“Neću još ustajati. Nemam ništa za zadaću. Samo ću pet minuta na telefon. Ali svi drugi to smiju.“
Roditelji su vjerovatno već čuli neku od ovih rečenica. Povratak u školsku rutinu nije uvijek jednostavan, posebno nakon raspusta kada je bilo više slobodnog vremena, manje obaveza i mnogo više prostora za telefon, druženje i kasno lijeganje.
A onda počinje škola.
Ponovo treba ustajati na vrijeme, sjediti na času, slušati, zapisivati, učiti, izvršavati obaveze i poštovati pravila. Nastavnici očekuju pažnju i odgovornost, roditelji rezultate, a djeca se često pokušavaju izboriti za što više slobode.
I tu počinje svakodnevno balansiranje.
Djeca danas odrastaju u svijetu koji im je gotovo stalno dostupan kroz ekran. Informacije su im na dohvat ruke, sadržaji se smjenjuju velikom brzinom, a zabava je dostupna odmah. Škola, s druge strane, traži strpljenje, koncentraciju, radne navike i sposobnost da se uradi i ono što nam u tom trenutku nije posebno zanimljivo.
Kako danas vratiti dijete u ritam obaveza? Koliko autoriteta treba imati škola, koliko roditelji trebaju insistirati na disciplini i rezultatima, a koliko razumijevanja imati za promjene kroz koje djeca prolaze? I kako prepoznati kada iza dječijeg „neću“ stoji samo otpor, a kada postoji stvaran problem?
O ovim temama za Women in Adria govori profesorica psihologinja dvije sarajevske srednje škole, JU Srednja medicinska škola Sarajevo i JU Srednja medicinska škola Jezero, Mirjana Jovanović Halilović.
Pažnja se traži, ali se pažnja i osvaja
Jedan od najvećih izazova današnje škole jeste pažnja.
Nije lako očekivati od djeteta da nakon nekoliko sati sadržaja koji se na telefonu smjenjuju svake sekunde mirno sjedi i četrdeset pet minuta sluša jedno predavanje. Ali nije ni realno očekivati da će škola odustati od zahtjeva da učenik sluša, radi i bude koncentrisan.
“Danas problem pažnje i koncentracije kod djece posmatramo mnogo šire nego ranije. Važno je ne svoditi svaku rastresenost na nedisciplinu, jer na djetetovu pažnju mogu uticati san, emocionalne teškoće, poteškoće u razvoju, odnosi u porodici, ali i način života. Telefoni i digitalni sadržaji svakako mogu otežati održavanje pažnje, posebno ako dijete stalno dobija brzu i intenzivnu stimulaciju, a ekran zamjenjuje san, igru, fizičku aktivnost i vrijeme bez sadržaja. Dijete se tada teže navikava na sporije aktivnosti koje zahtijevaju strpljenje i istrajnost. Međutim, razumijevanje dječijih potreba ne znači popuštanje svakom zahtjevu. Djetetu treba reći: „Razumijem da ti je teško, ali ipak ćemo pokušati i završiti ono što nam je trenutno važno.“ Upravo je tu granica između empatije i discipline” – objašnjava psihologinja Jovanović Halilović.
“Cilj nije da dijete bude poslušno i dobro iz straha, nego da postepeno nauči samoregulaciju, strpljenje i sposobnost da istraje i kada mu nešto nije zanimljivo. Djeci su zato potrebni i razumijevanje i jasne granice, jer se pažnja, disciplina i tolerancija na frustraciju, kao i mnoge druge vještine, razvijaju i vježbaju” – dodala je.
Kao što se vježba čitanje, pisanje ili matematika, vježba se i sposobnost da ostanemo uz zadatak i onda kada nam nije posebno zanimljiv. Tu svoj dio posla imaju i roditelji i škola. Ali ima ga i dijete.
Jer škola ne može, niti treba, svaku lekciju pretvoriti u zabavni sadržaj samo da bi zadržala pažnju učenika.
„Zašto moram?“ – zato što ne možemo uvijek raditi samo ono što želimo
Jedna od važnih lekcija odrastanja upravo je prihvatanje činjenice da ne možemo uvijek birati.
