Kad se sada vratim osam godina unazad, stvarno me začudi koliko sam hrabrosti ili bolje rečeno ludosti imala.
Bilo mi je tek 26 godina kad sam pokrenula vlastiti posao, ali ne mogu reći da mi je bilo teško – u biti se niti ne sjećam kako mi je bilo.
U tim godinama ustvari nisi ni svjestan je li to velika ili mala stvar, važna ili ne tako važna, jesi li premlad ili ne, jedino što je sigurno jest da ne znaš koliko te problema putem čeka, neprospavanih noći, pitanja na koja nemaš odgovore.
Bilo je to 2004. godine kada još nismo razmišljali o svjetskoj krizi. Prvo sam otvorila obrt jer mi je to bio najjeftiniji i najsigurniji način.
Moj prvi ured je ustvari bio doma. Prvih godinu dana imala sam samo svoj laptop, telefon i nista više. I to mi je bilo dovoljno za početak. Ali ono što je važnije, imala sam sve one unutarnje resurse koji su potrebni da bi napravio nešto – veliku volju, strast za ovim poslom, stalnu želju za učenjem i napretkom te viziju kakvi ćemo biti jednoga dana. I tada, kada sam bila sama i radila od doma, govorila sam u množini „mi u Abrakadabri“. Tako je krenulo, počeli su dolaziti klijenti – neki malo veći, neki malo manji, ali ono na što sam iznimno ponosna je da su neki od naših prvih klijenata, poput Infodoma, i današnji partneri i dragi klijenti.
Iz današnje perspektive drago mi je što sam mlada ušla u business jer sada se vjerojatno ne bih tako lako odlučila na sve to. Istog trena bih nabrojila tisuću opravdanja zašto nešto ne napraviti. Dobro kažu “mladost, ludost”.Odmah u startu treba biti realan i reći da nema uspjeha bez predanog rada. Ni u tim mladim danima nisam se samo provodila tulumareći po klubovima što se očekuje od nekoga tih godina. Ipak, većinu vremena sam radila, a uz posao obilazila i konferencije, učlanjivala se u razne asocijacije, dodatno se educirala i radila na networkingu. Treba znati posložiti prioritete. Npr. ako danas moram biti na poslovnoj večeri, a prijateljica mi slavi rođendan, moja agenda je ta da sam na večeri do 22-23 sata. Nakon toga brzo sjedam u automobil i odlazim na rođendan. Kasnim, nisam stigla na vrijeme, ali sam došla. Sve se može nauštrb sna.
U tih godinu dana razvijala sam posao i svakom se novom pa i najmanjem klijentu radovala kao da sam osvojila milijun dolara na lutriji. S postignutim rezultatima dolazili su i novi klijenti, a s više posla došao je i prvi pravi ured i zapošljavanje prvih zaposlenika. Bila sam neizmjerno sretna kada sam zaposlila svoje prve kolege, a ured smo dijelili s jednom dizajnericom. Imali smo samo 30 kvadrata za sebe. Tada sam paničarila hoću li moći sve to platiti, ali ispostavilo se da je to samo početak Abrakadabra priče. To vrijeme je bilo drugačije, mirnije, više smo znali jedni o drugima, dinamika posla je bila drugačija. Danas nas ima puno više i puno više se radi, klijenti nam sami dolaze i to na mjesečnoj bazi pa nemamo toliko vremena za sitne razgovore, ali se trudimo, to je najvažnije. I sada, kad smo među većim PR agencijama, radujemo se svim klijentima i pružamo im maksimalnu pozornost i uslugu, a zajedno radimo i na razvoju naših usluga.
Hrvatsko tržište je malo, komunikacija se s vremenom mijenjala pa smo zaključili da bismo se trebali proširiti na čitavu regiju. No, tada je došla ta nesretna kriza pa smo odlučili pričekati sve dok nas VISA nije pozvala na pitch koji smo na kraju i dobili. VISA je bila naš prvi regionalni klijent i tada smo rekli: “To je to. Mi to možemo!” I bili smo u pravu. Krajem 2010. godine otvorili smo i ured u Beogradu te djelujemo na prostoru sedam zemalja regije.
Upravo smo zbog silnih promjena na tržištu komunikacija, otvorili specijaliziranu agenciju za komuniciranje na društvenim mrežama “Ping Pong”. Ping Pong sam osnovala zajedno s kolegama Krešimirom Dominićem, Hrvojem Markešićem i Marko Galićem koji već dugi niz godina predano rade na razvoju Abrakadabre. Ping Pong je ustvari bio logičan nastavak na Abrakadabru. Veliki utjecaj društvenih mreža na sve aspekte života zahtjeva i potpuno novi pristup komunikacijama na tim platformama.
Nikakav uspjeh se ne događa slučajno i preko noći. Tu se ne treba zavaravati. Bez vjere u sebe i svoje kolege nema napretka. Zato danas i jesmo tu gdje jesmo. Uštedjela bih si puno glavobolja da sam se zaposlila u nekoj kompaniji, ali to nije bila moja priča. Odbijala me i sama pomisao na tu strukturu, sklonija sam izazovima i pomisli da je zaista sve moguće kada to stvarno želiš. Možda imam takav stav jer potječem iz poduzetničke obitelji. Svejedno, roditelji mi se nikad nisu miješali u posao niti sam ih ja to ikad tražila jer su znali da ja sama najbolje znam kojim putem trebam ići. Samo mi ponekad znaju reći da bih trebala usporiti, malo se odmoriti. Ja im kažem da su u pravu i opet krenem dalje. Odmorim se na putovanjima na kojima dobijem pravu inspiraciju za posao. Obožavam putovati i otkrivati nove krajeve i kulture što mi doista napuni baterije. Vrlo često se dogodi da više telefoniram s kolegama s putovanja nego kad sam u Zagrebu. Na putovanjima mi nove ideje samo dolaze i dolaze. U komunikacijama nema odmora. Uvijek radiš pa i kad si na godišnjem. Zato taj posao stvarno treba voljeti ako se misliš njime dugoročno baviti. Činjenica je da 80% svog godišnjeg odmora provedem radno. Jedan takav trenutak su moji prijatelji zabilježili fotoaparatom. Bili smo na jedrenju (btw. obožavam jedrenje) i pekla sam palačinke, ali sam istovremeno imala mobitel na uhu i laptop sa strane. Telefon i laptop su tu jer tako mora biti.
Za manevriranje između svih tih obveza, prije svega, potrebna je unutarnja motivacija. Tek tada možeš uistinu uživati u svemu što ti se događa u tom zgusnutom rasporedu. Često me pitaju kako održavam motivaciju među zaposlenicima. Doista smatram da, uz to što moraš poznavati struku i tržište, što moraš biti sposoban ostvariti odličan profesionalni odnos s klijentom, imati volju za konstantnim usavršavanjem i praćenjem trendova, da uz sve to moraš imati onu unutanju motivaciju koja te pokreće jer bez nje te nijedan šef ne može motivirati za napredak.
Manuela Šola je vlasnica i direktorica PR agencija Abrakadabra integrirane komunikacije.
