Ana Keglović Horvat: Kažu da je strah najgori

Kažu da je najgori strah. Razara i rastvara, ostavlja i zaustavlja. Najgori osjećaj. Što ako nije tako? Što ako ponekad strah pomaže? Što ako su vam krivo rekli ili su vam rekli samo pola priče ili su vas lagali ili nisu ni sami znali?

Strah ti može spasiti život

Zatvori oči. Hajde, zatvori. Zamisli da si negdje u pustoši, potpuno sama. Tišina je i nekako je jezivo vrijeme. Stojiš i čekaš.

Odjednom osjetiš da nešto nije ok. Onaj gadan osjećaj koji krene puzati po tebi i jede te. Koncentrira se oko srca i steže grlo. Nešto te iznutra natjera da se okreneš. I ti se okreneš i vidiš da iza tebe dolazi čopor bijesnih pasa. Ostaješ li tamo stajati kao narodni heroj ili ćeš otkrivati novostečena znanja penjanja na najviše stablo u blizini? Hoće li te strah natjerati da trčiš koliko te noge nose?

Je li i dalje strah uvijek loš?

Percepcija je sve. Strah ti može spasiti život. Može ga i uništiti. Ovisi o tebi i tvojoj percepciji situacije.

Hoćeš priču o strahu? Može.

Moja priča o strahu

Bila je vrlo topla, ljetna večer. Ljepljivo se protezala u noć. Prozori su bili zatvoreni brižno na svakoj sobi. Klima uređaj je neumorno i danonoćno radio. Mala nagrada za mjesto gdje si. Barem klima radi. Barem imaju klimu.

Bilo je tiho unutra. Kao da je trenutak stao. Samo tu unutra. Vani je bio život.

U daljini su se jasno vidjela svjetla grada. Onako u podnožju. Raznobojna, jača i slabija, niz avenije i uvis po zgradama. Poneka su žmirkala, poneka su bacala snop u nebo, poneka su regulirala rijedak promet. Ljeto je, toplo je. Život je.

Glasovi su dopirali kao i prigušena muzika. Ako dopiru čak do tu, tamo gdje se pušta je sigurno glasna. Zabavna. Vesela. Kokteli. Led. Šarene boje u čašama. Slamke na usnama. Kratki gutljaji. Smijeh. Ljetne haljine. Sandale. Preplanula koža. Miris krema i parfema. Ljetnog cvijeća. Visoki ženski glasovi i topli, duboki muški. Smijeh ponovno. Voda i zrak koji se jedva pomiče. Stoji sve. Zrak i vrijeme. Ljepljivo, vruće ljeto.

Život je vani i zabava. Tu unutra su svjetla odavno prigušena iako još nije ni 22 sata. Tišina je po hodniku i sobama. Više nitko ne hoda, odavno se zaustavila bilo kakva žurba i akcija.

Već nakon ručka ovdje sve staje do zore i tada sve ispočetka. Toplomjeri, tlakomjeri, tablete. Kako kome. Ustani, pospremi stolić, namjesti krevet. Stiže vizita. I sve tako redom do iza ručka i onda sve stane. Ovdje na brijegu noć kao da prije dođe i život se zaustavi najkasnije u 18 h. Vani još nitko ni ne pomišlja da krene u život.

Ležim na krevetu uz prozor jedne od zamračenih soba i gledam van u svjetla grada. Slabašno svjetlo dolazi iz hodnika. Nema više nikoga. Sestre ne dolaze u sobe ili obilaze nekog drugog. Mene ne.

Sama sam sa svojim mislima. Noćas nemam onako žestoku temperaturu. Konačno. Noć prije je bilo na rubu. Zvala sam, tražila pomoć. U bolnici i izvan nje. Strah u kostima. I dalje ne znam što će sa mnom biti.

Slušam udaljeni smijeh, muziku, škripu tramvajske skretnice. Puls grada u ljetnoj večeri. Kladila bih se da piju koktele na Jarunu zavaljeni u ležaljke, slušaju muziku, flertuju, namještaju si ljetne haljine i dodiruju se ispod niskih stolova. Pogledi ispod oka i grickanje usana.