Ne možemo birati svaki predmet. Ne možemo birati svaki zadatak. Ne možemo uvijek birati nastavnika, raspored ili pravilo. I ne možemo svaki put dobiti ono što želimo.
Dijete koje nauči da mora završiti obavezu i kada mu se ne radi, da treba poštovati nastavnika i da pravilo postoji i onda kada mu nije po volji, razvija nešto što će mu trebati i mnogo nakon škole: odgovornost.
Kada govorimo o autoriteru škole Mirjana navodi da je autoritet škole veoma važan za razvoj djeteta, ali i da je danas sve to dodatno otežano, jer imamo različite roditeljske stilove i različita očekivanja roditelja od škole.
“Imamo svakako i značajne razlike među školama i nastavnicima u pristupu djeci, disciplini i postavljanju granica. Neki roditelji insistiraju na strogoj disciplini, dok drugi svaku granicu ili zahtjev škole doživljavaju kao pritisak na njihovo dijete. Zbog toga je važno pronaći ravnotežu između razumijevanja djeteta i jasnih očekivanja. Dijete kroz školu treba naučiti da postoje pravila, obaveze i autoriteti koje treba poštovati, čak i kada se s njima ne slaže. To ne znači slijepu poslušnost, nego razvijanje odgovornosti i sposobnosti da se svoje mišljenje izrazi na prihvatljiv način” – objasnila je.
“Kada dijete odbija školske obaveze ili osporava autoritet nastavnika, roditelj treba saslušati dijete i pokušati razumjeti razlog, ali ne treba automatski stati protiv škole. Najvažnije je provjeriti činjenice i zajedno sa nastavnikom tražiti rješenje. Poruka djetetu treba biti jasna: „Razumijem da ti je teško i da možda nisi zadovoljan, ali školske obaveze i dalje postoje.“ Upravo zato je partnerstvo roditelja i škole danas važnije nego ikada. Djeca teško mogu imati jasne granice ako od oba roditelja dobijaju potpuno suprotne poruke, što često primjećujemo u školskoj praksi” – naglasila je.
Autoritet, međutim, ne znači strah.
Dijete može poštovati nastavnika, a istovremeno postaviti pitanje. Može se ne slagati, a ipak poštovati pravilo. Može imati svoje mišljenje, ali mora naučiti da način na koji ga izražava ima posljedice.
To je dio odrastanja.
Roditelji žele uspjeh, djeca žele slobodu
Roditelji uglavnom imaju jasnu sliku onoga što žele za svoje dijete.
Da uči. Da ima dobre ocjene. Da bude odgovorno. Da ne provodi cijeli dan na telefonu. Da završi obaveze bez deset podsjećanja. Da se zna ponašati.
A dijete često ima potpuno drugačiju listu prioriteta.
Da spava duže. Da igra igrice. Da izađe. Da mu roditelj ne provjerava telefon. Da nema zadaće. Da test bude odgođen. Da nastavnik „ne smara“.
Nije problem u tome što dijete želi slobodu. Problem nastaje kada očekuje slobodu bez odgovornosti.
“Roditeljima danas zaista nije lako pronaći pravu ravnotežu između želje da djetetu pruže podršku i potrebe da ga nauče samostalnosti. Zdrave granice podrazumijevaju jasna pravila i očekivanja, ali i dovoljno prostora da dijete postepeno preuzme odgovornost za svoje obaveze. Kontrola je potrebna, posebno kod mlađe djece, ali ona treba postepeno da se smanjuje kako dijete raste. Roditelj treba znati šta se dešava u životu djeteta, pružiti podršku i pomoći kada je potrebno, ali ne može i ne treba stalno podsjećati, provjeravati svaki korak i rješavati obaveze umjesto djeteta.
Često roditelji iz najbolje namjere preuzmu previše odgovornosti. Ukoliko roditelj svakodnevno mora podsjećati dijete na zadaću, školsku torbu, učenje, dijete može početi doživljavati te obaveze kao roditeljske, a ne svoje. Zato je važno prihvatiti da dijete ponekad treba i da zaboravi, pogriješi i osjeti posljedice svojih postupaka, Roditeljska uloga nije da ukloni svaku prepreku, nego da dijete postepeno osposobi da se samo nosi s obavezama. Upravo u tome je danas možda i najveći izazov roditeljstva, biti dovoljno prisutan da dijete ima podršku, ali ne toliko da mu oduzmemo priliku da postane samostalno” – objasnila je za Mirjana Jovanović Halilović.
