Zapravo, što idemo dalje, društvo nam više propada, nažalost. Ovako je naš razgovor zaključila Branka Galić, redovita profesorica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od vremena socijalizma, kada je Galić bila mlada studentica, puno se toga u pogledu ženskih prava, a posebice onih reproduktivnih, promijenilo, i to, smatra ona, na gore. To je jedan od razloga zašto od 2020. provodi istraživanje „Podržane ili pokorene“, u kojemu se dotiče različitih tema povezanih s pravima žena.
Tako je nedavno istražila kako hrvatska javnost „diše“ kad su u pitanju pravo na pobačaj, ali i molitelji, „Vitezovi srca Marijina“. S Galić smo razgovarali o širokom spektru društvenih pitanja, od konzervativnosti mladih, preko toga zašto je Hrvatska samo na papiru demokratska država, ali i kako će HDZ ispuniti želje koalicijskog partnera, radikalno desnog Domovinskog pokreta. Upitali smo ju i o temi koja je nedavno „žarila“ u hrvatskom javnom prostoru – Rodnim studijima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objasnila nam je i kako se slika katolika kao srednjovjekovne neuke osobe ipak promijenila u suvremenom hrvatskom društvu i danas pokazuje puno razumniju i obrazovaniju populaciju.
Mladi sve konzervativniji, žene se ne mobiliziraju…
Uzevši u obzir društveno-političku situaciju u Hrvatskoj, postoji li pozitivan pomak u svijesti građana Hrvatske o važnosti ženskih prava?
Teško, bojim se… Vidim samo u nekih mlađih, urbanih i obrazovanih skupina, ali opet ne svih, jer je dio mladih pod utjecajem neokonzervativnih pokreta i povratka već prevladanim patrijarhalnim vrijednostima. Ako se nastave trendovi iseljavanja mladih i obrazovanih, tim gore, kao i ako se nastave ovakvi politički neokonzervativni trendovi.
Ne vidim zapravo neku novu snagu koja bi se doista mogla istaknuti kao nova „nada“ za to, nažalost. Čak štoviše, mislim da je za vrijeme socijalizma i radničkih prava bilo više svijesti o ženskim pravima, negdje od 1980-ih do 1990-ih, nego što ih je danas. Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati i hoće li se mlade žene mobilizirati ako doista dođe do uskrate ili opstrukcije njihovih prava u nekim snažnijim oblicima u društvu.
Mislite li da su mladi danas konzervativniji? Možda su njihovi glasovi „presudili“ na parlamentarnim izborima, nakon kojih su vladu formirali izrazito desno nastrojeni Domovinski pokret te Hrvatska demokratska zajednica?
Prema sociološkim istraživanjima javnog mnijenja, mladi u Hrvatskoj (ali i u nekim drugim zemljama, premda ne svugdje) jesu konzervativniji od starijih generacija. To je vjerojatno posljedica intenzivnog uključivanja Crkve u živote mladih ljudi od rane mladosti i praktički u sva područja društvenog života, posebno u obrazovni i zdravstveni sustav.
Teško mi je komentirati čiji su glasovi presudili. Već se godinama na izborima pokazuje da konzervativniji stavovi dolaze iz manje urbanih dijelova RH, a po regijama najviše iz Slavonije, Like i Dalmacije.
Radikalno desna stranka došla je na vlast i inzistirala na Ministarstvu demografije. Što to znači za ženska prava?
Bojim se ništa dobro za ženska prava. Niti u puno bolje organiziranim i bogatijim zemljama problemi nataliteta ne rješavaju se uspostavljanjem novih ministarstava, nego pronatalitetnom politikom, koja nije represivna, nego mora biti poticajna. To znači omogućiti dobre društvene i socijalne uvjete za žene i parove, očeve i majke koji žele imati više djece, osobito u pogledu zapošljavanja, povoljnog stambenog zbrinjavanja, poticajnih porodiljnih dopusta i naknada i za očeve, kao i za majke, te svih oblika besplatnih ili vrlo povoljnih skrbi za djecu, jaslica i vrtića… Bojim se da Hrvatska ni blizu nema takve poticajne pronatalitetne politike.
