Ako predsjednik Obama može plakati na poslu, zašto ne bi mogle i žene?

Suze na poslu oduvijek su se gledale kao znak slabosti i neprofesionalizma. No ženama se suze ponekad opraštaju jer su emocionalna bića i ponekad si jednostavno „ne mogu pomoći“. Takvo razmišljanje uzrokuje i potiče mišljenje da žene nisu dobre vođe jer pravi vođe su čvrsti i nikada ne plaču. Ili možda ipak da?

Obama zaplakao u govoru o kontroli oružja

Američki predsjednik Barack Obama ponovno je došao na naslovnice brojnih medija diljem svijeta. Ne zbog neke velike odluke koju je donio koja bi mogla utjecati na SAD, već zbog činjenice da je u svom govoru zaplakao.

Naime, dok je pričao o kontroli oružja u Americi, počeo je plakati kada se prisjetio pokolja u američkoj osnovnoj školi Sandy Hook kada je Adam Lanza 2012. godine ubio 20 učenika i 6 članova osoblja škole.

Iako je svakako pohvalno što je jedan političar i vođa pokazao svoju ljudsku stranu, pitanje je bi li mediji i javnost reagirali s takvih pohvalama da je u pitanju žena? Prema pisanjima medija, Obama je svojim suzama pokazao svoju ljudsku stranu koju političari rijetko pokazuju, pokazao je da je pravi lider. Da je primjerice Margaret Thatcher zaplakala u jednom od svojih govora, naslovnice medija bi vjerojatno bile pune naslova poput „Željezna lady pokazala svoju ženstvenu/emocionalnu stranu“.

Ili je samo u pitanju pokazatelj da se nekada čvrsta razmišljanja o leadershipu polako mijenjaju?

Zašto muškarci ne vole da žene plaču?

Ženske suze se često smatraju znakom slabosti, a ponekad čak i načinom manipulacije. Ženama se često uskraćuje negativni feedback o njihovom radu jer se nadređeni boje da bi ta određena žena mogla zaplakati.

Neka su istraživanja pokazala da miris ženskih suza odbija muškarce, odnosno da njihova razina testosterona opada. Nije ni čudno što muškarci ne vole da žene plaču, ne samo u uredu, naravno, već i u drugačijim okruženjima.

Protiv prirode i prirodnih procesa ne možemo ništa napraviti, no možemo promijeniti razmišljanja. Razmišljanja da su suze isključivo pokazatelj slabosti kod žena i da pravi lideri ne plaču.

Suze su u redu, ali ne uvijek

Ne možemo zanijekati da su žene emocionalnije od muškaraca. No ne zato što je to zapisano u njihovom genetskom kodu, nego zbog toga što su se muškarci, za razliku od žena, od malih nogu učili da nije muževno plakati.

Sjetite se samo djece i čestih situacija kada dječak zaplače, da ga drugi dječaci nazivaju „curicom“ ili „slabićem“. Odraslim muškarcima nije ništa lakše, još pogotovo u poslovnom svijetu gdje je razvijeno razmišljanje da je pravi lider čvrst i ne pokazuje nikakve emocije, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi ili s kojom se susreće.

Možda je napokon došlo vrijeme kada se suze na poslu ne gledaju isključivo kao znak slabosti. Prema jednom istraživanju, emocionalna inteligencija ima sve veći značaj za kompanije i budući da su suze na poslu često znak frustracije, one se tada gledaju kao znak predanosti poslu.

I suze predsjednika Obame bile su suze žalosti i frustracije što se takve tragedije događaju. Vjerojatno nema osobe koja ne bi zaplakala na smrt 20 osnovnoškolaca i 6 učitelja i drugog osoblja škole – žene, niti muškarca.

Je to bila samo izvanredna, odnosno specifična situacija i suze dalje nisu poželjne na poslu? Ili to pokazuje da i dalje postoje dvostruki standardi i kod žena se suze i dalje gledaju kao znak slabosti, a kod muškaraca kao znak emocionalnosti, poželjne osobine kod današnjih lidera? Teško je zaključiti iz samo jedne situacije koja je dospjela do medija.

Razmišljanja koja su duboko ukorijenjena u našem društvu je teško promijeniti i za takve promjene je potrebno vrijeme.

Na kraju, ako se ne radi o nekoj teškoj situaciji u kojoj se nalazite ili o nekoj velikoj žalosti u vašem životu, poput smrti bližnje osobe na čemu vam nitko normalan neće zamjeriti, suze je ipak bolje zadržati za sebe ili otići do toaleta ako se baš ne možete suzdržati. A ako se i radi o nekoj velikoj tragediji, šef će vam sigurno dati nekoliko dana slobodno da se oporavite.

Foto: YouTube Screenshot