Roditelj ne treba biti kućni policajac, ali ne treba biti ni lični sekretar svog djeteta.
Ako učenik ima obavezu, treba naučiti da je ona njegova.
Roditelj može pomoći, objasniti i usmjeriti. Ali ne može učiti umjesto njega.
A šta se promijenilo u školi?
Uz djecu se mijenja i škola. Tehnologija je ušla u učionice, komunikacija između učenika, roditelja i nastavnika postala je brža, a očekivanja od nastavnika sve su veća.
Od nastavnika se traži da predaje, motiviše, prati učenike, komunicira s roditeljima, vodi dokumentaciju, ispunjava administrativne obaveze i istovremeno održava autoritet u učionici.
Zato je pitanje koliko škola danas može i treba da se prilagođava djeci, a koliko djeca moraju naučiti da se prilagode školi.
“Mnogo se toga promijenilo u odnosu učenika prema školi i nastavnicima. Današnja djeca odrastaju u drugačijem svijetu, sa mnogo više informacija, digitalnih sadržaja i mogućnosti da preispituju sve što im se kaže. Zato savremeni autoritet više ne može počivati samo na funkciji ili poziciji, već se mora graditi znanjem, dosljednošću, odnosom i međusobnim poštovanjem.
To, međutim, ne znači da autoritet treba nestati. Djeci su i dalje potrebne jasne granice, pravila i odrasli koji znaju preuzeti odgovornost. Važno je da učenik može postaviti pitanje i izraziti neslaganje, ali isto tako mora naučiti da neslaganje ne znači odbacivanje pravila ili nepoštovanje nastavnika.
Ni školama i nastavnicima danas nije lako. Promijenile su se generacije učenika, ali i roditelji, očekivanja društva i način na koji djeca komuniciraju i uče. Škole se zato moraju prilagođavati novim generacijama, ali bez odustajanja od osnovnih vrijednosti – odgovornosti, rada, poštovanja i jasnih granica” – zaključila je.
Kada „neću u školu“ više nije samo negodovanje?
Nije svako „neću u školu“ alarm. Nekada znači upravo ono što dijete kaže: ne ide mu se.
Ali roditelj treba znati prepoznati kada se iza otpora krije nešto drugo.
“Povremeno negodovanje djeteta, izbjegavanje zadaće ili manjak motivacije mogu biti dio sastavni dio odrastanja, posebno kada su obaveze zahtjevne ili djetetu nezanimljive.
Međutim, kada teškoće traju duže, ponavljaju se i počnu uticati na djetetovo raspoloženje, uspjeh, odnose s drugima ili svakodnevno funkcionisanje, važno je zastati i pokušati razumjeti šta se dešava. Posebnu pažnju treba obratiti na nagle promjene u ponašanju, izraženu anksioznost, ljutnju, povlačenje, stalno odbijanje škole ili osjećaj da dijete više ne može da se nosi sa školskim zahtjevima.
U takvim situacijama treba potražiti pomoć. Razgovor sa razrednikom, školskim pedagogom ili psihologom može pomoći da se problem sagleda na vrijeme i iz više uglova. Najvažnije je ne etiketirati dijete kao lijeno ili nedisciplinovano, ali ni svaku teškoću automatski posmatrati kao ozbiljan problem” – savjetuje psihologinja.
Vršnjačko nasilje nije „dio odrastanja“
Djeca će se svađati. Neće se svi međusobno voljeti. Bit će nesporazuma, ljubomore, zadirkivanja i sukoba.
Ali postoji granica.
“Djecu danas mnogo učimo, govorimo im da budu hrabri, da se zauzmu za sebe, da prijave nasilje i potraže pomoć. Ipak, negdje očigledno i griješimo. Često i sami, kroz odgoj i poruke koje prenosimo generacijama, djeci govorimo: „Ko tebe udari, ti njega još jače.“ A onda očekujemo da nasilje ne rješavaju nasiljem.
Dijete tako dobija potpuno različite poruke. S jedne strane učimo ga da ne smije biti nasilno, a s druge mu poručujemo da je uzvraćanje nasiljem dokaz snage i način da zaštiti sebe.
