“Kako postajemo hrabri? Hrabrost se uči, a kao i sve ostalo što se uči, i hrabrost se mora vježbati!” Tim je riječima spisateljica, novinarka i bivša članica vatrogasne jedinice u San Franciscu, Caroline Paul, roditeljima objasnila zašto je važno djevojčice potaknuti da budu hrabre u životu.
Njezino izlaganje na američkoj konferenciji TEDWomen u velikoj je mjeri inspirirano njezinim životnim iskustvima, kada je sama bila stavljena pod povećalo okoline i izazvana može li zadane zadatke izvršiti jednako kvalitetno kao i njezini muški kolege.
Puzanjem otkrila vlastitu snagu
“Kao dijete sam bila fascinirana Guinnessovom knjigom rekorda i postavila sam si za cilj da jednog dana i moje ime bude upisano u njoj. No, problem je bio što zapravo nisam imala nikakav poseban talent. Zato sam tražila rekord kojeg bih mogla oboriti, a za koji nisu bile potrebne nikakve posebne vještine. I pronašla sam ga”, prepričava dogodovštinu iz svoje mladosti, koja joj je u velikoj mjeri pomogla da izgradi vlastitu osobnost.
Caroline je naime, odlučila oboriti rekord u – puzanju. U tom trenutku rekord je iznosio 20 kilometara i iz nekog se razloga njezin naum činio potpuno izvediv. U ostvarivanje svoje zamisli uključila je prijateljicu, a zaključile su kako im za rušenje rekorda nije potreban trening. Počele su puzati po atletskoj stazi oko škole. Uskoro su se pojavili prvi problemi, bolovi u koljenima, hladnoća, počela je padati kiša i spuštati se mrak.
“Nakon 12 sati puzanja odlučila sam odustati. Dopuzala sam do gotovo 14 kilometara. Dugo sam na svoj pokušaj gledala kao na potpuni podbačaj, ali danas na cijelu situaciju gledam sasvim drugačije. U trenutku kad sam se odlučila na obaranje rekorda, uradila sam tri važne stvari – izašla sam izvan svoje sigurne zone, testirala sam svoju otpornost i pronašla sam sigurnost u samu sebe i svoje odluke. U tom trenutku to nisam znala, ali kako je vrijeme prolazilo postala sam svjesna onoga što sam učinila.”
A učiniti nešto što je izvan zone sigurnosti u kojoj je živjela do tog trenutka, ni u kojem slučaju nije odluka kukavica, već isključivo osoba koje su spremne na izazove, suočavanje s nepoznatim, odnosno hrabrih osoba. No, zašto je hrabrost nešto što se očekuje od muškarca, ali ne i od žene? Baš suprotno, žene koje iskazuju hrabrost u tome ih se sputava već od najranije mladosti.
Caroline je s 26 godine počela raditi kao vatrogaskinja. Često se na poslu morala dokazivati, ali i nositi sa sumnjama svojih kolega u njezine sposobnosti.
“I kada bih učinila istu stvar kao moji muški kolege, u njihovim čestitkama osjetila bi veliku dozu čuđenja. Nakon nekog vremena shvatila sam da moji kolege ne samo da nisu vjerovali da žene mogu biti jednako snažne kao muškarci, već da ne mogu biti i jednako hrabre”, prepričava Carolina.
“Nisam protiv straha, ali sam za hrabrost”
Veliki dio ovog problema nastaje već u mladosti. Roditelji često, bez loše namjere, djevojčice odgajaju drugačije od dječaka. Ono što je dječacima dopušteno i na što ih se izravno potiče, djevojčicama nije baš preporučeno. Budi oprezna, nemoj to raditi ili jednostavno – ne, fraze su kojima roditelji djevojčicama nesvjesno ugrađuju strah od novih stvari. Roditelji su ti koji odgajaju djevojke da budu uplašene, pa čak i bespomoćne u pojedinim situacijama. Taj proces počinje kada im se zabranjuje ili ograničava nešto što žele učiniti čak i pri minimalnoj mogućnosti od loših posljedica. Strah koji se pritom stvara, kroz iskustvo koje zapravo nismo nikada iskusili, djevojčicama ostaje trajno usađen u svijest.
“Nisam protiv straha. Strah je vrlo važna emocija koja nas čuva na sigurnom od raznih opasnosti. Dakle, nisam protiv straha, ali sam za hrabrost.”
Stoga se ne ustručavajte potaknuti djevojčice da rade stvari u kojima će se suočiti s nečim, za njih u tom trenutku, nepoznatim. Neka voze bicikl, penju se po drveću i skaču s kamena na kamen. Znanstvenici to zovu “rizična igra” i vrlo je važna za djecu jer ih uči kako procijeniti rizik i odabrati najbolje rješenje te ih uči kako izgraditi samopouzdanje. Drugim riječima, kad se djeca igraju na otvorenom, uče vrlo važnu životnu lekciju.
Bez nepotrebnog ograničavanja
Jednako važno je ne sputavati djevojčice ograničavajućim riječima jer joj zapravo podsvjesno šaljete poruku da nije dovoljno dobra, da je i bez pokušaja osuđena na neuspjeh i da se mora bojati jer je to jedino ispravno stanje s obzirom da je – žena.
I odrasle žene moraju učiti biti hrabre. Ne možete učiti kćeri kako postati hrabra, ako i sami niste prošli istu stvar. Strah i uzbuđenje jednako se manifestiraju – kroz ubrzano kucanje srca, vlažne dlanove, drhtavicu, napetost. Sigurno je bilo mnogo situacija kada ste mislili da se bojite, a zapravo ste osjećali uzbuđenje zbog situacije u kojoj ste se našli, a izgubili ste priliku biti hrabri i sami sebi dokazati da možete nešto napraviti.
“Vodite svoje kćeri prema hrabrosti. Neka do zaključka o tome može li ili ne može učiniti nešto dođe kroz hrabrost, odnosno vaše ohrabrenje, a ne kroz strah ili vašu zabranu. Ovdje se ne radi zapravo o bezazlenoj situaciji koja je ovog trenutka pred njom, već o životu koji je preda njom. Pomozite joj da stekne alate koji će joj olakšati rješavanje svih problema i opasnosti koji će joj se naći na životnom putu u situacijama kada nećete moći biti pored nje da joj sami pomognete”, zaključuje svoju priču Caroline Paul.
Foto: YouTube Screenshot