Što se tiče, pak, prava na reproduktivni izbor, svaki oblik ograničenja, uključujući čak i liberalni zakon koji se opstruira zbog „priziva savjesti“, ne ide u smjeru podrške ženskim pravima, nego njihovom smanjivanju i ugrožavanju. Dakle, već sad se nalazimo u toj situaciji, a ako se bude radilo na još restriktivnijem zakonu o pobačaju umjesto slobodnog odlučivanja o rađanju i dostupnosti pobačaja svim ženama, uključujući i najsiromašnije, onda će situacija oko ženskih reproduktivnih prava biti još gora, pogotovo u kontekstu nikakve poticajne i osmišljene pronatalitetne politike.
Pročitajte više: Što znači Ministarstvo demografije u službi radikalno desne stranke
DP nema snagu deratificirati Istanbulsku, a sintagmu ‘rodna ideologija’ skovale su patrijarhalne institucije
DP otvoreno se zalaže i za deratifikaciju Istanbulske konvencije. Ima li razloga za zabrinutost?
Ne znam kakve su realne šanse za to? Koliko DP doista može „uvjeriti“ HDZ da treba deratificirati Istanbulsku konvenciju, treba pitati HDZ. Ali, s obzirom na to koliko je HDZ-u stalo da se dodvori interesima EU i Europske komisije, sumnjam da će im takve ideje biti prihvatljive za ostvarivanje. No, po meni je puno značajnije pitanje što je to u Istanbulskoj konvenciji što ugrožava DP da bi on uopće tražio derataifikaciju te konvencije? Ta konvencija se odnosi na sprječavanje nasilja nad ženama, na zaštitu žena od nasilja te na sprječavanje i borbu protiv nasilja u obitelji.
Oni koji žele onemogućiti primjenu te konvencije u Hrvatskoj, ispada da ne žele osigurati zaštitu žena od nasilja te zaštitu od nasilja u obitelji, nego nešto suprotno tome. Prema takvim zahtjevima očito se smatra da žene ne treba štititi od nasilja ili da je nasilje u obitelji dopušteno prema ženama. Što reći na to drugo nego da su zastupnici takvih zahtjeva po logici stvari – nasilnici, što je strahovito poražavajuće za pripadnike jedne vladajuće stranke u navodno „demokratskoj“ državi. To upućuje, po meni, samo na put povratka u mračno doba bez ženskih ljudskih prava, nažalost.
Mnogi ‘desni’ političari, pa tako i Ivan Penava, jasno su komunicirali da su protiv uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako to komentirate?
Taj pojam tzv. „rodne ideologije“ trebao bi stajati u navodnicima, jer je to šuplja sintagma. To ne postoji kao znanstveni pojam. To je pokušaj negativnog etiketiranja i diskreditiranja važnosti rodnih studija, rodnih teorija i rodne edukacije u osvještavanju mladih generacija o rodnim razlikama i diskriminaciji u društvu. Riječ je o pokušaju onih krugova koji o tome ili ništa ne znaju ili ne žele da se znanje o tome širi, osobito krugova bliskih Katoličkoj crkvi ili direktno iz te institucije. Zašto? Zato što patrijarhalnim institucijama, kao što je Crkva, nije u interesu ostvarivanje rodne ravnopravnosti i društvene emancipacije žena i muškaraca u društvu. Ta sintagma „rodna ideologija“ pojavila se 2017., u vrijeme kada je Hrvatska trebala ratificirati Istanbulsku konvenciju. Plasirali su je crkveni predstavnici zajedno s predstavnicima HAZU, čime su mislili postići odbacivanje Istanbulske konvencije u Hrvatskoj, kao i sve dosadašnje pokušaje uvođenja rodnog obrazovanja.
No, to nije tada prošlo?
To tada nije prošlo jer s jedne strane nije bilo u interesu HDZ-a da se suprotstavlja zahtjevima EU, a s druge, nije ni moglo proći ni u kakvim ozbiljnim stručnim i profesionalnim krugovima, budući da taj pojam ne postoji kao stručni pojam, pa neće moći ni sada, jer baratanje pojmovima bez stvarnog značenja ne može imati podršku struke.
