Svakog mjeseca IPU Parline objavljuje ljestvicu postotka žena u nacionalnim parlamentima, a Hrvatska je trenutno na 51. mjestu. Prvo mjesto zauzima Ruanda u kojoj žene čine čak 61,3% u parlamentu. Postavlja se pitanje, koliko je Ruanda iznad nas i što je Hrvatskoj potrebno da se žene izbore za jednakost koja im je društveno nametnutim pravilima i predrasudama odavno oduzeta?
Pročitajte više: Estonija je jedina država na svijetu na čijem čelu su predsjednica i premijerka
Žene u parlamentu
Pitanje ženskih prava od davnina je problem, no u Hrvatskoj se u posljednje vrijeme sve više spominje, iako se u politici rasprave vode samo na marginama i usputno, dok istovremeno visoka zastupljenost žena u tijelima političkog odlučivanja drugih zemalja pokazuje apsolutnu nužnost povećanja broja žena upravo zbog pozitivnih primjera koje su donijele. Prije svega, najaktualnije je pitanje borbe s pandemijom, u čemu prednjače države sa ženama na vlasti.
Pročitajte više: Žene u pandemiji: Što možemo naučiti od uspješnih svjetskih liderica?
Strategija Europske unije za ravnopravnost spolova za razdoblje 2020.-2025. obećala je političko osnaživanje žena te postizanje rodne ravnoteže u odlučivanju i politici, no sudeći prema činjenici da Hrvatska posljednjih 30 godina nije prešla 25% zastupljenosti žena u politici prema Libeli, čini se da je strategija kod nas još uvijek samo slovo na papiru.
“Drage žene (niste mi sve drage, ali pravimo se da jeste), od kada su nam muškarci dali pravo glasa svijet je otišao naopako. Nadam se da će na vlast doći ekipa i vratiti nas na tvorničke (Božje) postavke”, rečenica je koja još od lipnja prošle godine mnogima zvoni u ušima.
Izjava je to Ive Svaguša Majčica, političarke s liste Brune Esih koja je zahvaljujući ovoj izjavi široj javnosti postala poznata preko noći, piše Telegram. Postavlja se pitanje – kako da Hrvatska ide naprijed, kako da se uspostavi ravnopravnost ako nas još uvijek niotkuda zaskaču takve izjave? Na 51. mjestu na ljestvici zastupljenosti žena, Hrvatska trenutno ima 31,1%, no koliko se osjeća promjena i koliko će zastupljenost trajati bez ikakvih konkretnih rješenja ili pokreta, prosudite sami.
Ruanda je s druge strane prva na svijetu po zastupljenosti žena u parlamentu od čak 61,3 %, no kod njih feminizam kakav poznajemo, nikada nije bio zastupljen. Oni ga, štoviše, smatraju previše agresivnim i sebičnim, piše npr. Ono što je u Ruandi najveća vrijednost je rad za dobrobit svoje zemlje.
Zemlja gdje su žene većinski u parlamentu
Za razliku od ostatka svijeta, u Ruandi, čini se, nisu bili potrebni pokreti žena da se izbore za prava koja su im kroz povijest nepravedno oduzeta. U Ruandi je, naime, poziv na jednakost predvodio samo jedan muškarac – predsjednik Paul Kagame. Naime, baš kao što su žene zauzele “muška radna mjesta” za vrijeme Drugog svjetskog rada kada su oni bili na ratištima, tako su i nakon strašne tragedije – genocida u Ruandi žene zauzele mnoge pozicije koje im prije nisu bile dostupne. Za razliku od Amerike u kojoj su ta radna mjesta za žene bila samo privremena, u Ruandi su ostala stalna.
Genocid u Ruandi je 1994. godine odnio između 800 000 i milijun života, a Kagame je zaključio da tako srušena i slomljena zemlja nema nikakve šanse da se obnovi samo muškim radom i snagom. Novi je ustav donesen 2003. godine te je određeno da 30% zastupničkih mjesta mora biti rezervirano za žene, dok se Vlada istovremeno obvezala na poticanje obrazovanja djevojčica. Ženama koje su prije genocida bile neobrazovane i odgojene bez ikakvih ambicija u karijerama te nisu posjedovale zemlju niti imale pravo da se zaposle izvan kuće, nakon tragedije su se promijenili životi. Bile su imenovane za vodeće uloge – poput vladinih ministara i šefova policije. Kagame se zakleo da neće težiti samo sustizanju Zapada, već i koraku ispred njega u kontekstu prava žena. Čini se da mu je to i uspjelo.
Model rodne inkluzije ili prikrivena nejednakost
Naime, zemlja je prihvatila Kagameovu politiku i čak je i nadišla obavezni minimum. Na izborima 2003. godine 48 % zastupničkih mjesta pripalo je ženama, dok je na izborima nakon toga čak 64%, a danas se politika Ruande navodi kao model rodne inkluzije.
