Možda ga znate s malih ekrana, možda ste čitali njegovu knjigu, a možda ste bili na njegovom predavanju. Bruno Šimleša veoma je svestran, a strast pronalazi u pomaganju drugima, divljini i planinarenju. Sve njegove aktivnosti, kaže, nisu ono što on radi već ono što on je. Njegove knjige prodane su u više od 250.000 primjeraka. Energije mu ni za što ne manjka, a sljedeće godine čeka ga i avantura života – planira prehodati više od 4000 kilometara američke divljine u pet mjeseci. Šimleša je i svojevrstan ‘društveni komentator’ – daje svoj pogled, perspektivu i stav o gorućim društvenim pitanjima. S njim smo razgovarali o odnosima moći muškaraca i žena, rodnoj ravnopravnosti, neradnim nedjeljama i još mnogim temama…
Njegove knjige prodane u više od 250.000 primjeraka
Kako komentirate rezultate dvaju novih istraživanja koja pokazuju da su mlade žene znatno liberalnije od muškaraca, a da su muškarci iz generacije Z skloniji vjerovanju da je feminizam donio više štete nego koristi?
Već i djevojčice vide da se sužavaju njihova prava, pogledajte samo što se događa u SAD-u, a nažalost, ima i nekih europskih država koja smanjuju prava ženama. I naravno da onda shvaćaju da se moraju boriti za njih, a vide i neke globalne uzore, kao što je Taylor Swift, kojoj je borba za ravnopravnost dio identiteta.
Nažalost, likovi kao što su Andrew Tate, ma i neki trap izvođači, žene žele svesti na lovinu i potrošni trofej i dio dječaka puši takve mizogine gluposti.
Za vas se muževnost odlikuje priznavanjem ravnopravnosti žena i muškaraca – izjavili ste jednom prilikom dok ste komentirali molitelje koji svake prve subote u mjesecu kleče na trgovima diljem Hrvatske. Rekli ste da vraćanje na pećinske postavke nije opcija. Mislite li da se Hrvatska stvarno može vratiti na takva vjerovanja i prakse?
Zasad nije izgledno da ćemo doživjeti toliku regresiju, ali svaki korak pa i koračić u tom smjeru je štetan. Naravno da nemam problema s time što se netko moli. Problem je u tome za što se oni mole, a to jesu neka zastarjela uvjerenja. Sve osim potpune ravnopravnosti nije opcija.
Pročitajte više: Promocija knjige Brune Šimleše – Umjetnost života
Što je potrebno da bi žene i muškarci bili doista ravnopravni? Koliko je tu važan odgoj na Balkanu i nejednaka očekivanja od djevojčica i dječaka?
Naravno da je važan odgoj, kao i šira društvena situacija. I dalje prečesto odgajamo curice da budu pristojne i na usluzi drugima, a dečki smiju biti “harambaši”. Curice, a kasnije i žene, ne smiju biti ljute jer su onda histerične babetine, dok se dečkima, a kasnije i muškarcima, ne tolerira tuga jer smo onda slabići ili nešto pogrdnije. A u redu je imati pa i izražavati sve emocije jer ne možemo biti zdravi ljudi ako ne priznajemo svoje, ali i tuđe emocije.
I ne, briga za djecu nije dužnost majke. Nego roditelja. Oba roditelja. Očevi nisu glorificirani bejbisiteri nego bismo trebali preuzeti 50 posto brige za djecu i održavanje kućanstva.
Puno se sada raspravlja o neradnim nedjeljama. Kakav je vaš stav o toj temi?
Ovdje neću imati originalan stav. Mislim da poslodavci sami trebaju odlučiti i adekvatno platiti sve one koji rade i subotama i nedjeljama ili praznicima. Crkve neće biti punije ako se nedjeljom ne radi. Bit će punije ako se zalažu za životno afirmativne životne vrijednosti, ako ne daju političke komentare, ako ne skrivaju zločine unutar svoje organizacije…
Veliki fokus svog društvenog djelovanja stavljate na zdravlje, o tome ste napisali i knjigu. Senzibilizirate javnost za probleme osoba koje se bore s rakom, ali i drugim teškim sudbinama. Mislite li da ih se u Hrvatskoj isključuje iz društva?