Osim toga, predstavnici političkih stranaka, pa tako i ovi iz DP-a, nemaju što biti „za“ ili „protiv“ uvođenja bilo kojih studija, pa tako niti Rodnih studija, jer se tu ne radi o njihovom političkom programu, nego o autonomiji sveučilišta, koja je ustavna kategorija u „demokratskim državama“. Druga je stvar, ako to Hrvatska nije, no onda bi bilo korektno i da se promijeni Ustav, ukine autonomija sveučilišta te navede točno kakva je ovo država? To bi bio minimum političke odgovornosti prema biračima. Inače, Rodni studiji nisu ničija obveza, ali su na njih pozvani i žene i muškarci, jer je to borba za ravnopravnost, a ne borba protiv muškaraca, kako neki pogrešno i neupućeno misle.
Što su to zapravo Rodni studiji? Širilo se mnogo dezinformacija.
Rodni studiji proučavaju, u najširem smislu riječi, društvene i kulturne odnose, statuse, razlike, nejednakosti, stereotipe, prilike, prava, diskriminacije i druge društvene fenomene između žena i muškaraca u društvu, kao najvećih društvenih grupa, ali i manjinskih identiteta LGBTQ+ populacije. Ti odnosi se istražuju na svim razinama i u svim društvenim situacijama, od pojedinca i obitelji do društvenih institucija, organizacija, tržišta rada, politike, ekonomije, kao i kroz povijest, književnost i umjetnost. Uključuju različite znanstvene pristupe brojnih disciplina, pa se zato i akreditiraju kao interdisciplinarni studiji i to na diplomskoj razini, kako je to upućeno na akreditaciju u okviru FFZG.
Koje sve discipline uključuju?
Znači uključuju discipline psihologije, sociologije, povijesti, pedagogije, etnologije i kulturne antropologije, umjetnosti, različitih jezika i književnosti, lingvistike, teatrologije, filmologije i drugih društvenih i humanističkih znanstvenih disciplina. U svijetu i to globalnom, širom svijeta, uključuju cjelokupno područje znanosti, od društvenih i humanističkih do STEM područja i to već desetljećima, neovisno o religijama, sustavima vlasti i političkim strankama koje vode pojedine države, u pravilu.
Zastupnik Marijan Pavliček rekao je da ne želi da mu sin sutra postane žensko. Što mislite o takvim strahovima?
Joj, to je očiti pokazatelj velike neukosti i neznanja, u najmanju ruku, da ne kažem primitivizma, nažalost, a možda i zlonamjernosti? Kako bi netko mogao „postati član LGBT zajednice“ ako je heteroseksualna osoba, kakva je većina u društvu? Seksualna orijentacija nije zarazna bolest da se „prenosi“ socijalnim kontaktima ili putem širenja spoznaja i znanja o rodnim odnosima u društvu. Proces promjene spola kod transrodnih osoba isto tako nema nikakve veze s Rodnim studijima, nego sa sasvim drugim institucijama, procedurama te područjem medicine i psihologije, koje se time bave. Ako netko želi mijenjati spol, za to mu nisu potrebni Rodni studiji, niti se tamo radi išta od toga, niti FFZG ima ikakve veze s time.
Pročitajte više: Hoće li Istanbulska konvencija pomutiti brak HDZ-a i DP-a?
Demokracija ‘samo na papiru’
Rezultati vašeg istraživanja pokazali su da većina građana ne podržava javne molitve „Vitezova srca Marijina“. Zašto vlasti ipak dopuštaju ta okupljanja, unatoč tome što ih veliki broj građana ne podržava, pogotovo kad u obzir uzmemo činjenicu da se godinama predstavljamo kao europska, demokratska zemlja kojoj su ustavna prava žena veoma važna?
Da, većina od 70% građana RH takva okupljanja ne podržava. Vlasti to dopuštaju zato što očito puno više drže do interesa i mišljenja institucije Crkve i neokonzervativnih udruga u ovoj državi, nego do mišljenja vlastitih građana. Građane se naveliko ignorira po mnogim pitanjima, osobito one koji odstupaju od vrijednosti koje zastupa Crkva, a također očito i po tome. Crkvi je, pak, kao i mnogima od tih neokonzervativnih udruga i antirodnih pokreta, u interesu da što više restauriraju zastarjeli patrijarhat iz nekih davnih prošlih vremena, pa zato i zauzimaju sve više prostora u društvu u različitim područjima (obrazovanje, školstvo, zdravstvo, tržište rada itd.) jer tako misli osigurati vlastite resurse opstanka.
