Kod djece je sve učestalija pojava poremećaja pažnje i nemira. Djeci to bitno otežava svakodnevno funkcioniranje, te zahtijeva prilagodbu okoline i zahtjeva okoline njima – djeci. Iako je sve učestalija pojava i izazov s kojim se susreću djeca, njihove obitelji i odgojno-obrazovni sustav, čini se kako razumijevanje i podrška tom izazovu nedostaju. Naime, još uvijek se vode polemike oko toga radi li se o teškoći ili o djetetovom ispitivanju i nepoštivanju granica. Osim toga, sama klasifikacija i nomenklatura odnosno definicije ovih teškoća su neujednačene i različito opisane.
ADHD kod djece javlja se u različitim fazama razvoja
Kod ADHD poremećaja je također specifično to što djeca ne pokazuju jednaka ponašanja. Specifična ponašanja za ADHD se javljaju u različitim fazama razvoja i na način koji je poseban za svako dijete. Djeca koja imaju ADHD još se nazivaju hiperaktivnom djecom.
Generalno govoreći su nemirna i impulzivna, pokreti su ponekad brzi i neorganizirani. U situacijama kad djeca s ADHD poremećajem borave u vrtićkim skupinama ili školskim razredima gdje se provode organizirane aktivnosti, često dolazi do izražaja ponašanje koje se karakterizira kao nemirno i ometajuće. Posebno se to ističe u aktivnostima koje zahtijevaju fokusiranost, smirenost i dulju usmjerenost.
Djeci s ADHD poremećajem takve aktivnosti mogu biti pravi izazov jer s obzirom na poremećaj njima je teško zadržati duže u jednoj aktivnosti. Pažnja im nije usmjerena, brzo gube fokus, imaju potrebu kretati se i brže izmjenjivati aktivnosti, pa su skloni započeti i dići se za vrijeme aktivnosti te prijeći na drugu ili se jednostavno kretati po prostoru.
Pročitajte više: Roditeljstvo u pandemiji proživljava krizu, ali i djeca mogu doživjeti burnout
Svako dijete ima pravo na igru, odgoj i obrazovanje
Unutar obitelji roditelji često djecu smatraju neposlušnom ili živahnijom, razigranijom odnosno nemirnijom. Dijagnoza ADHD je za roditelje često „samo naziv“ za neposlušno dijete.
Značajniji izazovi u odgoju javljaju se kad dijete krene u vrtić odnosno školu. Otpor koji se javlja kod roditelja u procesu dijagnosticiranja je normalan i dio procesa prihvaćanja i prilagodbe. S druge strane, što dulje traje, više ometa djetetov razvoj.
Kod ADHD poremećaja važno je djelovati i prilagoditi okolinske uvjete djetetovim mogućnostima. ADHD je vezan direktno i za neurološko funkcioniranje te nije bezazlen. Djetetu je puno lakše funkcionirati u svakodnevnom životu ako se uvjeti prilagode njegovim razvojnim specifičnostima. Tu sada do izražaja dolazi uloga odgojno-obrazovnih stručnjaka koji rade s djecom i s roditeljima.
Na njima je vrlo zahtjevna i izazovna uloga koja podrazumijeva upoznavanje roditelja s teškoćom u svrhu postizanja optimalnih razvojnih mogućnosti svakog djeteta. Kako bismo omogućili svakom djetetu da se razvija najbolje što može i da razvojna i osobna postignuća budu na vrhuncima, važno je kod roditelja osvijestiti određene specifičnosti njihova djeteta. Svako dijete ima pravo na igru, na odgoj, obrazovanje te na razvoj u skladu s individualnim mogućnostima, a u cilju dostizanja najvećih razvojnih mogućnosti.
Neposlušno ili dijete s ADHD-om?
Kako odrediti radi li se o „neposlušnom i živahnom“ djetetu ili djetetu s ADHD poremećajem? Postoje formalne procjene stručnjaka koji će provesti postupak dijagnosticiranja. Najvažniji i prvi korak je uputiti roditelja, osvijestiti da se možda radi o većem izazovu no što je živahnost i neposlušnost.
Uvijek postoje roditelji koji će teže prihvatiti uputu i sugestiju. Potrebno je pronaći način komunikacije koji odgovara svakom roditelju ponaosob te objasniti kako je namjera dobiti ono najbolje od djeteta i omogućiti i djetetu i obitelji lakšu svakodnevicu. Tada se odgojno-obrazovni ciljevi prilagođuju djetetu i objašnjavaju obitelji.
Prilagođeni ciljevi ne znače sporiji razvoj, niti ikakav oblik zaostajanja. Odgojno- obrazovni ciljevi prilagođuju se djeci na način da i ona mogu pratiti sve aktivnosti i sadržaj aktivnosti, no prilagođeno njihovom načinu funkcioniranja. To bi značilo da se djetetu s ADHD poremećajem omogući više pauza, prostor za kretanje te usvajanje sadržaja na način koji njima najviše odgovara.
Pročitajte više: Podizanje riječi, ne glasa: Branka Novosel o mindful roditeljstvu i mentalnim problemima kod djece
Važno je raditi i s roditeljima
Što se tiče samog rada s roditeljima, i tu je važno prilagoditi metode. Dijagnosticiranje je proces koji njima zvuči strašno, dijagnoza je termin koji im sugerira kako se radi o bolesti, a načini rada i metode stručnjaka često im djeluju kao da njihovo dijete kasni za nečim, a možda nema potrebe jer je samo malo živahnije.
Stoga je dobro biti ustrajan, obazriv, pažljiv i tolerantan stručnjak. Razumjeti roditelje, prihvatiti ih i uvažiti te im ujedno objasniti što se događa s djetetom kojem se uvjeti i metode ne prilagode (djetetu je teže, ne može pratiti, ne ostvaruje svoje razvojne potencijale) u usporedbi s djetetom kojem se metode prilagode i uvaže njegove individualne potrebe.
Postoji cijeli spektar odgojno-obrazovnih metoda koje omogućuju ostvarenje svih djetetovih potencijala i dobrobiti za dijete. Moći ih koristiti je dar struke i pravo svakog djeteta i to je najvažnija poruka svakom roditelju i stručnjaku koji radi s djecom! Svako dijete ima svoje individualne potencijale, a na odraslima je da ih prepozna i omogući djetetu da ih ostvaruje!
Odnos roditelja prema djetetu s ADHD poremećajem također treba biti uvažavajuć i podržavajuć te je važno osvijestiti kako su manifestirana ponašanja posljedica neuroloških funkcija, a ne djetetove neposlušnosti ili ispitivanja granica. Na roditeljima je također važna zadaća da uvaže mišljenje stručnjaka, da prilagode metode, da budu strpljivi i tolerantni jer ADHD nije neposlušnost, to je stanje drugačijeg funkcioniranja mozga koje je za dobrobit djeteta važno prihvatiti, tolerirati i prilagoditi se!
Autorica: Daria Antonović, Razvoj bez tabua
Foto: Razvoj bez tabua
ŽIVIMO ZAJEDNO, ALI S RAZLIKAMA
Živimo zajedno, ali s razlikama:
netko sporo hoda,
netko lijepo piše,
netko lako uči,
netko teško diše,
netko slabo pjeva,
netko zbori čisto…
Ipak, svako dijete
u biti je isto:
malo toplo srce
i želja puna glava
da živimo zajedno, ali s razlikama.
Dragan Lendić