Kao društvo imamo prostora za napredak. Baš sam sada dovršio pisanje knjige koja je namijenjena okolini oboljelih osoba. Jer većina nas ima najbolje moguće namjere, ali često ne znaju kako te namjere provesti u praksi kada se razboli netko naš. I onda čak i štetimo svojim voljenima. I nama se dogodi njihova bolest, na površinu se dignu neke neugodne emocije i onda se često maknemo iz života oboljele osobe jer se ne želimo nositi s tim nelagodnim emocijama. Ili ih šopamo floskulama kad im treba suosjećanje. Ili im govorimo kako se moraju osjećati i što moraju raditi umjesto da samo slušamo…
Prodali ste više od 250.000 primjeraka svojih knjiga. Kakav je osjećaj znati da je toliko ljudi kupilo i pročitalo vašu knjigu?
Osjećaj je fenomenalan ne samo zbog te velike brojke nego zbog reakcija. Izvrstan je osjećaj znati da si nekome pomogao posložiti bar dio životnog mozaika, bar malo pomoći… Tu privilegiju nikada neću uzimati zdravo za gotovo.
Održavate mnogo predavanja pred mnoštvom ljudi. Za kojim je temama najveći interes i na što ljudi najbolje reagiraju?
U zadnje vrijeme držim dosta predavanja o stresu i emocionalnoj pismenosti. I za tvrtke, i u školama, a zovu me i gradovi, knjižnice, pučka otvorena učilišta… Primjerice, prošli sam tjedan održao šest predavanja. Neka o odnosima, a neka o našem zdravlju i boljoj brizi za sebe. I u Sloveniji i u Hrvatskoj.
Najdraže mi je vidjeti povratnu reakciju kad vidiš da se nekome upalila lampica. U umu ili u srcu. Da je shvatio nešto ili da je osjetio nešto. Kako bolje prihvatiti sebe, kako zavoljeti sebe ili kako riješiti neku manu… Obožavam gledati te lampice.
Iz čega crpite snagu za sva predavanja, knjige, emisije i humanitarne pomoći?
Upravo iz toga crpim energiju. Jer je zapravo imam više nakon nekog predavanja ili kada završim pisanje knjige. To nije ono što radim, nego ono što jesam i stvarno me pune te aktivnosti. Povremeno ih ima previše, ali to su rijetka razdoblja. Već nekoliko godina sam prezadovoljan što radim točno koliko želim, ni premalo ni previše.
Godi mi i što sam sam svoj šef pa si mogu kontrolirati raspored. Tako mogu i uzeti tri mjeseca slobodno pa kada se dogodio potres u Sisačko-moslavačkoj županiji tri čitava mjeseca proveo sam tamo pomažući koliko mogu. Bilo je dana kada sam se u 23h vraćao u Zagreb sav iscijeđen, ali realno, osjećao bih se lošije da nisam mogao pomoći.
Vi živite svoje snove, a lani ste osnovali zakladu koja pomaže drugima da ih i oni žive. Recite nam o čemu je riječ?
Humanitarne akcije koje radim osvježavaju vjeru u ljude. Prošle godine sam s pet sjajnih žena osnovao Zakladu Ljiljana Pranjić – živi svoje snove. Naša prijateljica Ljiljana je preminula nakon 21 godine borbe s rakom, ali smo joj htjeli odati počast pa svu zaradu od njezine knjige, ali i donacija pojedinaca i tvrtki, ide za realizaciju nečijeg sna. Pa zamislite samo koliko je to predivne energije kada nekome pomogneš ostvariti san!
Baš ćemo u travnju raspisati novi natječaj i opet dijelimo barem 10.000 eura, koliko smo prikupili i jedva čekam. To će mi uzeti puno vremena, ali će mi dati mnogo energije.
A puni me i divljina. Zaljubio sam se u divljinu pa povremeno šmugnem sa šatorom u ništa. I otkrivam sve. Veselim se i divnoj ludosti svoje avanture u američkoj divljini…
Foto: Privatna arhiva