Naime, ako bi mogli povratiti pozicije „muških glava“ u obitelji kao „pater familiasa“, gdje žene ne bi imale pravo glasa, ako bi uspjeli oduzeti ženama reproduktivna, radna ili neka druga prava za koja lobiraju u svojim tzv. „molitvama“, i nekako ih natjerati silom (otežavanjem dostupne kontracepcije i pobačaja, što se već radi) da masovno rađaju što više djece, onda oni misle da će tako zadržati nekakvu verziju zamišljene patrijarhalne zajednice koju oni preferiraju. Druga je stvar, međutim, što emancipacijski društveni procesi nisu reverzibilni. Žene sigurno neće čekati „skrštenih ruku“ da im neki tzv. „vitezovi“ iz Srednjeg vijeka šutke kroje sudbinu, kao što si oni to zamišljaju…
A što se tiče predstavljanja Hrvatske kao europske i demokratske zemlje kojoj su ustavna prava žena veoma važna…?
To je samo mrtvo slovo na papiru, u pogledu ženskih ustavnih prava. To se gazi nemilice i uopće se ne osvrće od strane vladajućih, ali sve se manje osvrće i oporbe, nažalost, jer se niti ona nije oglasila protiv omogućavanja okupljanja tih „vitezova“ po gradskim trgovima već više od godine dana. Da se, kojim slučajem, dotični okupljaju oko ograničavanja prava i sloboda nekih drugih skupina, recimo Židova, sumnjam da bi dobili dozvolu od države za to. Upravo suprotno, to bi bilo označeno kao „antisemitizam“, ali kad su žene u pitanju i seksizam protiv njih, po njima se može gaziti uzduž i poprijeko u ovoj zemlji i nikome ništa, očito, nažalost.
Rezultati istraživanja pokazuju da 75% građana Hrvatske smatra da žene trebaju imati pravo izbora o zadržavanju trudnoće. Unatoč snažnoj podršci građana, čini se da hrvatske vlasti ne prate te stavove u svojoj reproduktivnoj politici. Koji su glavni razlozi za ovaj nesklad između stavova javnosti i politike vlasti?
Razlozi nesklada politike u odnosu na te stavove proizlaze iz očitog ignoriranja stavova javnosti od strane vladajućih, koji se rukovode daleko više interesima Crkve nego građana. Uostalom, Hrvatska je i kao država posvetila više brige podršci crkvenim interesima i privilegijama, prema Vatikanskim ugovorima, nego dignitetu vlastitog Ustava, osobito kad se radi o pravima običnih ljudi i građana u ovoj zemlji. Ispada da smo samo na papiru „demokracija“ kao država, a zapravo u realitetu daleko više teokracija.
Pročitajte više: Cijena pobačaja je polovina minimalne plaće. Potpisuje se inicijativa za besplatni pobačaj
Nismo ostvarili ciljeve postavljene prije gotovo 10 godina
Iako značajan dio građana podržava zaštitu reproduktivnih prava žena u RH, Vladu su formirale stranke političke desnice…
Parlamentarni izbori nisu ogledalo stavova o reproduktivnim pravima. Većina je također nominalno katolika, ali ti isti ljudi očito ne podržavaju većinom zabranu pobačaja i nekorištenje kontracepcije, nego upravo obrnuto, podržavaju pravo izbora. Dakle, slika katolika kao srednjovjekovne neuke osobe ipak se promijenila u suvremenom hrvatskom društvu i pokazuje puno razumniju i više obrazovanu populaciju. Većina jako dobro zna da bi zabrana pobačaja, recimo, samo pogoršala reproduktivno zdravlje i zagorčala život ženama, a ne da bi povećala natalitet. Osim toga, mnogi nominalni katolici uopće ne žive u skladu s crkvenim dogmama, nego puno liberalnije, pa odatle i razlike u njihovim stavovima u odnosu na crkvene dogme.