Ovo je prljav odjel. Ljudi hodaju s kateterima. Ima i krvi. Osjetiš sve te bakterije oko sebe. Litre mokraće kao mali psi hodaju za svojim vlasnicima u gumenim vrećicama. U wc-u neki odlažu svoju mokraću u boce. Mjere koliko i kako mokre. Uzimaju uzorke. Gledaju boje.

Ima li krvi? Sve ti to postane normalno i prihvatljivo. Nastojim ne dirati ništa. Pereš ruke svako malo. Postaneš jedan od tih svih ljudi. Isto ti je.

Bol u bubregu je gadna stvar. Kad je vruće postaje još gora. Često nije konstantna, ide u valovima. Došulja se i ti ju prepoznaš. Ne može se ništa zamijeniti s tom boli. Baš ništa. Kad prepoznaš da dolazi novi val boli, oblije te znoj. Oko srca te stegne. Znaš što slijedi. Utroba ti se okrene od muke.

Strah. Kako će ovaj val proći? Koliko će trajati ovaj puta? Hoće li bubreg izdržati? Hoće li zatajiti? Hoće li ti ujutro bušiti cijevi kroz tijelo da premoste zastoj u kanalima i da izvade mokraću iz tebe?

Na mobitel dolaze poruke, kažu beba mi je dobro. Još ne govori. Još ne razumije puno. Nema ni 6 mjeseci. Kažu da super jede. Da se igra i smije. Lijepa je. Nadire mi mlijeko u dojke čim pomislim na nju. Onaj osjećaj da ti kroz kanale počinje nadirati tekućina. Neugodno ugodan.

Uzimam izdajalicu i pokušavam se izdojiti. Što ću s tim mlijekom? Ne možeš to slati kući. Nemaš frižider da pohraniš. I ta izdajalica nije čista, iskuhana. Izdojiš se svejedno, nastojiš održati laktaciju.

Mjesto gdje se suseću luksuz i bolest

Sveti Duh ima odličan pogled. Malo je na brdu pa se sve vidi. Urbane vile i bolnica. Luksuz i bolest na istom brdu. Nema nekih zgrada i nebodera koji bi zaustavljali zvukove. Imaš osjećaj da si i ti na Jarunu koliko sve stiže do tebe. Basovi.

Kako je onima koji žive u prvom, drugom redu do jezera? Spavaju li? Zapravo, sada nitko ne spava. Rano je. Život je vani. Sada se samo u bolnicama spava.

U mojoj sobi je i ona. Ima više od 65 godina. Sve stvari koje ima, od kofera do četkice za zube su brand. Ne baš jeftini. Prepoznajem logotipe. Vrlo je skladno sve kod nje, čak i sada u bolničkoj pidžami. Negdje u Zagorju živi. Ima težak zagorski naglasak, često priča vrlo kvalitetne priče. Pitam se, toliko je proputovala, toliko zna i opet je na teškom zavičajnom naglasku. Vratila se iz Njemačke. Odradila je svoj radni vijek tamo i skrasila u prirodi. Ona i njezin karcinom bubrega.

Noćas sam shvatila što znači uzrečica da ne plačeš nad prolivenim mlijekom. Izdojila sam obje dojke, napunila bočicu mlijekom. Zadobit ću ozljedu palca kroz koji dan od izdajanja. Kupio mi je i električnu. Izdojila sam. I onda otišla do wc-a i izlila sve mlijeko u slivnik. Ovo moja beba neće popiti.

Srećom sam sve ove mjesece višak mlijeka zamrznula pa će svaki dan dobiti dio tog mlijeka. Dok ja svoje prolijevam. Bacam mlijeko. Ne plakati nad njim. Vani je život.

Ne mogu spavati. Nije da ne bih. U bolnici je san sve. Ako spavaš, preguraš noć brže. Inače su ovdje noći beskonačno duge. Nikad zore. Moja cimerica noću ne spava. Gotovo nikada. Svaku noć zaziva Isusa i moli da ju uzme. Bolovi. Molitva i molba. Prvih noći sam puna razumijevanja. I mene boli. I ja molim da ozdravim. Imam strašne temperature. Ne znam kako će ovaj puta završiti. Ovaj puta. Od ranih 20-tih sam u borbi s bubrezima i bolnicama. Sada imam 38.

