Žene u Norveškoj su najdalje dogurale.
Njihove kvote su primjer koji slijedi cijela Europa. Zakon je donesen 2002 . i prema njemu 40% članova nadzornih odbora trebaju biti žene. Taj cilj je ispunjen, ali kvote nisu imale utjecaja na povećanje broja žena na managerskim pozicijama u privatnom sektoru.
Žene u Norveškoj vladaju u javnom sektoru
Nakon nedavnih parlamentarnih izbora, žene zauzimaju četiri najmoćnije pozicije u državi: Erna Soldberg je premijerka, njena koalicijska partnerica Siv Jensen je ministrica finacija, Gerd Kristiansen vodi najjači radnički sindikat, a Kristin Skogen Lund, udruženje poslodavaca. Žene čine 40% članova parlamenta, a četiri od sedam stranaka u parlamentu imaju ženske vođe.
Javni sektor je također jednako zastupljen ženama. 50% managera u javnom sektoru su žene a uspjele su doći i do vodećih pozicija u školama, bolnicama… Norveška zajedno sa ostalim skandinavskim zemljama ima najmanje razlike u plaćama između žena i muškaraca.
Kvote ne daju rezultate u privatnom sektoru
S druge strane, dok je kvota od 40% ispunjena na razini nadzornih odbora kompanija izlistanih na burzi u Oslu, svega 6% kompanija ima ženu CEO-a, 25 najvećih nema niti jednu.
Mari Teigen iz Instituta za društvena istraživanja u Oslu za Bloomberg tvrdi da je razlog tomu mala zastupljenost žena u privatnom sektoru. Prema Statistics of Norvay, 70% žena u Norveškoj se odlučuje za posao u javnom sektoru jer on, razliku od privatnog sektora, omogućava fleksibilno radno vrijeme, te 43% žena radi u fleksibilnom aranžmanu.
Kristin Skugen Lund iz udruženja poslodavaca kaže da su kvote imale zapravo nepovoljan učinak jer su perspektivne i ambiciozne žene “lansirane” na neizvršne pozicije u nadzorne odbore umjesto na pozicije na kojima mogu puno više dati, u management.
Dijeljenjem rodiljnog dopusta do veće jednakosti
Kristin Skogen Lund, najmoćnija poslovna žena Norveške, kaže da se problem treba rješavati od dna, a ne od vrha, što pokušavaju kvote. Muškarci i žene imaju jednake ambicije i tijek karijere sve dok ne dođu do planiranja obitelji. Predlaže ujednačenu podjelu rodiljnog dopusta na žene i muškarce čime će se očekivanja i “rizici” poslodavaca jednako podijeliti na žene i muškarce. Takve promjene se ne događaju preko noći, ali s vremenom bi se društvena očekivanja oko profesionalnih i obiteljskih obveza promijenila.
Norveška je već učinila dosta na ovom polju. Rodiljni dopust za očeve uveden je još 1993, uz konstantna poboljšanja, i trenutno je 14 tjedana, isto kao i za majke. Norvežani mogu birati između 18 tjedana rodiljnog dopusta na punoj plaći ili 28 tjedana na plaći od 80%. Rodiljni dopust za očeve je bilo jedno od gorućih izbornih pitanja jer su konzervativci htjeli ukinuti obavezan rodiljni dopust za očeve, uz argumente da je na roditeljima da se dogovore o podjeli rodiljnog dopusta. Danska je učinila isto i očevi su prestali uzimati rodiljni dopust.
Norveški očevi trenutno u prosjeku uzimaju 8.5 tjedana rodiljnog dopusta, a istraživanja pokazuju da je to pozitivno utjecalo na njihovu ulogu u odgoju i obiteljskim obvezama. Očevi sada provode sat vremena dnevno više s djecom i obitelji nego što su to čini prije 10 godina, a očevi s djecom mlađom od 7 godina provode manje vremena na poslu i otprilike dva sata više troše na “obiteljske poslove” nego što su to činili u 70-tim.
Promjene su sporije u privatnom sektoru, ali i očevi na vodećim pozicijama brane rodiljni dopust za tate. Idar Kreutzer, koji je trenutno na čelu udruženja financijskih institucija i obavljao je vodeće pozicije u industriij kaže da ” organizacije još nisu dovoljno zrele za ukidanje rodiljnog dopusta za očeve. Kvota za očeve jača položaj oca u obitelji i položaj žene u biznisu i ova država ju još treba”.