Važno je djecu učiti da se znaju zauzeti za sebe, ali da to ne znači da moraju uzvratiti udarcem. Prava snaga je prepoznati opasnu situaciju, zaštititi sebe i znati kada i od koga treba potražiti pomoć.
Kada se dijete povjeri roditelju, najvažnije je da roditelj ostane smiren, sasluša ga i ozbiljno shvati ono što govori. Možda upravo tu svi imamo još mnogo prostora za učenje, ne samo kako djecu učiti da reaguju na nasilje, nego kakve im poruke svojim ponašanjem i odgojem svakodnevno šaljemo” – istakla je naša sagovornica.
Ne mora svaka ocjena biti petica
Roditelji žele najbolje za svoju djecu. To je prirodno.
Ali između želje da dijete uspije i pritiska da uvijek mora biti najbolje postoji velika razlika.
Dvojka nije tragedija.
Petica nije garancija uspjeha.
A prosjek nije cijela ličnost jednog djeteta.
“Danas su djeca preopterećena ocjenama i stalnim očekivanjem da moraju imati sve petice. Ponekad se stvara atmosfera u kojoj dobra ocjena više nije uspjeh, nego se podrazumijeva, dok svaka četvorka ili trojka postaje razlog za razočaranje i dodatni pritisak.
O ocjenama i školskom uspjehu s djecom treba razgovarati tako da ne steknu osjećaj da njihova vrijednost zavisi od prosjeka ili jedne lošije ocjene. Važno je pokazati interes za to kako uče, šta im je teško i koliko se trude, a ne razgovor svesti samo na pitanje: „Koju si ocjenu dobio?“
Roditeljima nije lako pronaći ravnotežu. Ne treba stvarati pretjerani pritisak i očekivanje da dijete mora uvijek biti najbolje, ali ni otići u drugu krajnost i opravdavati svaku nezainteresovanost ili neodgovornost.
Djetetu treba poručiti da ne mora uvijek imati peticu, ali da treba dati svoj maksimum i preuzeti odgovornost za svoje obaveze. Lošija ocjena nije katastrofa, ali ni nešto što treba potpuno ignorisati. Ona može biti prilika da zajedno razumijemo šta se dogodilo i šta se može promijeniti.
Možda je danas važnije nego ikada podsjetiti djecu da su mnogo više od svojih ocjena i da će im u životu, osim znanja, biti potrebni odgovornost, upornost i sposobnost da nakon neuspjeha pokušaju ponovo” – rekla nam je Mirjana.
Šta djeca trebaju čuti, a šta roditelji zapamtiti?
“Kao psihologinja, djeci bih poručila da kroz školu ne uče samo matematiku, jezike, anatomiju i druge predmete. Uče i kako da vjeruju u sebe, kako da prihvate da nije uvijek sve lako, kako da pogriješe, ustanu i pokušaju ponovo.
Ne morate uvijek biti najbolji i ne morate uvijek imati peticu. Vaša vrijednost nije skrivena u ocjeni u dnevniku. Važno je da rastete, učite, trudite se i ne odustajete od sebe onda kada nešto ne ide onako kako ste željeli!
Roditeljima bih poručila da od djece možemo očekivati odgovornost, uspjeh i samostalnost, ali da ne zaboravimo da se sve to ne dobija preko noći. Djecu učimo odgovornosti tako što im dajemo priliku da je preuzmu, samostalnosti tako što im dozvoljavamo da pokušaju, a snazi tako što im ne uklanjamo svaku prepreku s puta.
Djeci su potrebne jasne granice, ali i zagrljaj. Potrebna su im očekivanja, ali i razumijevanje. Potrebno im je da znaju da vjerujemo u njih, čak i onda kada pogriješe.
Na kraju, voljela bih da ovu školsku godinu ne pamtimo samo po ocjenama, nego po tome koliko smo svi zajedno naučili, djeca o sebi, roditelji o svojoj djeci, a odrasli o tome koliko je važno da ih vodimo, ali i da im dozvolimo da jednog dana sami pronađu svoj put” – poručila je Mirjana Jovanović Halilović, profesorica psihologinja JU Srednja medicinska škola Sarajevo i JU Srednja medicinska škola Jezero.