Iako je bio potreban genocid da Ruanda dospije na prvo mjesto ljestvice zastupljenosti žena u parlamentu, dublja analiza pokazuje da izostanak ženskog glasa u borbi za prava ipak predstavlja propust. Naime, zbog načina na koji su žene došle do političkih mjesta, dramatično, brzo i agresivnim prečacem – izostala je sveobuhvatna promjena.
Ova promjena bila je moguća dijelom i zbog prirode vodstva Ruande. Kagame je imao široki narodni mandat za sveobuhvatne promjene – vodio je ruandsku vojsku da zaustavi genocid. On je snažni vojni vladar koji dopušta malo neslaganja ili slobode govora, a njegova riječ i vizija, često su zapovijed države.
Može li država uistinu transformirati svoju temeljnu kulturu i mentalitet preko noći?
No iako je promjena bila dramatična i brza, koliko je dubok bio njezin utjecaj? Može li država uistinu transformirati svoju temeljnu kulturu i mentalitet preko noći? Odgovor je, nažalost, negativan.
Justine Uvuza koja je odrasla u izbjegličkom kampu u Ugandi, a potom se 1994. preselila natrag u Ruandu, nakon genocida, neko je vrijeme radila za vladu Kagame promičući politike žena prema Ruandi. Bila je znatiželjna koliko je u tom polju postignuto, a kad je doktorirala na Sveučilištu Newcastle, vratila se u Ruandu kako bi intervjuirala političarke o njihovim životima – ne samo o njihovim javnim položajima, već i o privatnom životu sa svojim muževima i djecom. Otkrila je, uz rijetku iznimku, bez obzira koliko su te žene bile moćne u javnosti i većinske u parlamentu, ta se moć nije proširila u njihove domove.
“Jedna mi je rekla kako je njezin suprug očekivao da se pobrine da mu cipele budu polirane, voda stavljena u kupaonicu, a odjeća ispeglana”, kaže Justine. I ovaj je suprug želio ne samo da mu cipele ujutro budu pripremljene, već i čarape postavljene na njih, a želio je da to učini upravo njegova supruga, parlamentarka.
Justine je čula bezbroj ovakvih priča – od žena se i dalje očekivalo da obavljaju sve kućanske poslove. Rijetko je bila opcija prepustiti takve zadatke sobarici ili natjerati supruga da preuzme više posla kod kuće. Neke su se žene bojale nasilja od strane svojih muževa ako nisu udovoljile tim očekivanjima, a jedna je rekla da se osjećala zarobljenom toliko da je razmišljala o samoubojstvu.
Justine prema tome smatra da bi za neke od tih žena ovi konkretni politički koraci mogli ostavljati dojam dužnosti, a ne oslobođenja. Biti “dobrom stanovnicom Ruande”, kako je to nazvala u svom istraživanju, značilo je i biti domoljub – služiti svojoj zemlji kroz javni rad i karijeru – ali i biti poslušna i služiti suprugu. Kao rezultat toga, rekla je Justine, političarka bi se mogla uspraviti u parlamentu, zagovarajući pitanja poput jačih kazni za seksualno nasilje, a istovremeno se bojati pričati o ugnjetavanju u vlastitom domu.
Kada bi Justine završila intervju, svaku bi ženu upitala bi li podržala ruandski ženski pokret – pokret za promjenu ne samo javnih uloga žena, već preispitivanje rodnih odnosa na svim razinama? Bi li ove moćne žene iz Ruande bile spremne stati pod zastavu feminizma? Gotovo sve su rekle “ne”. Feminizam? “To nije Ruanda”, rekle su joj. “To je za zapadnjake.”
Pročitajte više: Koje su najbolje i najgore države za žene?
Justine nije bila iznenađena. I ona je ranije u svom životu imala iste stavove. Kaže da je zbog načina na koji je rodna ravnopravnost tako brzo došla u Ruandu, izvana, bez psiholoških nakupina ili pokreta ženskih uloga, ovim političarkama bilo je teže razgovarati o jednakosti, a da ne ostave dojam nelojalnosti, ne samo svojim supružnicima već i svojoj zemlji.
Na koji se način izboriti za prava?
Sagledavajući sveukupnu situaciju, čini se da su ženski pokreti itekako potrebni kako bi se ravnopravnost oba spola ustalila i postala ono što bi i trebala u suštini biti – normalna i nešto što se podrazumijeva. Iako je suludo što se itko ikada i trebao boriti za prava, postoji razlog zašto je trebalo podići glas i prisjetiti one koji su to zaboravili – da smo svi jednaki, da svi imamo jednaka prava i da smo jednako sposobni i kompetentni za, konkretno, iste političke uloge.
Foto: Flickr/Paul Kagame
