Ovih dana stvorila se žustra rasprava oko toga koliko je žena koja je poduzetnica i majka – dobra ili loša majka, odnosno NEMAJKA. Moram priznati da mi je krenula lavina sjećanja kako je to u mojem slučaju bilo kada sam postala majka, a ujedno i poduzetnica. Rodila sam sina i firmu u isto vrijeme. Samo se registracija sina i firme dogodila s malim vremenskim razmakom.
Pročitajte više: Nakon 9 godina uredskog posla Iva Tominović Matas dala je otkaz, otišla na školovanje u London i pokrenula svoj posao!
Uhvatila me i tuga da se moramo podijeliti, mi žene u tabore, vičući koja je veća majka ili koja je nemajka!
Krenule su mi suze. Krenulo je i smijanje na neke situacije. Ali i veliki ponos na mene samu. Jest ponosna sam! Full! Ali uhvatila me i tuga da se moramo podijeliti, mi žene u tabore, vičući koja je veća majka ili koja je nemajka.
Postoje li zapravo neki kriteriji koji bi me možda svrstali u NEMAJKU? Ili je to samo subjektivna procjena? Postoji li neka šablona koju bih trebala slijediti da bi me netko nazvao dobrom majkom ili bih pala na testu pa bi mi bila udijeljena diploma za NEMAJKU?
Sjećanja su me vratila u jedno divno sunčano jutro na terenu. Ja trudna, vesela, što zbog silnih super hormona u iščekivanju svojeg prvog djeteta, što zbog posla kojeg sam obavljala kao dizajner vrtova. I onda bum. Najednom sam se našla na podu. Pitala sam se kako sam se mogla spotaknuti kad sam tako oprezna upravo zbog svojeg stanja? Ali tada sam čitala da se u tom stanju ženini gležnjevi omekšaju pa je to valjda bio razlog što sam tresnula. Jako sam se uplašila. Svašta mi je palo na pamet. Podignula sam se, nastavila davati upute svima oko sebe vidno uplašena. Jer što ako? Što ako se sada nešto strašno desilo?
Pročitajte više: Ako vam je teško dok radite od kuće, a djeca plaču, dobrodošli u svijet mama poduzetnica!
Je li taj najhladniji dan pogodavao njegovom bronhitisu?
David ima tri mjeseca. Mala štručica. Sjećam se bilo je jako hladno, a on je bio u tamnoplavoj zimskoj tuti. Malo ga je nosao moj muž, malo ja. Izmjenjivali smo se u mjerenju terena. Naravno da se klijentu jako žurilo, naravno da je sve trebalo biti još jučer. Je’l? Poznato? A ja kakva jesam, savjesna, došla sam i na taj najhladniji dan. Posao se nije izrealizirao jer se ispostavilo da nije bilo tako hitno i žurno. Poslužila sam vjerojatno samo za usporedbu cijene ili što god. A nije ni bitno. Nije prošlo ni tjedan dana, a David je završio s bronhitisom 11 dana u bolnici. I ja s njim. I dan danas se pitam je li taj najhladniji dan pogodovao tome i jesam li tad bila NEMAJKA?
Jest, stala sam tada na neko vrijeme jer je moj David bio važniji. Posao je morao malo na čekanje. I čekao je.
I eto nas, mene i Davida opet na terenu. U autu dojim. Sva napeta jer klijent niti ne zna da ova dizajnerica u autu ima bebača. Pa molim Boga da zaspi u miru i da spava što duže. Sve se radi punom parom. Svako toliko bacim značajan pogled dečkima koji rade kod mene, a oni znaju da taj naš tajni kod znači da ‘bace oko’ i provjere spava li još David i je li sve uredu. U prolazu, opet tajnim kodom, dok pričam s klijentom i hodam po terenu daju mi znak da David spava kao top. Ali majka kao majka se pita: „Ok, spava kao top, ali diše li?“ I naravno da sam skakala 500 puta provjeriti diše li.
