Od 1.1. 2019. gotovo je sa ženskim poduzetništvom

U utorak smo održali konferenciju za mame poduzetnice. Jedno predivno iskustvo jer su po prvi puta poduzetnice mogle na konferenciju dovesti djecu. Veća djeca su bila u igraonici, a manja s mamama na predavanjima.

Galerija slika s konferencije

Osim onih koje već jesu poduzetnice, bilo je i žena koje su na porodiljnom i došle su s bebama čuti kako konačno pokrenuti nešto svoje. To je već normalni put u poduzetništvo, uz porodiljni, djecu, na pola radnog vremena….Žene su bile oduševljene iskustvima drugih mama poduzetnica jer su vidjele da je normalno da ti ručak zagori dok telefoniraš, da nakon telefonskog razgovora s klijentom sat vremena pospremaš za djetetom koje si morala pustiti da radi nered …..

I večeras ministar brani svoj prijedlog zakona o doprinosima sljedećim argumentima:

1. Zašto smo išli u biznis ako svrha nije zarada – da, ministre idemo u biznis bez kapitala, na uštrb sebe i svoje djece koja imaju minimum da bi mogle platiti zaposlenike i uložiti u biznis. 23,000 kuna godišnje…od kud da poduzetnica početnica to uplati ministre ako je pola radnog vremena na porodiljnom, a na pola je zaposlena? I živi zapravo na rubu burnouta da bi nešto stvorila?
2. Dali su nam porezne olakšice na aute – koje aute ministre? Poduzetnice početnice nemaju službene aute
3. Dali su nam cash princip –  znači ako ne naplatimo ne trebamo do kraja mjeseca isplatiti plaću i doprinose?

Pitali smo naše članice kako su one pokrenule svoj biznis i da li bi uspjele opstati uz ovaj zakon.

Poduzetnica majka blizanaca: ”

….prvih 6 mjeseci nisam bila prijavljena u firmi, zatim 2 godine na 4 sata dnevno, pa 2 godine na 6 sati dnevno i tek nakon toga na puno radno vrijeme. Sve na minimalnoj plaći naravno. Da nisam tako radila ne bih uspjela. Bez osobnog odricanja je vrlo teško preživjeti prvih nekoliko godina i država bi trebala omogućiti nekakve olakšice za plaće vlasnika u prve 3 godine poslovanja, a ne obrnuto…”

Poduzetnica početnica:”

….ja sam prijavljena kao direktor na puno radno vrijeme samo zahvaljujući tome što sam otvorila firmu u 29. godini te imam 5 godina olakšicu (osobe mlađe od 30 godina na puno radno vrijeme na neodredeno). Inače ne bih mogla biti prijavljena na puno radno vrijeme pošto doprinosi i oni koji su sada bi za mene bili dosta visoki…..”

Samohrana mama poduzetnica:

“…Ja to neću moći izdržati. Jer idem u poslovni rizik, kao mama djece koja pohađaju faličnu školu imam limitiran broj sati u danu i ne zarađujem more love jer balansiram sebe namjesto funkcionalnih sustava škole, zdravstva.. I single sam. Podstanar. Imam gdje stanovati dok imam za najam. Pravosuđe – da što i trebam – dočekati ne mogu. Jedno moje dijete je zahtjevnijeg razvoja, a nema nikakvog supporta u sistemu, sve plaćamo i radimo sami što treba, to je prijava na nepuno radno vrijeme. Jer doista ne radim full time. Bih, da imamo složene škole, skrb o djeci i pravosuđe. Nadalje, idem u poslovni rizik i ne mogu biti pod stresom hoću li nasmoći hrpu love za doprinose ako se stvari ne zavrte dovoljno brzo, moram imati priliku za fail bez penala. To je poanta doo-a, ltd-a. Firma je drugi entitet. Ona može uspjeti i ne uspjeti – a ne ovisi sve o meni, stoga ja ne mogu biti kriva za eventualni fail – dok sam radila u okviru normalnih zakona. Uspjeh, prodaja ili neuspjeh ja ne mogu garantirati. Najviše što mogu je probati. Dostatna kazna poduzetniku je fail projekta u koji je ulagao, a neće ništa dobiti. I na kraju, ozdravila sam od karcinoma koji sam otkrila sama sebi, kroz privatno osiguranje, a i dalje plaćam privatno, jer sa ovim službenim pitanje bih li bila živa. Ne pada mi na um padati na nos nakon svega. Hoću pravo na život, zdravlje, izbor i ograničeni rizik – jer to je poduzetništvo. Mogu onda opaliti odmah 1.1. uplatu novog nameta na firmu, da stvari budu jasne. Evo, ovo je profil jedne hrvatske direktorice. Koja ne može drugačije nego po liberalnim ekonomskim principima slobodnih zemalja.”

