Mislim da je ključna stvar na putu vlastitog razvoja, na koncu sreće koju on sa sobom nosi – autentičnost. Autentičnosti prethodi jasno samospoznaja.
Što znači biti autentičan?
Objasnit ću posve konkretno na svom primjeru:
Učili su me kako trebam biti pristojna pa sam bila. Učili su me, kao i većinu vas curica, kako nisam lijepa kad se mrštim. Kako ne valja bacat, lomit, lupat. Kako se uopće ne valja ljutit.
Učili su me da kad biraš posao u Hrvatskoj trebaš bit ziheraš.
„Jer kome su gluma i pisanje kruha donijeli?! Dušo draga, da smo u Americi mi bi ti prvi rekli – ajde glumi! Piši! Ali ovdje! Ni govora! Što je ljepše? Skakat po daskama oronula i bijedna s 50? I vratit se doma u socijalni stan s autobusom? Ili fino parkirat svoj BMW, a čeka te parking fino ispred kazališta, u bundi sjedat u glavnoj loži. Otpljeskat i u svoju fino kućicu?“
Polakomim se ja naivno i upišem pravo. I diplomiram bez nekog prevelikog žara. I prođu godina, dvije, pet, deset. I gledam ja na TV-u nju – glumicu u nekoj lifestyle emisiji. Kaže-zaredalo se predstava, gaža. Pa kupila auto. Pa zaredalo se još. Pa kupila stančić.
Gledam ja nju tako s mog polovnog kauča u podstanarskom stanu. Na glavi mi naočale za vid naravno, na koljenima laptop, u ruci papiruštine, glupi neki ugovori.
I mislim se… A znate, naravno, što se mislim!!!
Možda bih ja bila osrednja glumica. Možda uopće ne bih zaigrala na TV-u. Možda bih do kraja života bila u podstanarstvu, ali bar bi radila što volim!
Budite autentični i kad to znači ići mimo struje
Iskarikirala sam jedan segment svojih želja, i razočaranja koja sam naknadno doživjela kao blagoslov. Baš kako bih naglasila koliko život ne trpi kalkulacije. I koliko je važno biti autentičan, pa makar to nekad značilo i ići mimo struje, mimo logike, mimo svih zakona… Autentičnost je vrlo usko vezana s intuicijom. Znate ono kad logika kaže jedno, a onaj neki unutarnji glas nešto posve drugo. E pa to vam ja pričam!
Da se vratim mom karikiranju; tako sjedeći na tom opskurnom kauču u podstanarkoj rupetini niti osrednja pravnica počne plakati. Tuga golema! Suza suzu stiže! Ja sam totalni promašaj!
Iduće – bijes, ljutnja! I pustim ih, kao u inat svima sto su me učili drugačije, pustim ih da budu. Tuga, ljutnja, bijes – sve u isto vrijeme. I plačem i udaram šakama u kušin. I pobacam ugovore. I osjetim ogromno olakšanje.
I obuzme me ugodni umor na kraju. I zaspem u tom totalnom neredu. Ujutro se probudim (trajalo je to buđenje ustvari godinama, ali ovako to nekako ljepše zvuči – ta preko noćna kao prosvjetljenja)… I zapitam se što me veseli, a što ne. Nije mi lako bilo naći odgovor na ta dva jednostavna pitanja. Zašto? Pa zato što ih nisam sebi postavila još od osnovne škole. Radila sam, kao što nas većina radi, ono što sam mislila da će uveseliti druge. Mamu, tatu, prijateljicu, momka… Radila sam što sam mislila da bi me moglo uveselit, a to je kardinalna greška. Jer veselje se ne misli, već osjeća!
Što me veseli, a što ne? Dugo mi je trebalo. Veseli me morski zrak. Veseli me pjena na nesici od vanilije. Veseli me masaža. Veseli me pisanje. Veseli me nahranit gladnu macu. Veseli me pomoći nekome sa svojim znanjem. Ne vesele me ugovori kojima netko nekoga želi da prostite shebat. Veseli me učit i učit druge ljudskim pravima.
Uskoro sam upisala doktorat. Evo ga završavam. Pa sad predajem već pomalo na faksu. Pomalo i glumim. Da sam ful ozbiljna. Stroga. I slično. Nikad nisam bila pravnik bitokrata ni fiškal – odvjetnik. Danas radim što volim – predajem, pišem – stručne pravne knjige, self help knjige kako se to popularno reče, kolumne, priče…
Spojila sam ono za što su mi mnogi govorili da je nespojivo – pravo i životno iskustvo, duhovnost. Shvativši da je upravo to neka moja, ajmo reći, životna misija – prevoditi pravo ‘običnom’ čovjeku za kojega je na koncu i stvoreno, povezati ga sa životnom mudrosti iz koje je na koncu i proizašlo.
Ne nužno moje mudrosti, nisam pretenciozna. Već mudrosti pokupljene od drugih, mudrijih spojene sa zrnom moje koja je proizašla iz to nešto životnog iskustva, olitiga grešaka iz kojih sam, zamislite, najbolje lekcije izvukla!
A najveća od njih bez sumnje da grešaka uopće nema. I to su nas krivo učili! Sve je to tek iskustvo. Zatvorena vrata koja su nam pomogla da kad udarimo u njih promijenimo kurs. I uputimo se tamo gdje pripadamo. Sebi!
Pustit, oslobodit sebe, iz sebe, za sebe…
Tako je nastao Vodič kroz razvod braka – prvi hrvatski psihološko-pravni priručnik, prva hrvatska self-help knjiga o razvodu kojeg je suautorica moja draga prijateljica psihoterapeutkinja Karmen Kmetović Prkačin. Jedino ona je bila dovoljno hrabra ili blesava, kako se uzme, da se upusti sa mnom u tu divnu avanturu.
Pišem i tekstove za predstavice. Jedna je baš prije par dana na moju neizmjernu radost igrala i to u Dramskom kazalištu Gavella! Ok – nisam glumila ja, ali glumci su izgovarali ono što je moja glava smislila, ruka napisala. Vidite kako nekad život servira ljepše snove od onih koje smo sanjali! Pod uvjetom da nismo prestali sanjat!
I radim što god mi još zanimljivo padne na pamet ili nekom drugom padne na pamet, a meni uleti u život i podigne me. Sad znam prepoznat što me baš veseli, diže, a što me spušta. I zamislite – još sam podstanar. Ni auto nisam kupila. Stan mi je u planu. Auto i nije. Ne diže me. Draže mi pješke.
E to je autentičnost! Pustit, oslobodit sebe, iz sebe, za sebe. Danas kad iz svog podstanarskog stančića izađem u šetnju, a pored mene jure u svojim krasnim autićima oni koji imaju više, tog materijalnog više, sretna sam za njih. Ako je to – to što su htjeli. I za sebe – jer ovo je to što sam htjela ja. Kako rekoh – imati sebe, iz sebe, za sebe! Ušuškana u svoje golemo bogatstvo – divne obitelji, prijatelja, zanimacija, dana, sati, trenutaka… šetam i mislim se – pa zašto mi je tako dugo trebalo da dođem do ove lakoće koraka?
A trebalo je!
Da se razumijemo – ne mislim da sam nešto puno pametnija. Nisam to ni smjerala bit. Ali osjećam da sam puno sretnija. A to je svrha ovog našeg putovanja, zar ne?
Foto: 123rf