Čak su se mnogi i ženili više puta iako se tvrdi da je crkveni brak „neraskidiv“, a nerijetko mnogi imaju i izvanbračnu djecu, što Crkva smatra velikim „grijehom“. No, jedno su prastare srednjovjekovne dogme, a drugo suvremeni život i realnost. Što se tiče formiranja Vlade, to je posebna tema, ali očito je to bilo u interesu onima koji su oformili novu vlast, dok su se drugi očito slabije uspjeli organizirati. No, hrvatsko društvo nije ni prije imalo utemeljene neke masovnije moderne i lijeve stranke, nego su to uglavnom bile konzervativnije i centrističke stranke, bez neke ozbiljne i pametne buduće strategije razvoja. Zapravo, što idemo dalje, društvo nam više propada, nažalost.
Hrvatska je preuzela jugoslavenski Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, ali ga je izmijenila?
Da, usprkos tome što je preuzela Zakon koji je nekada garantirao pravo izbora, bez komplikacija i opstrukcija nadležnih ginekologa, Hrvatska je izbacila iz svoga Ustava pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koje je bilo temeljno pravo u jugoslavenskom Ustavu iz 1974., i uvela odredbu da „svako ljudsko biće ima pravo na život“, pri čemu je pojam „ljudskog bića“ ostao nedefiniran. Prema tome, u Hrvatskoj reproduktivno pravo izbora više nije moguće ostvariti jednostavno uz oslonac na zakon koji to pitanje regulira, nego su se u međuvremenu postavile prepreke tome pravu izbora i to uz pomoć „priziva savjesti“ liječnika koji su većinom zaposleni baš na onim radnim mjestima po kliničkim bolnicama na kojima postoje licence za vršenje pobačaja, čiji „priziv“ ima očito prednost pred pravom žene na izbor.
Kako vidite trenutnu situaciju ženskih prava u Hrvatskoj u usporedbi s drugim europskim zemljama?
Ovisi s kojim zemljama. Generalno mi spadamo u donju četvrtinu skupine zemalja, ispod prosjeka EU po rodnoj ravnopravnosti. Velika većina zemalja EU ima veći indeks rodne ravnopravnosti. Prema tome, Hrvatska ima još jako puno toga riješiti i proći da bi ostvarila barem EU prosjek, a kamoli da bi ga nadišla i podičila se uspjesima u rodnoj ravnopravnosti.
Koje bi mjere bile najvažnije za zaštitu ženskih prava u trenutnom političkom kontekstu?
Puno je toga što bi bilo nužno, od osvještavanje i edukacije, koja uopće ne postoji, od školskog sustava nadalje, koji je poprilično opterećen crkvenim sustavom vrijednosti umjesto poštivanjem rodne ravnopravnosti i zaštitom emancipacije žena. Mnoge djevojke i žene uopće ne znaju koja su njihova prava niti kako bi ih mogle zaštititi. Također je potrebna zdravstvena edukacija o ženskom reproduktivom zdravlju, koja uopće ne postoji, niti se ono štiti kako bi trebalo u javnom zdravstvu.
Ne zna se niti za radna prava i zaštitu tih prava, prema Zakonu o radu, koji postaje sve restriktivniji prema pravima radnika/ca. Poslodavci čak i prilikom razgovora za posao postavljaju neka nezakonita pitanja, u pravilu ženama, o tome je li žena u braku, ima li djece i planira li rađati, a neki daju i otkaze trudnicama. Mnoge tvrtke, uključujući čak i državna sveučilišta još uvijek nemaju niti utemeljene institucije i mehanizme za zaštitu od napastovanja na poslu, mobinga i rodne diskriminacije, primjerice, a to su dužne imati. Istanbulska konvencija se ne primjenjuje kako treba, niti ima utemeljene institucije koje su za to nadležne od strane države.
Nemamo niti nacionalnu strategiju o rodnoj ravnopravnosti…?
Da, ne postoji niti neka razvojna nacionalna strategija o rodnoj ravnopravnosti koju su države EU dužne imati i primjenjivati. Mi smo prema staroj „Strategiji o ravnopravnosti spolova do 2015“ već trebali imati uvedene sadržaje s predmetima o rodnoj ravnopravnosti u školskom sustavu, što nije uvedeno do danas.
Interesantno je i da se hrvatska država u svojim institucijama i njihovim nazivima i dalje drži pojma „spola“ iako to nije korektan termin za društvene rodne odnose među ljudima, pa i to pokazuje značajne razine institucionalnog neznanja u ovoj državi, nažalost.
Foto: Canva / Privatna arhiva