Pročitajte više: Inspirativna priča o majci koja je pokrenula biznis jer je život njene kćer ovisi o tome
Svaku večer bih legla i čim bih zatvorila oči strašni su se scenariji počeli događati iza mojih zatvorenih kapaka: „A što da se zagrcnuo? A što da je počeo plakati, a da ga ja nisam čula. Što da ga je netko kidnapirao?….“ I tako su se scenariji izmjenjivali dok je David mirno snivao pored mene. Ni muž nije znao koliko sam noći provela u košmaru tih groznih scenarija. Znate već i same da mi majke imamo scenarije koje ni Hitchcock ne bi bolje i groznije osmislio.
Vozim Davida mami u Lovran iz Pule (nekih stotinjak kilometara udaljenosti). Još je mali. Pozvala me jedna renomirana i velika hotelska kuća da dođem na razgovor. Predam Davida mami i jurim iz Lovrana za Poreč (još novih 60-tak kilometara). Napeta ko’ puška jurim moleći Boga da stignem na vrijeme i hvala ti Bože stignem. Toliko sam ih valjda dojmila da su mi ponudili posao za stalno. Odbila sam jer sam rekla da želim graditi svoju firmu, ali dobila sam dva velika projekta za tu hotelsku kuću. I prije nego sam znala da ću dobiti ta dva projekta, istom brzim sam sjela u autu hitajući po Davida.
Krivo sam skrenula na autoputu razmišljajući o djetetu
I u silnoj želji da stignem što prije, umjesto da na autoputu skrenem za Rijeku, ja sam krenula za Pulu. I dok sam bila u razmišljanjima oko moguće prilike i Davida najednom spazim piše: „Vodnjan sjever“ (10-tak kilometara od Pule) „Moooolim! Koji Vodnjan? Pa ja moram za Lovran, ajme užas, krivo sam skrenula, šta ću sad!!!….“ Naravno da sam na izlazu za Vodnjan sva zadihana i u panici pitala čovjeka u kućici mogu li se okrenuti polukružno. Gospodine Nepoznati, hvala vam što ste se pravili da ništa ne vidite, da ne vidite kako radim prometni prekršaj.
Muž je na službenom putu, negdje u Dubaiju, čini mi se, nemam pojma. Majstori nam rade oko kuće. Sto i jedno pitanje, sto i jedna odluka koju moram sama donijeti. David ima temperaturu. Na terenu bageri čekaju da dođem i odredim što se radi po nacrtu i kako. Jurim biti dva sata bageristu na raspolaganju. Pa jurim natrag doma da nahranim Davida i da bar nekih sat, dva bude na toplom. Kako je završio projekt? Super što se posla tiče, a naplata je bila na jedvice jade, znate ono kad se traži dlaka u jajetu! Oni klijenti koji su mazni, slatki i slatkorječivi dok ispunjavate želje van dogovorenog i van ponude, ali kad stigne naplata pretvaraju se u neka čudovišta pa se pitate „Od kud sada ovo?“ Hvala ti Bože što ih nema puno! Kako sam ja završila? E stigao je muž kući s puta, a mene odvela hitna s teškom upalom pluća. David je mucao dva mjeseca. Bilo je to naše prvo razdvajanje.
Bilo je kojekakvih situacija, teških za mene. Ali bilo je i prilično smiješnih i komičnih kao iz kakvih šaljivih kućnih videa. Kad sam razgovarala s klijentom, a David mi se popeo na glavu, doslovno. Njemu je to bilo smiješno. A i meni. Dok sam jednim uhom slušala klijenta i pravila se skroz profesionalna, drugom sam rukom skidala Davida sa sebe, a njemu je to bilo još smješnije. Koliko sam samo razgovora obavila trčeći oko kuće dok me David pokušava uloviti. Ne iz zabave, već sam ja htjela „kao u miru“ obaviti razgovor s klijentom, a David se htio igrati.
I dan danas u autu imam dekicu. Prije je bio i mali jastuk. I danas, iako David ima već 8 godina, zna biti kod mojih u Lovranu dok sam ja negdje daleko na terenu ili sam na kakvom eventu u Zagrebu pa kad se kasno vratim onako ga snenog ukrcam u autu i u gluho doba se vraćamo ka Puli. Koliko sam tada suza brisala dok sam ga pratila u retrovizoru dok sav iskrivljen spava svoje nevine snove.
