Godinama je gradila karijeru procjeniteljice nekretnina u korporativnom svijetu, sve dok je tempo života nije natjerao da zastane. Slikanje je u početku bilo način da se opusti, a onda je postalo mnogo više od hobija – povratak talentu iz djetinjstva i podsjetnik koliko je važno ne izgubiti sebe u poslu.
Može li čovjek godinama uspješno graditi karijeru, ispunjavati očekivanja i raditi sve ono što se od njega traži, a da pritom polako izgubi kontakt sa sobom? Ljupka Dizdar danas o tome ne mora govoriti kroz teoriju. Njena životna priča pokazuje kako ponekad tek kada smo prisiljeni stati počinjemo prepoznavati ono što smo putem zanemarili.
Povod za razgovor o tome njena je izložba Tamo gdje sretni ljudi žive…, otvorena 8. oktobra u Sarajevu. Ipak, iza slika koje govore o sreći, emocijama i svijetu koji želimo stvarati oko sebe krije se priča o jednoj sasvim drugačijoj profesionalnoj svakodnevici, dugogodišnjem stresu i povratku nečemu što je Ljupka voljela još kao djevojčica.
Po struci je arhitektica, a profesionalni put vodio je u korporativni svijet, gdje je radila kao procjeniteljica nekretnina. To je posao koji traži stručnost, odgovornost, preciznost i posvećenost. No, kao i u mnogim drugim poslovima u kojima se uspjeh mjeri rezultatima, rokovima i preuzetim obavezama, granica između profesionalnog angažmana i ličnog života može postati sve tanja.
U 39. godini Ljupka je doživjela životni krah. Nakon perioda intenzivnog stresa, savjetovano joj je da prestane raditi i naredne dvije godine provede u svojevrsnom životnom leru.
Nije to bio unaprijed isplaniran zaokret u karijeri, niti odluka da poslovni svijet zamijeni umjetnošću. Jednostavno je morala stati.
A upravo se u tom periodu otvorio prostor za nešto što je godinama bilo potisnuto.
Kada moraš stati da bi ponovo čula sebe
Ljupka je upisala školu slikanja kod Admira Halilovića, sarajevskog akademskog vajara. U početku je to bio način da se opusti, odmakne od stresa i vrijeme provodi radeći nešto što joj prija. Nije imala veliki plan, niti je tada morala znati kamo će je to iskustvo odvesti.
Slikanje je, međutim, ponovo probudilo talent koji je nosila još od djetinjstva.
U tome se krije i važna lekcija njene priče. Kada smo dugo usmjereni na posao, rezultate i odgovornosti, lako zaboravimo da naš identitet nije sastavljen samo od onoga što radimo za platu, funkcije koju obavljamo ili uspjeha koji možemo pokazati u biografiji. Postoje i dijelovi nas koji ne donose poslovne rezultate, ne ispunjavaju ciljeve i ne mogu se pretvoriti u brojke, ali bez kojih teško možemo imati osjećaj ispunjenosti.
Ponekad ih zanemarujemo jer mislimo da ćemo im se vratiti kada bude više vremena. Kada završimo važan projekat, preuzmemo manje obaveza ili napokon uhvatimo korak sa svim što se od nas očekuje.
Problem je što se taj trenutak često ne pojavi sam od sebe.
Kod Ljupke je povratak slikarstvu počeo kao potreba da se odmori. Nije morala odmah znati hoće li to postati njen novi profesionalni pravac. Bilo je dovoljno da ponovo radi nešto što je veseli
Od hobija do ozbiljnog slikarskog puta
Godine 2021. Ljupka se ponovo intenzivno posvetila slikanju i od tada ne prestaje stvarati. Ono što je počelo kao lični prostor mira preraslo je u kontinuiran umjetnički rad, istraživanje različitih motiva i predstavljanje slika publici.
Važan korak na tom putu bile su slikarske kolonije, na kojima je imala priliku stvarati u društvu drugih umjetnika, razmjenjivati iskustva i razvijati vlastiti izraz. Upravo su joj takva iskustva dala dodatnu hrabrost da svoje radove pokaže drugima.
Jer jedno je stvarati za sebe, a nešto sasvim drugo izložiti ono što je nastalo iz vlastitog iskustva, osjećaja i pogleda na svijet. Potrebna je sigurnost da stanemo iza svog rada, ali i spremnost da prihvatimo da se umjetnički izraz razvija, mijenja i nikada nije sasvim završen.
Ljupka danas ima i druge cikluse slika, pa izložba Tamo gdje sretni ljudi žive… predstavlja samo jedan dio njenog opusa. Njeno slikarstvo više nije povremena aktivnost kojoj se vraća kada pronađe slobodan sat. Ono je postalo važan dio njenog života.
A možda je upravo to i suština pronalaženja nečega što nas ispunjava: ne mora odmah postati posao, novi izvor prihoda ili još jedan projekat koji ćemo pretvoriti u obavezu. Nekada je dovoljno dati sebi dozvolu da nešto radimo zato što nas pokreće, a onda pustiti da se iz toga razvije ono što treba.
Gdje žive sretni ljudi?
Izložba Tamo gdje sretni ljudi žive… otvorena je 8. oktobra u Sarajevu i posjetiocima predstavlja ciklus radova koji kroz boje, motive i atmosferu istražuju ideju sreće i prostora u kojem se osjećamo dobro.
Naslov ne nudi gotov odgovor. On ostavlja prostor da svako pronađe vlastito značenje, da se zapita šta za njega predstavlja sreću i gdje je traži.
U kontekstu Ljupkine priče to pitanje dobija i dodatnu dimenziju. Nakon godina provedenih u poslovnom okruženju, u kojem su vrijeme i energija bili usmjereni na profesionalne obaveze, pronašla je nešto što joj je omogućilo da se ponovo poveže sa sobom.
Ne znači to da je svaki zahtjevan posao pogrešan, niti da je jedini put do zadovoljstva napuštanje korporativnog svijeta. Posao nam daje osjećaj svrhe, sigurnost i priliku da razvijamo svoje sposobnosti. Problem nastaje kada postane toliko dominantan da za sve ostalo više ne ostaje prostora.
Ljupkina priča zato nije jednostavna priča o promjeni karijere. Ona je podsjetnik da vrijedi obratiti pažnju na ono što u nama ostaje po strani dok pokušavamo odgovoriti na sve zahtjeve profesionalnog života.
Nekada je to slikanje. Nekada muzika, pisanje, vrtlarstvo ili nešto čemu smo se radovali prije nego što smo počeli živjeti prema rokovima i kalendarima. Nije presudno šta je u pitanju. Važno je da postoji nešto što nas podsjeća da smo više od svog posla.
Ljupka Dizdar danas slika, istražuje i izlaže. Ono što je počelo kao način da se odmori od stresnog života postalo je put na kojem je ponovo pronašla talent iz djetinjstva i dala mu prostor da raste.
A pitanje koje njena priča ostavlja nije samo gdje žive sretni ljudi. Možda je važnije zapitati se koliko smo prostora u vlastitom životu ostavili za ono što nas čini sretnima i hoćemo li čekati da nas život zaustavi ili ćemo sami napraviti mjesto za sebe.
