Danas mi je sveprisutni Facebook poslužio sjećanje od prije nekoliko godina. I vratio mi se film točno na taj dan. Volim slike jer, ne samo da zaustave osmijeh, nego doista vrate u svaki detalj tog trenutka, podsjećajući nas što je prethodilo tom osmijehu ili tužnom izrazu lica.
Da se vratim na taj dan prije nekoliko godina. Bilo je toliko snijega da smo bili zatrpani. Svi su objavljivali zatrpane aute i snježne anđele na Facebooku, a ja sam samo objavila sliku na kojoj sam u u skijaškom odijelu do struka u snijegu na Mirogoju. Tekst koji je pratio sliku govorio je: „A woman has to do, what a woman has to do J!
Što sam u tom trenu radila baš na Mirogoju?
Klijentica je bila operirana, a na taj dan bila je godišnjica smrti njene mame. Zamolila me iz bolničkog kreveta mogu li u njeno ime ostaviti cvijeće i zapaliti svijeću kako to ne bi bila prva godina bez ičega na grobu.
Kako reći NE? Kako reći „ali sve je zatrpano snijegom“, kako to reći i pritom sudjelovati u procesu ostavljanja groba praznim?
Naravno, ja sam u svom poznatom stilu odmah prihvatila molbu i našla sam način. Sjećam se kako sam, iako sam žmirečki znala naći taj grob, snijegom zatrpane grobove čistila ne bi li našla onaj pravi. Kako sam se smrzla, kako sam bila mokra! I kako sam putem do tamo imala skoro 3 prometne…
Međutim, našli smo grob, počistili ga, postavili svijeću i cvijeće te tako donijeli smiraj klijentici. S druge strane pojavio se osjećaj u meni – onaj fantastičan, ljudski, topao, ISKREN.
Preko trnja do zvijezda
Nekoliko godina nakon toga, postala sam Mikropoduzetnica godine i to za oba svoja businessa – Putujbolje i Čuvar sjećanja.
Mislite da sam tada znala da ću postati Mikropoduzetnica godine? Je li mi titula bila nit vodilja?
NE i NE.
Znala sam sljedeće – život me proveo kroz mnogo testova, ali pravo pitanje je zašto sam prihvatila otići na grob u toj oluji? Što je to što je život u meni stvorio da sam odmah rekla DA i da nisam rekla „budem prvom prilikom čim se snijeg otopi“?
Odgovor jest 20 lipa. Da, upravo to, 20 lipa.
Kako to? 1998. godine doselila sam se u Hrvatsku. Tada je svima bilo izazovno živjeti i raditi, a kamoli jednoj strankinji. Zakon nije predviđao da stranci mogu i smiju raditi. Bilo je teško, izazovno je malo za reći, bilo je baš prokleto teško. Bili smo na jednoj plaći i krenula sam jedan dan kupiti kruh. Shvatila sam da mi fali 20 lipa.
Svi imamo negdje lipe po stanu, džepovima i raznim kutevima. E, dragi moji, ja ih nisam imala. Tražila sam, pretražila sve i nisam našla. Krenula sam kupiti kruh u nadi da ću možda na podu do pekarne naći. Nisam našla. Sjećam se kao da je bilo danas, sjećam se trenutka u kojem sam koračala i tražila 20 lipa. Tog trena kroz glavu mi je prošla misao: „Bože dragi, ako moram proživjeti ovaj trenutak da mi u životu bude bolje, preživjeti ću još 10 puta gore, sve ću izdržati.“
Slika mojeg izraza lica u fizičkom smislu ne postoji, ali itekako postoji u mojoj glavi. Sjetim je se svaki dan i zahvaljujem na tom trenu stalno iznova.
Mogu sve!
Jesam, izdržala sam. Oslanjala sam se na svoj rad, nisam posuđivala i nisam kukala svojoj obitelji. Štoviše, možda će sada kada čitaju, prvi puta saznati za ovo. Znala sam duboko u sebi da zaslužujem više, znala sam da to želim, i još važnije, da MOGU više.
Znala sam da moram JA prelomiti u sebi mnogo uvjerenja i krenuti u to bolje sutra.
Nešto godina nakon tog dana, znam da na koji god test me život stavio, da ću preživjeti i da imam sposobnost izroniti glavu iznad površine vode ma koliko god me struje vukle prema dolje. Jednostavno, strah nije opcija. Sve sam prošla, i gubitke i dobitke, a sve (samo) za 20 lipa.
Zbog tih 20 lipa uspjela sam postati ponosna nositeljica titule Mikropoduzetnice godine, zbog 20 lipa cijenim svoj i tuđi rad, zbog 20 lipa ne podcjenjujem niti jedan posao, zbog 20 lipa danas znam nagraditi sebe i svoje najmilije, i još bitnije, znam da će svaki uloženi trud kad – tad uroditi plodom. Zbog 20 lipa vidim u svakoj prilici upravo to – priliku, a ne prepreku.
U kojoj nas školi uče ovome?
I, onda živote, što mi imaš još za isporučiti kad sam sve prošla? Spremna sam, naučila sam najskuplju lekciju za (samo) 20 lipa!
Čuvar sjećanja je prvi i jedinstveni servis za održavanje grobova u Hrvatskoj, a ususret blagdanu Svih svetih, pakete Čuvara sjećanja možete pogledati na web stranici.
Autorica: Elizabeta Planinić
Foto: Čuvar sjećanja