Danas pitam Davida: „Jesam li ti ja dobra mama i kako ti mogu biti još bolja?“
Jao, toliko ima raznih situacija. Puno je puta David bio i na muževom radnom mjestu da se razumijemo.
Ne pišem ovo da bih se žalila. Ne pišem ovo jer se osjećam žrtvom. Ne pišem ovo da bi me itko sažalijevao. Pišem ovo jer je svaku situaciju pratilo vječno preispitivanje jesam li Davidu bila dobra majka. Jesam li dala sve što je potrebno? Danas se više ne pitam. Danas pitam Davida: „Jesam li ti ja dobra mama i kako ti mogu biti još bolja?“
Znate firma ne pita koliko imate djece i kako vam je. Porezi i kojekakva davanja na kraju mjeseca ne pitaju. Radili – ne radili, davanja vas čekaju vjerno na kraju svakog mjeseca. I možda bih neke stvari drugačije napravila ili možda ostala kući da se odmorim nakon nekih meni tada teških situacija. Ali nije bilo izbora. Bilo je tako. Firmu treba graditi svaki dan.
Ali znate što? Unatoč tome što sam si gadno narušila zdravlje i jednom doživjela burnout i bila na pragu drugog, ja sam NAJBOLJA MAMA NA SVIJETU. Svaku večer uz tisuće poljubaca čujem da sam najbolja. I zato ni za čim ne žalim. Koliko god zna biti, , moje dijete u školu ode s marendom i ručkom kojeg sam ja na pola spremila na večer prije spavanja, a pola ujutro ranom zorom. Ode sa svježe cijeđenim sokom ili kakaom kojeg doma napravimo. Oguljenim voćem, sjemenkama i par orašida. Kupimo koji put i krafnu i čips kad se uželi. Ali sam i vraški solidna poduzetnica koja je dignula jedno malo carstvo ispred kojeg tek slijede dobri dani.
Koliko sam puta zakasnila u vrtić! Koliko puta sam crtala po noći kad je David zaspao ili bio bolestan pa je to bilo jedino vrijeme za rad. Koliko puta je otišao sa mnom na teren i s temperaturom! Koliko puta sam zakasnila predati nacrte jer sam tad bila bolja mama nego što sam bila poduzetnica. Koliko puta sam zaboravila na dogovore pa jurila da stignem bar djelomično ispraviti stvar. Koliko puta sam bila loša poduzetnica jer sam bila super mama. A koliko puta sam bila malo manje s djetetom, ali sam zato bila super uspješna. Vagala sam, birala. Bilo je kako je situacija zahtijevala, a ne kako sam ja htjela ili željela.
Pročitajte više: Kako je biti samohrana mama poduzetnica u Hrvatskoj?
Sin me naučio neke životne lekcije!
Koliko je puta samo David uzeo metar u ruke na terenu i stvarao neku svoju kreaciju u glavi. Gledala sam ga jednim okom i bila ponosna na njega kako od svake situacije napravi zabavu. Ne jednom se uhvatio konkretnog posla s dečkima na terenu. Ima i svoj mali kramp i malu lopatu. Dao mu je i onaj bagerist s početka ove priče da sjedne u bager i malo vozika. Davida znaju svi građevinari. Tete u rasadniku znaju kad David ima bronhitis. Čak i klijenti znaju tko je David. Moj mali princ koji mi je dao najvažniju lekciju jednom dok smo se vozili.
JA: „David, danas si se pošteno naradio, i kolika je tvoja dnevnica danas?“
DAVID: „Paaaaaaa (razmišlja na glas) 300 kuna.“
JA: „300 kuna???“ – mala napomena da je do tada dobivao 20 ili 30 kuna
DAVID: „Pa da! Nedjelja je, a i praznik je!”
Otvorila sam usta i upitnici su mi preplavili misli. Koliko sam samo radionica prošla ne bi li bila hrabra zatražiti koliko zavrjeđujem! Koliko radionica da shvatim da sam dovoljno sposobna i da zaslužujem! Koliko treninga oko određivanja vrijednosti posla!
