Slovenija je ponovo otvorila veliku raspravu o svom obrazovnom sistemu. Nakon slabijih rezultata svojih učenika na PISA testiranju, najavljena je reforma kojom bi se osnovno obrazovanje vratilo na osam godina.
Vijest zvuči gotovo nevjerovatno u vremenu kada se u mnogim zemljama govori o tome kako djecu zadržati što duže u obrazovanju.
Ali iza slovenske odluke ne stoji jednostavna poruka: „devet godina je previše“.
Pitanje je mnogo složenije.
Jer kvalitet škole ne određuje samo broj godina koje dijete provede u njoj. Određuju ga i kriteriji, nastavni planovi, autoritet nastavnika, radne navike učenika, način na koji se znanje provjerava, ali i odnos društva prema školi i učiteljskom pozivu.
A upravo se o tome u Sloveniji već dugo vode rasprave.
Nježniji sistem ne znači nužno i bolji sistem.
Slovensko školstvo često se opisuje kao sistem koji mnogo više naglašava dobrobit djeteta, demokratičnost odnosa i rasterećenost učenika. To samo po sebi nije loše. Problem nastaje ako se uz to izgube jasni kriteriji, odgovornost i autoritet nastavnika.
Jer dijete može imati ugodnije djetinjstvo u školi, a da istovremeno iz nje izađe sa manje znanja.
I tu je možda najzanimljivija stvar u cijeloj slovenskoj priči.
Ne pokušavaju samo promijeniti broj godina. Pokušavaju preispitati šta se u tih godina događa.
A šta kaže PISA?
Slovenija je u najnovijem ciklusu PISA istraživanja zabilježila pad rezultata. To je otvorilo pitanje šta se događa sa znanjem i kompetencijama učenika i da li postojeći obrazovni model daje rezultate kakve društvo očekuje.
Ali ni PISA rezultat sam po sebi ne govori cijelu priču.
Jer škola nije samo matematika, čitanje i prirodne nauke.
Škola je i mjesto na kojem dijete uči da sluša, radi, poštuje pravila, prihvata odgovornost, istraje kada nešto nije lako i razumije da ne može baš sve biti prilagođeno njemu.
I tu dolazimo do nastavnika.
Teško je očekivati snažnu školu ako je nastavnički poziv društveno i materijalno potcijenjen.
Nastavnik kojem se stalno oduzima autoritet, koji je slabo plaćen i kojem se dodaje sve više administracije teško može biti nosilac velikih obrazovnih promjena.
Zato je zanimljivo što slovenska reforma, osim trajanja osnovne škole, otvara i pitanja nastavničkog autoriteta, radnih navika učenika, znanja i odgovornosti.
A gdje je tu BiH?
Ne treba praviti jednostavnu paralelu sa Slovenijom.
BiH ima potpuno drugačiji obrazovni sistem, drugačije društvene okolnosti i svoje probleme.
Naši posljednji PISA rezultati su iz 2018. godine, kada su učenici BiH ostvarili 406 bodova iz matematike, 403 iz čitanja i 398 iz prirodnih nauka. To jesu rezultati koji zaslužuju pažnju, ali danas više ne možemo znati precizno gdje su učenici BiH u odnosu na svijet jer nakon 2018. nismo imali novi PISA presjek.
I možda upravo zato slovenska priča ne treba biti razlog za pitanje:
„Jesmo li mi bolji ili lošiji od Slovenije?“
Mnogo je zanimljivije pitanje:
„Šta od škole želimo?“
Da bude mjesto u kojem je djeci ugodno?
Da bude mjesto u kojem se stiče znanje?
Da bude mjesto koje razvija samostalnost i kritičko mišljenje?
Ili sve to zajedno?
Jer možda nije presudno da li osnovna škola traje osam ili devet godina.
Presudno je šta se u tih osam ili devet godina događa između učenika, nastavnika i sistema.
Slovenija je odlučila ponovo otvoriti to pitanje.
A možda je to najzdraviji dio svake reforme obrazovanja: spremnost da priznamo da ono što smo jednom napravili ne mora zauvijek biti najbolje rješenje.
