Na ovu temu potaknuo me jedan davni razgovor s petogodišnjim sinom. Dobar šef i loš šef, koja je razlika?
Dobar šef, loš šef, šef iz pakla i svi ti grozni zaposlenici
Pitao me je što to točno radi šef, na poslu. Naravno (gle, coach u meni progovara), odmah ide protupitanje: “Sine, a što ti misliš da šef radi?”. “Aha”, reče moje dijete. “Ma znam ti ja to, odavno. Znaš kako mi je to objasnio prijatelj iz vrtića? Rekao mi je da je šef lijenčina koja je jaka, pa može natjerati druge da umjesto njega rade poslove koji se njemu ne rade, kako bi on mogao i dalje ljenčariti. Moj prijatelj kaže da je šef svima nama onda kad treba pospremati igračke s kojima smo se svi igrali, pa i on, ali on – ne sprema.”
Možete zamisliti kako sam isti tren odbacila poigravanja protupitanjima i prionula temeljitom objašnjavanju temeljnih pojmova poslovne hijerarhije.
Svi ih imamo: šefove, neki se zovu i menadžerima, a mnogi bi voljeli da ih se smatra liderima. Porazno je koliko loše o njima mislimo. Jesu li uistinu tako loši? Ili je zbog omjera podobnih, a ne sposobnih, kumstvom, ognjištem i barbama, sa strankama povezanih i od svih navedenih “montiranih menadžera”, tako loša slika o svima? Ili, jednostavno, ma otkud i kako dolazili, nisu kompetentni i ne trude se biti, niti bilo što naučiti?
Jedno istraživanje koje je proveo MojPosao pokazalo je da većina ispitanih ima dobar odnos sa svojim šefom (dobar odnos: kriza je, zar ne, pa nije dobro ne biti dobar sa šefom…), ali ih je samo 29 posto smatralo svoje šefove dobrim uzorima, dok ih je 22 posto istaknulo da ih njihov nadređeni motivira u radu. Promislila sam malo i o svojim dosadašnjim šefovima.
Pogledajte i vi, i nadopunite niz:
Moji dobri šefovi
- Uvijek su bili uz mene kad mi je trebala pomoć.
- Podržavali su ozračje povjerenja i otvorenosti.
- Znali su o čemu govore.
- Imali su osobni integritet i stajali iza svojih riječi.
- Veselili su se sa mnom novim idejama, novim uspjesima.
- Puštali su me da radim svoj posao.
- Bili su mi uzor.
Moji loši šefovi
- Nikad nisu bili ni blizu kad sam ih trebala.
- Tražili su dugačka i široka objašnjenja svake ideje, svakog prijedloga. Niti jedan im nije bio dovoljno dobar, barem ne dok ne bi unijeli vlastite intervencije, dašak “svoga”.
- Često su govorili: “Ne, to nije moguće. “
- Izbjegavali su “eye contact” i govorili uvijek samo o sebi, naravno, u superlativima.
- Željeli su znati sve što radim i zašto baš tako, i na taj način (kad je njihov puno bolji…).
- Bili su skloni zatomiti svako “drugačije mišljenje”: postojalo je samo jedno, jedino ispravno mišljenje (šefovo, naravno).
Što, onda, čini “šefa iz pakla”? Rekla bih, sve ovo gore, plus dodatno:
- Kritizira suradnika na samo, pred svima i kad god stigne.
- Prisvaja tuđe zasluge.
- Ulijeva strah (“Svi ćete dobiti otkaz! “) zaposlenicima.
- Očekuje da ljudi rade, bez pitanja i bez diskusije.
- Ima stav da ljudi moraju znati što rade, bez davanja smjernica, uputa ili, ne daj bože, podrške.
- Urla na svoje ljude.
- Ima svoje “ljubimce”, “princeze” ili “sjajne zvijezde”.
- Traži neprestano izvještavanje, samo zato da bi se mogao/mogla “napraviti pametan/pametna.”
U redu, priznajmo: nije lako ni biti šef, pa ni onda kada je opće ekonomsko stanje puno blistavije od trenutne situacije. Kao što je i dijete primijetilo, šefovanje samo po sebi predstavlja izazov, jer jest uzdizanje pojedinca nad drugima. Kako onda šefovi nisu svjesni da ih njihovi podređeni ne podnose?
Moć je opojna, ali vjerojatnije je da nisu niti primijetili neke od simptoma (opet, iz mog osobnog iskustva, slobodno nadopunite svojim primjerima):
- Podređeni razvijaju sistem “hendlanja” problematičnog šefa, kojeg čak i prenose novim zaposlenicima: “Pazi, nikad nemoj u njegovom/njenom prisustvu…”
- Izdvaja se jedna osoba, u masi nezadovoljnika, koja u silnoj želji stjecanja osobne moći ili napredovanja, odjednom “prepoznaje” vrline i krasote koje obilježavaju svima mrskog šefa, bezočno se “uvlačeći”, na račun svih drugih.
- Zaposlenici ne prolaze pored vašeg ureda, osim ako nisu pozvani na sastanak. A i to doživljavaju kao strahotu. Radije će napraviti puni krug po hodnicima, nego da se slučajno nađu ispred vaših vrata u trenutku kad izlazite.
- Nema odaziva dobrovoljaca na projektima koji su vam iznimno mili i srcu prirasli.
- Ljudi masovno odlaze iz tvrtke, pardon, vašeg odjela. Možete se pravdati da su otišli na bolja plaćena radna mjesta, no to nije istina. Otišli su – boljem šefu.
Čak ako ovo što slijedi jako dobro znate, imajte strpljenja podsjetiti se sa mnom. Dakle, što točno, kako je i mene dijete pitalo, radi šef ili menadžer?
Klasični odgovor je: šef ili menadžer planira, organizira, rukovodi i koordinira poslovnim aktivnostima. Malo opširnije viđenje uključuje i liderske vještine, kao što su na primjer, uspostavljanje vizije i ciljeva, komuniciranje vizije i ciljeva i vodstvo drugih prema odabranoj viziji i uspostavljenim ciljevima.
Odgovor mom djetetu bio je: šef nije lijenčina kojoj se ne radi. Šef je najbolji u svom poslu, onaj koji predvodi, onaj kojeg drugi slušaju jer osjećaju da govori i radi dobro i ispravno, za sve – ne samo za sebe. I pažljiv je prema drugima, baš zato da bi se i oni osjećali vrijednim članovima, koji svi daju svoj doprinos i paze jedni na druge.
Elena Cvjetković s velikim zanosom, kao coach, pristupa osnaživanju svojih klijenata. Ima preko dvadeset godina iskustva u korporativnom svijetu i četiri godine iskustva kao poduzetnica, vlasnica i direktorica tvrtke „Misliona“. U braku je dvadeset i jednu godinu, i jedno dijete odlučilo je obogatiti njen život. Voli ljude, ljeto, različitosti, ali i pustinje, sve pustinje ovog svijeta (u većinu je zarila nožne prste) i ima čvrsti plan obići – baš sve. Često citira izreku “Walk your talk/Čini što govoriš.” i trudi se živjeti i raditi u skladu s njom.