Vrelo je. Svaki krevet na našem odjelu ispod plahte ima najlon navučen preko madraca. Pravi, debeli najlon. Štiti madrac. Puno je mokraće i krvi na ovom odjelu. Tko bi stalno nove madrace imao. Madrac je zapravo sklop tri kocke. Valjda se tako lakše mijenjaju. Najlon te grije. Vani je vruće. Vani je život. A ti ležiš na najlonu.

Preko dana moja izmorena cimerica spava. Naguta se tableta, stigne ju umor i spava. Gotovo cijeli dan. Noću zapomaže i moli Isusa da umre i da joj prekine patnje. Tako u krug. Ove noći posebno.

Više nisam tako tolerantna. Razmišljam uzeti jedan od mojih jastuka s kreveta. Imam ih više, pokušavam se namjestiti da ležim u nekom ne tako bolnom položaju. Možda da joj skratim te muke jednim od jastuka. Da se i ja naspavam jednom.

Moj krevet je do prozora. Podigla sam uzglavlje i gledam u svjetla grada. Između prozora i nje sam. Ležim točno između vani je život i karcinom bubrega s brendiranom torbom. Gledam van kroz prozor. Gledam nju. Gledam van kroz prozor. Gledam nju. Gledam vani je život pa gledam nju, strah i bol.

Koje sam od toga ja? Gdje pripadam? Koje će biti moj život? Ovo je stvar izbora. Odluka.

Sestra me zatekla na hodniku. Pita me kamo ću u ova doba.

“Idem se otuširati, vruće mi je.”

“Dobro, samo pazite da ne padnete.”

“Hvala, pazit ću.”

“Imate li temperaturu?”

“Ne, dobro sam, sasvim sam dobro.”

Vani je život

Gadi mi se i kupaonica i tuš kabina i umivaonik. Sve. Ušla sam u tuš kabinu u japankama, gledam da ne dodirnem ništa. Pustila sam vodu da mi teće niz lice i po kosi. Ja nisam ona. Ja sam “vani je život”. Ja ne želim živjeti u boli i strahu. Ja hoću koktel, ljetnu haljinu i smijeh. Ja želim “vani je život” biti. Do kraja ovog života!

Uzela sam sve stvari koje sam imala u zajedničkoj kupaonici. Sve. Gel, šampon, pastu za zube… sve redom. Oprala sam zube. Vratila sam se u sobu, presvukla u moju odjeću. Civilnu. Kratke hlače, majicu, druge japanke. Sve sam izvadila iz malog ormarića pored kreveta i stavila u veću najlon vrećicu.

Moje bolničke japanke, imam ih za slučaj bolnice. Moj neseser. Imam ga za slučaj bolnice. Moje dezinfekcijske maramice. Imam ih za slučaj bolnice. Moju pidžamu za bolnice. Moje potrepštine. Sve.

Ubacila sam sve u vrećicu i vrećicu bacila u – smeće. Ja sam vani je život i meni ovo više ne treba. Nikada više neću ići u bolnicu. Ja sam zdrava. Nemam strah. Nemam bolest. Ne bojim se. Ja sam život. Ja sam upravo odlučila.

Čim je svanulo, otišla sam u prizemlje bolnice. Tamo je frizerski salon.

“Oprostite, imate li mjesta da mi operete kosu i napravite frizuru? Bilo kakvu, danas idem van iz bolnice pa da se sredim.”, pitala sam s vrata.

“Imamo, uđite.”, rekla je frizerka.

Kraj života u strahu

Vizita je rano. Dolazi moj doktor i kaže da ide na godišnji nakon vizite. Imat ću zamjenu i vjerojatno će pokušati bušiti rupe kroz moje tijelo i uvoditi mi cijevi da odblokiraju bubreg i ispuste mokraću. Jedan od ovih dana, godišnji su, malo nas je.

