Čak ako i ne gledate Dnevnik ili nemate barem jednog školarca kod kuće, gužve na zagrebačkim prometnicama i klinci koji nose torbe veće od sebe jasno su nam dali do znanja – počela je nova školska godina.
Koliko sam uspjela pohvatati ovako “sa strane”, budući da već nekoliko godina ne pratim domaće news portale (zašto, ispričat ću nekom drugom prilikom), ništa se novo po pitanju školstva nije dogodilo. Osim informatike. Ona će postati obveznim predmetom (ali u 2018. godini). Na ovu novost ne skačem ushićeno jer smatram da joj je mjesto među glavnim predmetima bilo još prije 15 godina, no u Hrvatskoj većina stvari funkcionira po sistemu strpljen – (nadaj se) spašen pa tako i naše školstvo. OK (razmišljam), informatika je napokoooon tu, no što je s poduzetništvom u hrvatskim školama?
Kukamo da nam je država u banani, a djecu ne učimo poduzetništvu
Priznajem, prekopala sam popriličan broj web stranica ne bih li pronašla barem jedan primjer dobre prakse po tom pitanju. I dok sam skoro pa odustala od svega, pronašla sam ih, ne jedan, već nekoliko primjera dobre prakse. Zamislite!
Tako sam saznala za mali školski projekt iz 2011. proveden u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, kako to obično biva, zahvaljujući entuzijastičnoj profesorici. Super, barem nešto (optimizam je u meni naglo porastao). Nadajući se da je baš taj projekt potaknuo i druge da nešto po tom pitanju naprave, kopala sam dalje. No, ostale godine nisu bile toliko plodne sve do 2017, kada je pokrenut pilot projekt „Međupredmetna tema: poduzetništvo u srednjim školama“. Pogađate, krivci su opet entuzijastični profesori, ups! škole.
Da ne bi bilo, u međuvremenu se od 2008. godine u vrtićima i školama provodi Dječji tjedan poduzetništva kao odgovor na Vladinu Strategiju učenja za poduzetništvo, vjerojatno pod prisilom Europske komisije. Projekti, projekti. Ne, ne kažem da su loši, projekti donose mnogo toga dobroga, što znam iz prve ruke jer sam i sama bila dijelom više projekata.
Ono što me zapravo muči je nepostojanje predmeta, barem izbornog, koji bi našu djecu učio osnovama poduzetništva koje nisu samo rasprave o tome kako otvoriti tvrtku, već kako se snaći u stvarnome svijetu i pobrinuti za sebe.
Svijet se pokreće brzinom munje, a mi smo stali u – socijalizmu
Budimo realni, uspješno društvo temeljeno na gospodarstvu bez privatnog vlasništva ideja je bez pokrića. Mogu razumjeti naše bake i djedove kako žale za radnim vremenom od 8 sati i ni minute više te kako im nedostaju božićnice, uskrsnice, regresi, 13. plaća i besplatni izleti, ali i cvijeće za 8. mart iliti Dan žena. Bilo je sve to lijepo i nezaboravno, no ruku na srce – i neodrživo.
Danas se promjene na svjetskom tržištu događaju brzinom munje, a spasiti se možete jedino ako ste dovoljno fleksibilni i spremni učiti cijeli život. Cjeloživotno učenje više nije samo izlizana sintagma koju ponavljaju tamo negdje u Brusselu, već je postalo dio svakodnevne rutine poput češljanja ili četkanja zubiju.
Želimo li zaliječiti banana državu i naše društvo koje prije svega boluje od velike jadikovke, a zatim i neopravdane lijenosti i bojaznosti, dakako trebamo početi od školstva. Reforma koja nam je trebala donijeti nešto pozitivno, obustavljena je, ali smo barem svojim idejama (a znamo ih imati i pametne) barem pomogli Crnogorcima. Opet je sve na entuzijastičnim profesorima spomenutima već nekoliko puta kroz ovaj članak, no ako im uskoro ne pomognemo barem našom podrškom, umorit će se. Ta nisu magarci da nose teret cijeloga društva!
Djeca su se izjasnila da vole poduzetništvo, ALI…
S druge strane, rezultati Instituta za društvena istraživanja koji je pomoću anketa prikupio podatke o poduzetništvu među školarcima, pokazali su kako hrvatski učenici imaju sve kompetencije za poduzetništvo, osim jedne – nisu osobito spremni preuzimati rizik pri rješavanju različitih zadataka. Naša djeca su odgajana i učena u strahu od neuspjeha!
Prema dobivenim podacima možemo zaključiti da su naša djeca jednako pametna kao i djeca iz Danske ili Norveške. Kreativna su, inovativna, sposobna prepoznavati prilike i povezivati resurse na efikasan način kako bi došli do dodane vrijednosti, a nisu ni toliko loši u komunikacijskim, pregovaračkim i prezentacijskim vještinama. Na putu ka uspjehu koče ih samo i jedino naš sustav i naš odgoj.
Smatram, bit će nam svima bolje tek kad preuzmemo odgovornost na sebe. Ako u tome zaista uspijemo (što ovisi jedino o nama samima) možda nećemo trebati svakih nekoliko vikenda na autobusnom kolodvoru prolijevati suze za odbjeglim mozgovima niti jadikovati kraj poletnog pakiranja kofera za neku daleku zemlju u kojoj se naša djeca trebaju snaći. Preuzmemo li odgovornost na sebe, možda će naša djeca napokon imati hrabrosti, volje za borbu i istinske želje za ostajanjem u našoj državi. Možda. Odgovornost je na nama.
Foto: 123rf
Autorica: Andreja Rambrot, pisalica.com
