Moj prvi susret s djecom s teškoćama u razvoju dogodio se tijekom volontiranja u Konjičkom klubu Karlovac, u programu terapijskog jahanja. Tada sam bila učenica medicinske škole za zanimanje fizioterapeuta. Prolazeći kroz grad s konjima na kojima su jahala djeca sa različitim dijagnozama, smetale su me reakcije prolaznika koje su išle u smjeru snažnog iskazivanja žaljenja prema djeci. Djeca s teškoćama u razvoju ne trebaju žaljenje drugih.
Povezano:
- Što kažu djeca roditelja koji su radili od kuće?
- Znate li kakve računalne igre igraju vaša djeca?
- Pitanje svih pitanja: Kada nas djeca najviše trebaju?
Djeca s teškoćama u razvoju – potreba za normalizacijom percepcije
Danas, 14 godina kasnije, svjesna sam zašto me to toliko smetalo, ali sam i svjesna zašto su ljudi reagirali i još uvijek reagiraju na takav način. Kao stručnjak s višegodišnjim iskustvom u radu s djecom atipičnog razvoja ne dijelim djecu na onu s teškoćama i bez teškoća već na onu koja trebaju više ili manje podrške tijekom svog razvoja, kako bi dosegli svoj maksimalni kapacitet u savladavanju različitih vještina.
Iako se danas puno priča o integraciji djece s različitim odstupanjima u svakodnevni život društva i lokalne zajednice u kojoj žive, stvarna inkluzija ne postoji.
Ljudi nisu dovoljno educirani, ne znaju kako pristupiti djetetu koje se po nečemu razlikuje od djece tipičnog razvoja, ne znaju da ako ne komunicira verbalno (riječima) može koristiti druge oblike komunikacije. Ne znaju da ako se baca po podu trgovačkog centra možda nije “neodgojen” nego preplavljen senzornim podražajima iz takve okoline i ne znaju da ta djeca i njihove obitelji ne trebaju sažaljenje već mogućnost da pokažu kako i oni mogu biti punopravni članovi naše zajednice. Drugačiji da, ali punopravni i jednako vrijedni. U Karlovcu postoji udruga Fredofon koju su osnovale dvije majke trojice dječaka s autizmom, čiji je cilj edukacija društava te uključivanje djece u različite društvene situacije i aktivnosti lokalne zajednice.
Sustav daje podršku roditeljima, no potrebno je mnogo više za društvenu inkluziju
Tužno je što je takav veliki zadatak pao na leđa roditelja koji se ionako neprestano bore s različitim izazovima. Sustav daje podršku u smislu habilitacijskih i rehabilitacijskih tretmana, no moramo se zapitati što zapravo čini kako bi se dogodila stvarna inkluzija djece s teškoćama u razvoju u život sredine u kojoj žive.
Kada ispred sebe imate dijete koje treba vašu podršku, roditelje koji su često uplašeni i zbunjeni različitim informacijama koje dobivaju od različitih stručnjaka te umorni od različitih procjena i terapija onda shvatite kolika je odgovornost pred vama. Prije svega morate zadobiti povjerenje roditelja koji će vam biti partner tijekom habilitacijskog procesa. Morate im pružiti konkretne informacije o stanju i potrebama njegovog djeteta tako da bude razumljiv njima koji nisu i ne moraju biti stručnjaci. Važno je i naučiti ih kako da aktivnosti koje provodite u kabinetu implementiraju u svoju svakodnevicu.
Morate imati adekvatnu razinu znanja iz različitih područja koja su povezana s onim što radite, kao što je na primjer neuroznanost, rana intervencija, bihevioralna psihologija i slično, kako bi mogli dobiti potpunu sliku djetetova funkcioniranja. Brojna novija istraživanja pokazuju kako se ne možemo usmjeriti samo na jedan segment djetetova razvoja već moramo gledati širu sliku tj. dijete kao cjelinu. Iako je moje primarno područje rada senzomotorni razvoj, u tretmanima su zastupljena sva razvojna područja.
Ključna je rana intervencija
Da bih razvila takvu vještinu promatranja djece potrebno je kontinuirano usavršavanje u različitim područjima. Tako sam pohađala brojne edukacije vođene od strane vodećih svjetskih stručnjaka kao što su: Jean Pierre Maes koji mi je najveća inspiracija u radu, Zoe Mailloux, Karen Stagnitti i ostali. Kroz svoje iskustvo rada u udrugama roditelja djece s teškoćama, državnim ustanovama i privatnim kabinetima stekla sam uvid u različite oblike i organizacije rada. Time sam uvidjela pozitivne, ali i negativne strane pojedinog organizacijskog sustava. Zbog svega toga nastao je NeuroArt.
Sada imam mogućnosti implementirati sva znanja i vještine u rad kako bi svako dijete dobilo individualiziran pristup, prilagođen njegovim potrebama kao i potrebama obitelji. Tretmani u NeuroArtu temelje se na načelima rane intervencije, ne samo u smislu što ranijeg uključivanja djeteta u habilitacijski postupak već i stavljanjem obitelji u središte cijelog procesa. Potrebe obitelji su individualne, a najvažnija je ona koju je definirala sama obitelj. Kroz razgovor i savjetovanje roditelja pronalazi se zajedničko rješenje za ciljeve na kojima će se raditi kroz habilitacijski postupak. Oni nam omogućuju savladavanje različitih vještina koje će pridonijeti funkcionalnosti samog djeteta, ali i obitelji.
I roditelji s djecom s tipičnim razvojem mogu mnogo naučiti mnogo o razvojnom procesu
Tako je NeuroArt mjesto gdje se roditelji mogu javiti od najranije dobi djeteta te dobiti adekvatnu podršku potrebnu za cjeloviti razvoj svog djeteta. Iako se primarno bavim djecom s poteškoćama u razvoju, veseli me i kada se obrate roditelji novorođenčadi koji žele naučiti više o razvoju svoje bebe kroz poduku baby handlinga (pravilno postupanje s djetetom) ili kroz savjetovanje saznati što ih čeka u narednim mjesecima te koja su ponašanja poželjna, a koja bi trebalo korigirati.
Iznimno me veseli kada se u NeuroArtu dogodi prvi korak, novi pokret ili savlada neka nova vještina jer je to znak da smo obitelj, dijete i ja na dobrom putu ka nečem što će poboljšati kvalitetu života djeteta i obitelji. Djeca atipičnog razvoja možda jesu drugačija, no iz te njihove različitosti mi veliki možemo puno naučiti.
Autor: Iva Barić, vlasnica Neuroart d.o.o.
Foto: Privatna arhiva