 

Mama poduzetnica početnica:

“Otvaranjem paušalnog obrta obvezala sam se plaćati mjesečno doprinose. Bez obzira zaradila za njih ili ne ja ih moram platiti jer ukoliko zakasnim odmah mi nadležna porezna šalje opomene za ovrhu ili da se dođem kod njih konzultirati kako da ih platim, a kako da ih platim ako ih nisam zaradila. Teško sve stižem plaćati, jer jednostavno mi nije još uhodan posao da bi redovno i na vrijeme mogla plaćati svoje obveze. Naplatim od klijenta račun i samo proslijedim ili na mirovinsko ili na zdravstveno osiguranje, koju su najveći teret poduzetnicima. Moje razmišljanje ide prema ovim tezama: 1. Da doprinosi budu volja izbora poduzetnika, da nikako ne budu nametnuti. 2. Da mi kao poduzetnici odlučujemo što želimo plaćati a što ne. Ne razumijem ovo ubiranje nasih novaca za tzv. Sutrašnje naše mirovine. Znači moramo raditi 40 godina i plaćati godišnje 15000 kuna doprinosa, gdje ti novci odlaze. Jer ne vjerujem da će nas dopasti za naše mirovine, jer tko će od tolikog stresa i doživjeti zasluženu mirovinu. Biti privatnik, majka i žena nosi sa sobom težinu. Sve ove mjere idu prema uništenju malog poduzetništva u korist velikih, bogatih i moćnih poduzetnika koji ne plaćaju redovito ili nikako doprinose. Gdje je tu logika?”

Mama poduzetnica iz Slavonije:

Ova antiklima za (majke) poduzetnice postaje sve teža za podnijeti. Ja si kao vlasnica (3 godine starog) paušalnog obrta moram plaćati doprinose, također bez obzira jesam li uspjela naplatiti rad ili ne. Kao i poreze, koji su za oblik paušalnog rada apsolutno preveliki iliti nerazmjerni.
Pozitivna stvar je što za svoje poslovanje nemam značajnijih ulaganja, ali kao konzultant, ako nemaš tarifu naplate prilikom apliciranja, nego čekaš da se projekt odobri, kod nas mogu proći i godine…a ni onda nisi siguran da će tebe dopasti pozicija provedbe.
U principu izbjegavam biti sama svoj zaposlenik baš iz tih razloga, nego većinu vremena radim prijavljena kod nekog drugog, pa izbjegnem plaćanje doprinosa o vlastitom trošku.
Kada tome nije tako, krizna financijska razdoblja premostim na način da muž digne manji kredit (također poduzetnik) i plati mi dug, pa mu ja kroz daljnje poslovanje i u boljim financijskim razdobljima vraćam.
Što ne da nije održivo, nego je apsurd.
Čuvanje djeteta uz samostalan rad i prihodovanje je tema za sebe kada živiš u ruralnoj sredini, koju sada ne mogu ni započeti.

Sretno (majke) poduzetnice!

Što se tiče zlouporabe doprinosa za zdravstveno osiguranje, na bolovanje ne idemo, a plaćamo si privatno zdravstveno osiguranje.

Da mi ipak odustanemo, prijavimo se na burzu pa da imamo puno zdravstveno osiguranje?

Da se prijavimo da budemo samo mame i za to da dobivamo plaću i plaćene doprinose?

Ili da se jednostavno spakiramo i odemo iz države?

Apeliramo na Vladu da poduzetnike početnike oslobodi od ovog prijedloga u prve 3 godine, a poduzetnice u prvih 5 godina poslovanja.

Foto: Women in Adria/Martina Cvek