Bubreg je skladište. Mokraće. Kritike. Straha. Bubreg je dom za sve moje strahove već godinama. Prvih 10 godina nisam bila svjesna što tamo skladištim. Sada znam. Točno osjetim bol kada krene moj strah, kada krene sumnja, kritika. Moja i tuđa. Bubreg je moj alarm. Skladište straha od svega. Sada razgovaram s njim kada krene bol, znam ga kontrolirati. Bubreg. Još strah ne znam kontrolirati. Strah od svega. Najviše života.

“Doktore, ja danas idem kući. Ja sam odlučila. A i ovaj kamen, ova blokada, to je gotovo. Kamen je krenuo van, osjetim ga.”

“Nemoguće, jučer sam ga video skroz u bubregu. Osjetite ga? Sestro, pripremite mi stol i ultrazvuk.”

Kamen je na početku uretera. Kamen je u par sati ove noći prošao cijeli kanal, skoro do izlaza. Doktor me gleda s nevjericom.

“Dajte mi instrumente, sestro, izvadit ću ga pa idemo svi na godišnji.”

Kroz ureter. Pincetom. Instrument je najduža pinceta koju sam u životu vidjela.

“Morat će vas čvrsto držati ili vezati, gospođo. Probajte se opustiti, malo će boljeti.”

Sada je dan i ne čujem zvukove muzike s Jaruna. Nema ni smijeha niti koktela. Sada sam na krevetu u ordinaciji i čujem zvuk pincete koja hvata kamen kroz moj ureter i ono karakteristično grebanje metala po kalcificiranom kamenu kada kamen ispadne iz pinceta.

“Dajte, budemo još jednom, još malo izdržite. Još malo.”

Sestre me drže. Blago me gledaju. Znaju kako je. Ni a nisam rekla. Ja sam vani je život.

Izvadila sam kamen na živo. Doktor, ne ja. Kroz ureter. Pomaknula sam ga tamo iz bubrega tijekom noći jer sam odlučila da mi je dosta života u strahu i bolu. Strahu od svega. Ja nisam ona, ja nisam karcinom, ja sam vani je život. Spakirana, oprane kose u frizerskom salonu i bez kamena. Idem van. Odlučila sam!

Suočavanje s promjenama

Izaći ću danas. Odlučila sam. Idem van danas. Nakon ovoga, dat ću otkaz, promijeniti posao, i srušit ću ciglu po ciglu ovog života, sve barijere koje sam sebi sama sazidala od straha, nedostatka vjere i zabluda. Najviše od strahova.

Nakon ovoga naišla sam na najteže emocionalne i karmičke dane koje sam mogla i zamisliti. Izlasci iz zone komfora, padanja na koljena, neuspjesi i borbe. Godinama. Svaki dan korak po korak. Svaki dan jedan strah manje.

Pa zar je ovo nagrada? Zar sad ne bi trebalo sve biti pjesma?

Onda je došla i možda najveća godina u životu. Neću napisati najteža. Najveća s najvećim učenjima. Doktorat. Zadnja stepenica do ja sam vani je život punim plućima. Katarza. Dno dna. Ako ovo preguram, mogu sve. Nema ničega više što neću moći. Jednom ću ti pisati kako i to prođe.

Pomoć dođe s neočekivanih strana

Sjedila sam u toj maloj prostoriji, a žena preko puta mene me gledala s ljubavlju. Radila je sa mnom na mojoj promjeni i mojem rastu već neko vrijeme. Usađivala vjeru i mir. Rekla mi je, nisam bila sigurna da ćeš se izvući kada sam te prvi puta srela. Sve si izgurala. Sad je vrijeme da napraviš ono za što si poslana ovdje. Pitala me želim li zadnji korak. Jesam li spremna?

Može mi za kraj napraviti jedan ritual i pomoći mi da se riješim nečega što ne želim više u svom životu imati. Nikada. Jednom se radi za cijeli život i ne može se ponavljati. Što želim izbaciti iz života? Dodala mi je komad papira i olovku i rekla: “Napiši mi ili opiši čega se želiš riješiti.”

