hoće li ih izboriti demokratski i organizovano ili će njeno nezadovoljstvo postati gorivo za još veće podjele, zavisit će i od toga šta će politika, institucije i ostatak društva učiniti danas.
Evropske ulice zato nisu samo mjesto na kojem se vidi bijes. One su upozorenje da ekonomski rast i blještavilo bogatstva malo znače ako sve više ljudi osjeća da u budućnosti koja se gradi za njih nema mjesta.
Photo: LP/Paul Abran
