Žena. Pa majka. Pa još i kraljica. Dok nas Severina ukalupljuje u određene uloge u kojima bismo trebale postojati, Magazin, pa još i Maja Šuput pjevaju kako bismo se u tim ulogama trebale ponašati. Nisu nam ostali dužni niti muški vokali, koji ponajprije traže da budemo lijepe vile i, naravno, privržene.
Prebacimo se sada na književnost. I književnici su lijepo ukalupili naše uloge pa smo tako, ili dobre majke kraljice koje ponosno nose svoju trnovitu krunu, ili zadiremo u drugu krajnost kao femme fatale zavodnice, da ne kažem žderačice (muškaraca, je’ l).
E da, navodno nas je jako puno takvih pa je vjerojatno i to razlog zašto se smanjuje broj muškaraca u hrvatskoj populaciji.
OK, sarkazam stavljam na stranu, poanta je sljedeća.
Svi žele da smo netko i da budemo netko, a TKO PITA NAS?
Znaš li TKO SI?
U moru svakojakih uloga nije se teško pogubiti. Recimo da se nosiš sama sa sobom još nekako kada si majka, u smislu da su ti djeca kod kuće i da o njima brineš. No, kada oni odsele zbog fakulteta ili stvaranja svoje nove obitelji, ti si ponovo «samo» supruga.
I ponovo si «ona stara», ako se uopće sjećaš tko si.
Hm, sjećaš li se?
Naše sjećanje možemo tražiti u košari punoj prljave prtljage, u kojoj smo majice pokupili odgojem, hlače kroz obrazovni sustav, suknje od bivših partnera koji nas nisu znali cijeniti, čarape od prošlih poslodavaca kod kojih smo radile za crkavice. Svi su nešto bili pametni, svi su tupili njihovo, a to njihovo je s vremenom postalo naše i sada se tražimo.
Kakve sad to veze ima s poslom?
Evo, odgovorit ću ti. Kroz sve ove godine kako i ti, i ja postojimo na Zemlji skupljale smo razno razne uloge koje smo željele, koje smo morale, i one koje smo dobile da nismo ni tražile. Mješavina istih pretvorila nas je u Ženu Zmaja, Superženu, Ženu Bika – nazovi nas kako god hoćeš.
U tim zadanim ulogama, mislimo da trebamo sve i mislimo da trebamo sve same – činiti.
Dok u privatnom životu nitko ne pere suđe čišće od nas niti bolje od nas dezinficira tu prokletu wc dasku, u poslovnom životu nitko ne radi brže, bolje, prihvaća veće izazove, više projekata, veće projekte (…) – od nas.
Pretrgavamo se (od posla) po defaultu jer mislimo da trebamo.
Jednom je netko spomenuo da bi to bilo dobro… Jasno, ne znamo tko.
I nije to važno. Jer na tom putu postale smo tuđe marionete. Više ne upravljamo sobom same. Izgubile smo se. Ne sjećamo se tko smo i zašto smo to što jesmo.
Rješenje je u nama
Nije čudno da se dobar postotak brakova raspadne u «zlatnim godinama» kada ostanemo bez većine dodijeljenih nam ulogama i opet postanemo ogoljene MI. Naravno da će muškarac izgubiti interes ako u nama ne pronalazi ono nešto zbog čega je pao na koljena (vrijedi i suprotno).
Naći se ponovo nije lak zadatak. No, ne trebaju ti gomile novaca doniranih psihoterapeutima jer rješenje se krije u tebi. Traži i naći ćeš – nisu samo riječi iz Biblije, već su to i riječi mnogih mudraca.
Zato sjedni sama sa sobom, opusti se i traži. Sjetit ćeš se kako si voljela te uljane boje teksture meda iako su smrdjele kao sam vrag, i kako si voljela rezuckati i krojiti novu odjeću da bi joj dala svoj štih. Sjeti se da si bila disko kraljica, kao i da je tvoj glas ostao zamijećen na jednom prijateljičinom vjenčanju. Sjeti se, na kraju, svog djeteta u sebi, i sjetit ćeš se koliko se voliš zbog stvari koje si (slučajno) zametnula.
Tvoja će te sjećanja podsjetiti TKO SI. I da, ne moraš biti Zmaj da bi te drugi voljeli, jer jednom kada ponovo pronađeš sebe i kada se ponovo u sebe zaljubiš, drugi više neće biti važni.
Bit ćeš važna jedino TI.
Foto: 123rf
Autorica: Andreja Rambort, pisalica.com
