Mnogi se zbog određenih razloga poput nedostatka vremena, nezadovoljstva trenutnim radnim mjestom ili nezadovoljstva mjesečnim primanjima odlučuju na pokretanje vlastitog biznisa i ulaska u poduzetništvo. No, je li to uistinu tako jednostavno kako zvuči?
Poduzetništvo kao i brojne druge djelatnosti ima svoje prednosti i nedostatke. Iako na prvu pomisao sve izgleda idealno, postoje razne prepreke koje je potrebno preskočiti kako biste uspjeli – potrebno je puno odricanja i napornog rada. Ako ste odlučili biti poduzetnik to ne znači da nećete raditi ništa, baš naprotiv. Kada dosegnete određenu razinu, htjeti ćete još više. Poduzetništvo je zapravo način života i potrebno je stalno raditi i nadograđivati vlastito znanje kako biste bili još uspješniji.
Mirta Fraisman Čobanov vlasnica je interne akademije za edukacije – Partus Akademije, koja već devet godina uspješno posluje, a održali su ukupno preko 2.000 individualnih treninga, više od 480 grupnih treninga i edukacija iz područja osobnog i poslovnog rasta i razvoja. Osnovna djelatnost akademije usmjerena je na pružanje usluge edukacija, grupnih i individualnih treninga izvrsnosti, motivacijskih predavanja te organizacije konferencija za lidere. Može se pohvaliti bogatim iskustvom, a kako je tekao njezin poslovni put donosimo u nastavku.
Spletom okolnosti završila je na potpuno drugom studiju
Mirta Fraisman Čobanov već je u prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji (popularnom MIOC-u) sanjala o tome da postane psihijatar ili psiholog. Napisala je maturalni rad „Psihički poremećaji” te odlučila upisati psihologiju ili medicinu.
„Međutim, okolina nije podržala moju ideju te sam uz veliki pritisak roditelja i najbližih završila na studiju ekonomije u Zagrebu. Upisala sam smjer financije, s idejom kako ću fakultet, ako ništa drugo, iskoristiti za svoju drugu ljubav, matematiku, i stvoriti uspješnu karijeru u financijama.“
Zaposlila se u revizorskoj kući nakon koje odlazi u banku gdje je osam godina radila kao kreditni referent i financijski analitičar. Kako ljubav prema psihologiji nikada nije nestala, u međuvremenu je upisala Henley Management College u Londonu želeći se baviti menadžmentom, leadershipom i organizacijskom psihologijom.
Tamo otkriva neurolingvističku psihologiju te odlučuje postati NLP trener. Ovaj pothvat završila je u Americi stjecanjem titule trenera i coacha humanističke neurolingvističke psihologije, ali i supervizijom kod poznatog psihoterapeuta Stephena Gilligana te isto tako poznatog NLP trenera i psihologa Johna Overdurfa kod kojih je odlazila idućih pet godina na mentorstvo.
„U to vrijeme još sam uvijek radila puno radno vrijeme u banci gdje sam osnovala internu akademiju u kojoj sam dvanaest trenera obučavala trenerskim vještinama, a sama sam podučavala zaposlenike iz područja komunikacijskih, prezentacijskih vještina i vještina vođenja. Paralelno, otvorila sam svoju tvrtku u kojoj sam radila kao leadership trener i coach. Vrlo brzo upisujem petogodišnji studij psihoterapije koji uspješno završavam stjecanjem naslova psihodramskog psihoterapeuta. Stečena znanja koristila sam za individualni i timski coaching s liderima poznatih hrvatskih kompanija i poduzetnicima.“
Obavljanje dva posla istovremeno rezultiralo je otkazom
Nakon nekog vremena paralelni rad u banci i vođenje firme postali su joj nemoguća misija. Radila je preko 12 sati dnevno dok je vikendima educirala lidere u svom aranžmanu. To se odrazilo na njezino zdravlje, obiteljski i privatni život tako da je došlo vrijeme za drastičnu odluku.
U jednom trenutku, nakon deset godina rada u banci, dala je otkaz i odlučila postati poduzetnica u 100 % vremenu. Međutim, kako to obično biva u životu, ova odluka ne dolazi u pravo vrijeme. Pitanje je postoji li zapravo pravo vrijeme? Neki kažu kako je pravo vrijeme kad skupimo dovoljno novca, imamo dogovoreno već dovoljno posla kako bismo zadržali sigurnost i mir. E, pa, u njezinom slučaju ništa od toga nije bilo zadovoljeno.
„Ogromne rate kredita za školovanje, niti s jednim dogovorenim poslom te trenutna odluka: “Danas dajem otkaz i postajem poduzetnica.” To je bila surova stvarnost. U tim trenucima pitala sam se hoću li preživjeti mjesec dana ili je to početak mog kraja. Međutim, preživjela sam. Prvo tjedan dana, onda mjesec dana i danas brojim već deset godina poduzetničkog staža.”
Što je naučila?
Što je naučila u svojih deset godina poduzetništva?
“U poduzetništvu nema sigurnosti, živi se dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, godinu po godinu. Priča o tome kako ćete kao poduzetnici manje raditi posve je utopijska.
Poduzetništvo je način života. Nema trenutka kad poduzetnik prestaje biti poduzetnik. Ipak, ne znači kako se neke stvari ne mogu raditi bolje i pametnije. To naučite “po putu”. Isto tako, naučite kako nikada nema dovoljno vremena i novca jer poduzetnik kad dođe do određene razine, želi ići dalje. To mu je u krvi. Neka vrsta pozitivnog ludila.