Jedna riječ. Samo sam jednu riječ napisala. STRAH.

Sve je stvar percepcije

Jer ja želim biti vani je život. Dosta mi je ovog ostatka straha. Želim biti do kraja bez straha. Živjeti u vjeri i miru. Biti mir i vjera. I odluka kao one noći.

Prošlo je nekoliko mjeseci i jednog dana sam se samo sjetila da se ne sjećam kako izgleda strah. Od onog dana kada sam odlučila i bila potpuno sigurna da ću od sada biti zdrava, da idem van i ne vraćam se više nikada pa do sada, pobrisali su se strahovi. Nestao je i onaj komad papira. Negdje u rijeci kamo sam ga bacila.

Zato što sam ga nažvrljala na komadu papira s crtama istrgnutom iz neke bilježnice, ispisala riječ i bacila u rijeku? Ili jer sam tako odlučila sama u punoj svijesti i vjeri? Više me nije strah straha. Više nije tako opasan. Samo je strah. Samo je samo osjećaj. I ništa više. Ne trebam ga više. Ne služi mi više. Nije više moj. Ne pozna ni on mene više. Ne prepoznaje. Otišao je drugamo. Drugima. Nekamo.

Čega se vi bojite?

Gdje je tvoj strah? Od čega ti imaš nesane noći? Hoćeš da ga pišemo na papir, gužvamo i bacamo u rijeku? Ti i ja? Da ode zauvijek?

Strah da će te svi tvoji problemi ugušiti. Strah da ćeš biti ostavljena. Strah od samoće. Strah od prazne prostorije u kojoj moraš čuti svoje disanje i biti ti. Strah od sebe. Strah od neuspjeha. Strah od uspjeha. Strah od batina. Strah od ismijavanja.

Strah od sebe.

Strah izreći ono što ti godinama stoji u grlu. Srah otvoriti se ljudima. Strah da ne možeš ispraviti greške. Strah priznati. Strah da će(š) ostati točno ovako kako je sada. Strah da si prestara za sve. Strah biti ono što trebaš biti. Strah da ćeš biti kažnjena ako budeš ono što jesi. Strah da ćeš povrijediti druge ako odabereš sebe. Strah da nisi dovoljno dobra. Strah da ne vrijediš. Strah da su svi drugi bolji.

Strah da će se loše vratiti. Strah da će i sve dobro nestati. Strah da nećeš stići što želiš. Strah da ćeš ostariti sama. Strah da nemaš dovoljno/više vremena. Strah da si nepotrebna. Strah da si nevoljena i da nema ljubavi za tebe. Strah da je za tebe nemoguće, zabranjeno.

Strah od lomače. Strah svojih moći. Strah ako radiš svoju misiju. Strah ako ne odradiš misiju. Strah da nećeš pronaći svoju misiju. Strah što drugi misle o tebi. Strah da će ljudi vidjeti koliko si ranjiva ispod te fasade. Strah od smrti. Strah od bolesti. Strah od starosti. Strah da više nećeš moći vjerovati u ljude i ljubav. Strah da idući ne bude kao svi prethodni.

Strah da će neto saznati tvoje najdublje boli i tajne. Strah da se nikada nećeš pomaknuti s mrtve točke. Strah da su ljudi imali pravo o tebi kada su onako govorili. Strah da nikada nećeš postati vidljiva. Strah da nećeš doći do cilja. Strah da nećeš prestati mrziti ili se ljutiti. Strah da nećeš biti sretna i zahvalna. Strah od promjena.

Strah od straha.

Strah vam nije neprijatelj

Nemoj biti gadljiva prema strahu. Pusti ga. Osjeti ga. U kojem dijelu tijela ga osjetiš. Kako ga osjećaš? Rastavi ga na faktore. Rastoči ga. Pogledaj ga u oči. Pogledaj svaku stanicu koja nosi strah. Dugo i uporno ga gledaj, sve dok se ne počne smanjivati. Tko je taj strah? Pitaj ga što želi? Zašto ne odlazi?

