Osim što vodi najveću i najpopularniju školu stranih jezika u Samoboru, Branka Novosel je poduzetnica koja je među prvima u Hrvatskoj prepoznala važnost prakticiranja mindfulnessa. Ovo je njena priča!
Borba protiv administrativnih zavrzlama
Nakon završenog studija anglistike i germanistike, Branka je uskoro dobila posao u Pučkom otvorenom učilištu u Samoboru, gdje je radila kao predavačica i voditeljica škole stranih jezika. 1996. godine osnovala je školu stranih jezika Littera, a ispričala nam je kako su izgledali ti poduzetnički počeci.
„Moram reći da je škola obiteljski pothvat koji je realiziran uz podršku mojih i suprugovih roditelja uz koje smo osigurali početni kapital. Naravno, kasnije nam je kredit pomogao da dođemo do vlastitog prostora u centru Samobora.“
Otvoreno učilište Littera u svom programu ima tečajeve stranih jezika za predškolarce, školarce i odrasle, a trenutno ih je osmero zaposlenih. Littera je zbog zahtjeva zakonodavca prošla kroz različite faze poslovanja.
„Konstantno mijenjanje regulative nešto je što sam morala prihvatiti i prilagoditi se. Na početku sam svoj prvi posao koji je bio poduka stranih jezika, radila preko d.o.o.-a jer nije postojao porez na edukaciju. Kada je konačno omogućeno da se svjedodžbe odraslih polaznika verificiraju, zakonodavac je zahtijevao osnivanje ustanove, što je značilo još jednu pravnu osobu, zasebno računovodstvo i novi sustav.“
Problemi su se ponovno javili kada je u pitanju bilo verificiranje programa za predškolce.
„Kod verifikacije predškolskog programa, morali smo osnovati udrugu. Puno energije, truda pa i novaca koji su se mogli iskoristiti na drugi način, otišli su u nepotrebne svrhe. Ne postoji ni horizontalna ni vertikalna kongruencija u zakonodavstvu i to je nešto što donosi veće troškove i veći organizacijski angažman.”
Zašto djeca ne vole matematiku?
Littera u svojoj ponudi ima tečajeve jezika koji su verificirani od Ministarstva, što znači da se upisuju u radnu knjižicu, na što je Branka posebno ponosna.
„Moja škola jedna je od 5 škola koje su prije 4 godine dobile znak „hrvatska kvaliteta“ na temelju inspekcijskog pregleda koji uključuje sve školske procese.“
Osim tečajeva stranih jezika, Littera upoznaje hrvatsku javnost s još jednim manje poznatim, ali veoma važnim programom o kojem je Branka saznala prilikom istraživanja za doktorski rad na temu translatologije.
„Zanimao me kognitivni pristup procesu prevođenja, odnosno ono što se događa u glavi prevoditelja. Htjela sam uvid u tu „crnu kutiju“ koja je inače nedostupna vanjskom pogledu. Nakon što sam doktorirala, silno sam se počela zanimati za ono što je zapravo cijeli moj život bila moja velika ljubav i uvijek me zanimalo, a to je psihologija i općenito psihološki procesi i međuljudski odnosi te kako to doprinosi povezanosti među ljudima.“
Nekako je uvijek bila zainteresirana i za dječju edukaciju, pa je svoje širenje znanja u neuroznanosti usmjerila upravo na razvoj tog područja.
Kaže kako u znanstvenoj zajednici postoji nešto što istraživači zovu strah od matematike. U čitavom svijetu učenici najčešće imaju problema s predmetima koji su na neki način povezani s njom. Znanstvenici smatraju da je to zbog toga što u vrijeme intenzivnog razvoja dječjeg mozga naš mozak nije dovoljno stimuliran, odnosno da djeca ne usvajaju te osnovne apstraktne koncepte. Iz tog razloga Branka je odlučila po tom pitanju nešto poduzeti.
„Prije 5 godina upoznala sam izuzetno moćan program koji se zove ALOHA. On je sada dostupan u skoro u 40 zemalja te ima 5 milijuna polaznika širom svijeta pa sam htjela da on bude dostupan i djeci u Hrvatskoj. Sada završavamo 5. školsku godinu otkada je Littera postala škola vlasnik master franšize za mentalnu aritmetiku i moram reći da smo prije na prezentacijama govorili o tome kakvi su rezultati u Kini, Indiji, Švedskoj ili Americi, a sada već sami imamo povratne informacije koji nam kažu da su djeca stvarno razvila pažnju i koncentraciju“, ističe.
Uz znanost do boljeg života
Cilj je ovog programa mentalne aritmetike da u vrijeme razvoja dječji mozak bude pravilno stimuliran kako bi mogao biti spreman za sve izazove koje donosi moderno doba. Kako je cijeli život okružena roditeljima, a i sama je roditelj sada već dva odrasla sina, primjećuje kako se izazovi u obrazovanju i životu općenito mijenjaju.
„Vidim da su izazovi današnje djece, mladih, pa i odraslih, sve više povezani uz kvocijent emocionalne inteligencije, a ne toliko uz IQ. Emocionalna inteligencija označava uspješno nošenje s emocijama te dobrim i lošim stranama života, a to je većini ljudi problem.“
U razvoju emocionalne inteligencije pomažu i mindfulness tehnike, s kojima se Branka upoznala prije 8 godina. Danas organizira prvu konferenciju koja će u svibnju upoznati domaću publiku s programom Search Inside Yourself. Radi se o programu koji su osmislili najveći stručnjaci iz područja emocionalne inteligencije i neuroznanosti, a jedan je od najpopularnijih koji koristi čak i veliki Google te se i danas provodi u svim njegovim podružnicama.