Često je gotovo neizbježno u tom naletu poduzetničkog entuzijazma pregorjeti psihički, fizički, obiteljski, mentalno ili od neke kombinacije svega navedenog. Ako ste sretnik, prođete s manjim problemima i s vremenom naučite raditi pametnije. U konačnici, kako ćete naučiti gdje su vam granice ako ih ne ispitate. A, poduzetnici vole ispitivati granice, onako do kraja. To se “stručnije” zove – upornost i neodustajanje.
„Istina je kako se u početku većina nas boji odbijanja i neuspjeha pa svaki posao tretiramo kao događaj od nacionalne važnosti. Ponude se pišu i noću i danju, a svaku noć liježemo s osjećajem kako smo ipak mogli napraviti malo više taj dan. E, pa, u većini slučajeva nismo. Mogli smo koliko smo mogli i nikada nećemo imati osjećaj da je dovoljno. Osjećaj je varljiv i ne treba mu vjerovati. Što prije to prihvatite, bit će lakše.“
Kako biti uspješan u poslu?
Na početku je kupac na prvom mjestu, a s vremenom shvatite kako ste vi na prvom mjestu jer bez vas nema niti kupaca, niti prihoda, a u konačnici niti života kompanije.
Druga lekcija je disciplina i planiranje. Bez jasne strukture i organizacije dani prolete u trenu tako da je potrebno još više discipline, nego kad radite za nekog drugog. Ne morate ići na posao, ne morate ništa, ali trebate ustati iz kreveta i biti produktivni.
Treća lekcija je jasna vizija, proizvod, strategija, ciljevi, prioriteti i odabir kupaca s kojima doista želite raditi. Ovo posljednje se stručno zove odabir ciljane skupine, a u prijevodu znači odbijanje onih koji vam se ne sviđaju i koji vam oduzimaju vrijeme i živce. Ova lekcija obično traje duže. Prije nje treba proći lekciju: “Ako odbijem posao, propast ću, dogodit će se smak svijeta i vratit će mi se u obliku karme.” Nekima treba duže, a nekima manje za svladavanje ove lekcije, ali svi je na kraju svladamo.
Četvrta lekcija je “morate” imati savršen proizvod. To ne postoji, ali treba biti dovoljno dobar i dobro pozicioniran. Napravite prototip i pitajte kupce što im odgovara pa ga mijenjajte po putu.
Peta lekcija – nema nikoga tko će vas spasiti i ništa ne dolazi samo od sebe. Ponekad se poželite vratiti na ono “omraženo” mjesto u kojem su vas korporacija i šefovi “tlačili”, ali tamo ste barem imali sigurnu plaću, prijevoz i topli obrok. Ako niste radili u korporaciji, možda se poželite vratiti “mami”.
Čak i oni u zatvoru imaju prijevoz i topli obrok, ali ne i vi. Počinjete cijeniti male stvari. Brošure, koje vam netko doda na ulici, a koje ste nekoć osorno bacali u koš za smeće, sada čuvate jer poštujete nečiji trud i shvaćate koliko je nečijeg rada uloženo u jednu malu stranicu A5 formata (148 x210 mm). Isto činite i s vizitkama.
Isto činite sa svime. Otkrivate čari marketinga, prodaje, nabave, financija. Nešto od toga vas fascinira, a nešto pokušavate pod svaku cijenu izbjegavati. Kao da ste ponovno u pubertetu. Imate osjećaj kako se nepovratno mijenjate.
Istovremeno obuzimanje različitih osjećaja
Često se osjećate usamljeni, kao Pale sam na svijetu. No, s vremenom otkrijete sve više čudaka (poduzetnika) oko sebe i polako počinjete biti dio njihove zajednice. To je kao neka točka bez povratka, herojsko putovanje u kojem kad prijeđete prag, postaje nemoguće teškim vratiti se. Postanete li neki od tih “čudaka”, svijet ponovno počinje imati smisla. Međutim, u međuvremenu ste se toliko promijenili da vjerujete kako ste postali “nezapošljivi”.
Drugim riječima, postoji li uopće način nakon svog tog iskustva vratiti se u okvire “običnog” radnog mjesta u nekoj organizaciji? Ako vas pitaju, biste li drugima savjetovali da postanu poduzetnici, mudro šutite jer vas utrke u nogama podsjećaju na uspone i padove, a ožiljci na “koljenima” na nezgode po putu. Osjećate se istovremeno mazohistički i sretno.
“Ne priznajete im kako jednom godišnje, a nekada i nekoliko puta godišnje, odlučite sami sebi dati otkaz jer vam je dosta svega. Važno je da ove “sumanute ideje” ostanu u okviru sigurne luke, vama najbližih osoba. Jer, budimo realni, drugi bi ih mogli krivo protumačiti, a vi više i ne znate biti ništa drugo nego poduzetnik.”
Teško vam je odvojiti se od vlastitog identiteta. Stoga, kad vam postave pitanje: “Savjetuješ li mi da i ja postanem poduzetnik?”, promrmljate nešto neodređeno poput: “Pa, ako to stvarno želiš, možeš probati.” U sebi znate da ste se navukli na poduzetništvo i koliko god bilo teško, ne biste htjeli ništa drugo i ponovno biste odabrali isto. Ustvari, niste sigurni jeste li odabrali poduzetništvo ili je ono odabralo vas. Ono što znate je da ste davno prestali biti objektivni za davanje ikakvih savjeta po tom pitanju.”
Foto: privatna arhiva