JA: “Ok David, malo je puno, ali dobro, zaslužio si“, rekoh jer sam htjela ispoštovati njegov osjećaj za vrijednost njegovog rada.
DAVID: “Mama, ako nemaš, možeš i 200,“
Puno sam lekcija putem naučila od svojeg Davida, ali puno je lekcija David naučio uz svoju mamu PODUZETNICU.
Žene moje koje nas lomite pridjevima da nismo dovoljno dobre mame ili da smo NEMAJKE, odustanite. Sebe smo i same, bez vas, dovoljno izmučile grižnjom savjesti. Pa sve nas čeka isto prljavo rublje kod kuće. Iste čarape ispod kreveta. Puna mašina prljavih tanjura. Sve se mi preispitujemo jesmo li dobre MAJKE, dobre SUPRUGE ili PARTNERICE, dobre KUĆANICE, dobre RADNICE, dobre VLASNICE, dovoljno PRIVLAČNE, dovoljno ELEGANTNE…..dovoljno….
Ni bih bila sretna samo kao majka i supruga
Ja osobno ne bih bila sretna biti samo kućanica. Uživam biti i majka i supruga. Zaista uživam u tim ulogama. Ali meni treba i da budem ispunjena kroz svoju firmu. Da budem dizajnerica. Ne bih bila samo kućanica jer se taj rad i dan danas ne vrednuje pošteno, ne cijeni se koliko bi se trebao cijeniti. Ali svaka žena ima pravo odabrati koja uloga ili uloge ju zadovoljavaju i čine sretnom.
Ja obožavam kuhati i biram dizati se i ranije kako bih spremila zdrave i pune ljubavi obroke. Ali nikad, ali baš nikad neću osuditi ženu koja usput uzima obroke u nekom supermarketu ili naručuje dostavu. Nikad, ali baš nikad neću osuditi majku koja nešto čini što ja ne bih ili nešto radi drugačije. I što sam starija, to više slušam i više grlim jer suosjećam. Svaki me uspjeh veseli. Svaki me uspjeh tjera da idem dalje. I obožavam družiti se s poduzetnicama na raznoraznim eventima ili radionicama. Jedino tada uspijem nalakirati nokte, ugurati se u neku super haljinu. Uživam pričati o našim poslovima van priča o pelenama, kuhanju, pospremanju jer tada sam samo JA. I ta JA sretna se vrati kući i svi su sretni.
Žene moje, majke moje, vrijeme je da si čuvamo leđa. Jedna drugoj bez osude. Svaka ima pravo na ne samo komadić sreće, nego na cijeli svijet sreće. Prestanimo biti najgore jedna prema drugoj. Prestanimo se međusobno osuđivati. Prestanimo se gledati preko nišana. Za početak.
I kad bi mene pogledale, rekle bi kako je meni sve na valcer. Svaka bi od vas mogla reći kako je meni lako i prelako. I jest. Ali lako je samo zato što sam prihvatila svaku situaciju i nosila se s njom najbolje što sam znala i umjela. Izvana sve izgleda drugačije. A sve mi hendlamo obaveze poput žonglera.
Ajde bar da si sada u ovo izazovno vrijeme pružimo ruku pomirenja i hajdemo se veseliti mamama koje su odlučile biti i DOBRE MAME, a i DOBRE PODUZETNICE. Svaka bira svoj put i svaki je put posut i trnjem i laticama. Samo što često vidimo samo tuđe latice.
I zato hajdemo se veseliti uspjehu dobitnica ovogodišnje nagrade najboljim poduzetnicama u organizaciji Women in Adria. Vrijeme je za slavlje. I ništa više. Ove nagrađene poduzetnice su si bol grižnje savjesti ionako zadale same sebi puno prije nego su primile nagradu u svoje brižne majčinske ruke.
Pročitajte više: Ovogodišnje najbolje hrvatske poduzetnice su Dorotea Effenberger, Kristina Ukalović i Danira Glavnić!
Autor: dizajnerica vrtova Iva Tominović Matas, Green Hypnotic
Foto: Privanta arhiva, Unsplash