„Ovo su hrvatski počeci što se tiče mindfulnessa. Mi malo u tome svemu kasnimo i ovo je zapravo pionirski pothvat. Na tržištu postoji jako puno self-help literature i nekakvih „quick fix“ tečajeva. Međutim, ovaj program je nešto što počiva na znanstvenim istraživanjima, nešto što je prije 30 godina istraženo i što je u svijetu prihvaćeno od velikih kompanija, bolnica i sveučilišta. Na svim većim medicinskim sveučilištima postoji mindfulness kao predmet, a ove je godine u Velikoj Britaniji uveden je i kao redovni predmet u sve škole.“
Branka tvrdi kako ovaj program zaista može promijeniti život na bolje. Kako?
„Ključno je shvatiti da postoji mogućnost da mi upravljamo svojim emocijama i da ih na neki način možemo kanalizirati i držati pod kontrolom. Trebamo spoznati da možemo odlučiti o tome hoćemo li biti ljuti, prestrašeni, veseli ili tužni, pa čak i o tome hoćemo li biti pod stresom. Stres nam izazivaju u prvom redu naše misli, ono što mi o svojem okruženju mislimo i kako to doživljavamo. Postoje tehnike u mindfulnessu koje nas uče okrenuti se prema svojoj unutrašnjosti te zastati i promatrati svoje reakcije kako bi onda mogli na njih utjecati.“
Ovaj proces opisuje zanimljivom metaforom.
„Glavni princip je da tog „autopilota“ koji upravlja nama izbacimo iz našeg aviona i da mi preuzmemo upravljanje. Tek tada možemo doći tamo gdje zapravo želimo biti, a ne gdje nas taj autopilot odvede.“
Daleko od klasične poduzetnice
Kada je započinjala svoj poduzetnički put, nije bila u potpunosti svjesna što će sve biti potrebno za uspjeh. Sada je iza nje odrađenih čak 23 školskih godina. Ispričala nam je što ju je kroz cijelo to vrijeme vodilo.
„Prvi izazov bio je uopće shvatiti da je poduzetništvo nešto što donosi druge odgovornosti i da o tvojem znanju, sposobnosti i marljivosti ovise i životi i plaće drugih. Čovjek se ipak na to s vremenom navikne. Tijekom tog vremena izazovi su bili različiti, ali ne koncentriram se puno na probleme. Više volim razmišljati u smjeru afirmativnih pomaka i rješavanja problema.“
Ipak, na poduzetničkom putu postojao je i strah koji je dobro poznat svim zaposlenim majkama.
„Kroz svoj čitav poslovni vijek trebala sam učiti i prilagođavati se novim okolnostima, što nije lako uz vođenje posla i dvoje male djece. Jedan od većih strahova bio je da, ako previše vremena posvetim poslu, moja će djeca biti zakinuta. Ipak, moj je posao karakterističan i većina nastave se odvijala navečer tako da sam imala sreću da moja djeca nikada nisu bila sama po cijele dane.“
Bez obzira na to što je gotovo od samih početaka dio poduzetničkog svijeta, kaže kako sebe ne smatra klasičnom poduzetnicom.
Ja sam iz polja humanističkog obrazovanja i svjetonazora ušla u polje poduzetnika i moram reći da nikada nisam bila i vjerojatno neću biti klasični poduzetnik kojem je profit mjerilo uspjeha“, priča i otkriva što je zapravo za nju – uspjeh.
„Uvijek kažem da spomenici mojem radu hodaju na dvije noge. Dakle, sada već više od polovice zbornice u mojoj školi stranih jezika čine moji bivši učenici. Svakodnevno susrećem te uspješne mlade ljude i jedan dio njihovog uspjeha je i moj osobni.“
Kako Hrvatima vratiti osmijeh na lice
Branka ima brojne planove za poslovnu i privatnu budućnost koji se međusobno isprepliću, a neki bi rekli da su (pre)ambiciozni.
„Moj najnoviji projekt uključuje osmišljavanje i implementaciju iskustvenog programa i konkretnih vježbi koji će pomoći ljudima od predškolske dobi pa sve do poslovnih lidera. Posao može biti užitak tek kada vidimo da smo postigli neku svoju misiju, da smo pomogli drugima i da to što radimo ima utjecaj na ljude oko nas. Svatko bi trebao i može djelovati u koncentričnim krugovima oko sebe. Moji su krugovi moja obitelj, grad, pa i cijela država. Zato je moj, možda veliki, ali ostvarivi cilj, povećanje indeksa sreće u Hrvatskoj. Nešto poput „make Croatia happy again“.
Budući da je u poslovnim vodama već neko vrijeme, upoznata je s nužnosti da ciljevi budu SMART – specifični, mjerljivi, ostvarivi, relevantni i vremenski definirani. Je li uspjela u tome?
„Moj cilj da Hrvatska bude sretnija prošao je tu SMART paradigmu i sigurna sam da će taj moj projekt meni pružiti zadovoljstvo.“
Nadamo se i svima drugima!
Foto: privatna arhiva