Diši i mirno ga gledaj. Upoznaj ga. Da ga možeš prepoznati i kontrolirati. Da te ne baca u nesvijest, oblijeva znojem, hiperventilira, vraća u fetalni položaj. Upoznaj ga.

Bojiš se možda jer sve što nam je kao planina veliko, nedostižno i nepoznato generira opet strah u različitim količinama i oblicima. Normalno, taj strah ti stvara neugodan osjećaj u tijelu i mislima. Tko bi to volio? Tko bi se tome veselio?

Hajdemo ga preokrenuti naopako. Da visi. Upoznaj ga s naopake strane.

Što ako je strah tvoj trenutni prijatelj? Što ako je to fenomenalan mehanizam tvoje duše? Toliko jasan alarm da je teško da ćeš naći neki koji će više vrištati da tvoja duša nije u skladu s onim što misliš, osjećaš ili radiš? Alarm da tvoja duša ne rezonira s tvojim životom.

Duša govori kroz onaj osjećaj koji imaš u sebi. Kada je duša na istom putu kao i tvoje misli i djela, osjećaj je sjajan. Kada se raziđeš sa svojom dušom, osjećaji nisu ugodni. Strah je jedan od alarma da si se negdje manje ili više razišla s putom tvoje duše i da je vrijeme da se vratiš na svoju stazu.

Krenite ispočetka i živite!

Back to basics. Vrati se za crtaću ploču. Potraži gdje si zadnji puta imala sjajan osjećaj, kada si zadnji puta bila sretna i vrati se do te točke. Pa kreni iznova, ovaj puta slušajući pomno misli, emocije i osjećaje u tijelu. Intuiciju i dušu.

Što je najgore što ti se može dogoditi? Naj, naj, naj, najgore? To? Ako se i dogodi, možeš li preživjeti? Možeš? Odlično. Onda nema straha.

U Zagori kažu: “Boj se ovna, boj se govna. A kad ću živjeti?”

Ovako ćeš živjeti? Ovo je dobro? Onda ništa.

Nije ti dobro? Imam papira, bilježnicu s crtama i olovku. Želiš ispisati tu riječ?

Budi ja sam život je vani.

Autor: Ana Keglović Horvat, trener i učitelj All level healing tehnike, AKH Consulting

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

2 KOMENTARI

  1. Trenutno sam u strahu i brizi. Otvorila sam obrt prije 7 mj. Nemam tržišta, roba mi stoji, tu i tamo prodam koji komad. Izrađujem slike, torbe, nakit. Nemam više novca, djeca mi pomažu da platim režije i obaveze. Može li mi netko pomoći savjetom?! Kako do kredita za auto? Za troškove putovanje? Za robu? Da se pokrene, da idem ponudit i pokazati svoje radove.
    Zahvalna sam na odgovoru, srdačan pozdrav!
    Mirjana

    • Draga Mirjana, prenosimo odgovor Ane Keglović Horvat:
      Trenutno se čini kao da se sve od problema podignulo ili se raspada. Za početak je važno da se smirite i poradite na sebi. Dok vi niste dobro, ne može niti vaš posao rasti kako biste htjeli jer vi jeste vaš posao. Kada se umirite, moći ćete donositi bolje poslovne odluke i bolje raditi na svom poslovanju. Ne poznajem vašu situaciju da bih mogla o njoj govoriti, no ono što vam sigurno može pomoći je svakodnevno prakticiranje neke od tehnika disanja i neke tehnike opuštanja (antistresa) jednom do dva puta na dan. Predlažem ovu:
      https://www.youtube.com/watch?v=vcWf3EwBtII
      Nakon toga, kroz određeno vrijeme, vidjet ćete da se vaše stanje popravlja i bit ćete u boljoj poziciji pomoći i sebi i vašem poslovanju. Jedan korak po jedan, jedan dan po jedan. Fokusirajte se na ono što danas treba riješiti, a ne na ono što je prošlo i što ionako ne možete sada promijeniti.
      Ako osjetite da vam treba pomoć stručne osobe, ne suzdržavajte se od traženja profesionalne pomoći.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

- Advertisment -