Postoji mnogo savjeta kako odgojiti uspješnu djecu i mnogi se znanstvenici bave upravo time. Za neke je to prigovaranje, drugi smatraju da im treba dati da obavljaju više kućanskih poslova, treći pak da mogu biti uspješni u poduzetništvu ili kao lideri ukoliko vide radne navike svojih roditelja. Također, za neke je to puno putovanja ili pak čitanje knjiga.
Ova tema je zanimljiva iz razloga što svatko teži da bude što bolji roditelj i da odgoji što uspješniju djecu. A na kraju, na svakom je roditelju da odluči na koji će način odgojiti svoje dijete.
Pohvala roditelja je najvažnija za djetetov uspjeh
Portal Inc.com piše kako bi roditelji trebali raditi suprotno od onoga čemu su inače skloni – a to je da ih hvale za stvari koje su im urođene, umjesto da ih nagrađuju za njihov trud.
Za uspjeh djeteta, dakle, potrebna je nagrada roditelja, odnosno pohvala za ono što rade. To pokazuju i brojna istraživanja na tu temu, pa tako dijete koje je pohvaljeno zbog urođenih sposobnosti, kao što je inteligencija teže da će uživati u učenju kad naraste. Umjesto toga, dijete koje je dobilo pohvalu zbog strategije i postupka kojim je rješavao problem, čak i ako je to bilo neuspješno, vjerojatno će se truditi još više i na kraju uspješno ostvariti svoj cilj. A to vrijedi i za malu djecu u dobi od 1 do 3 godine.
Carol Dweck, profesorica psihologije na Sveučilištu Stanford smatra da trebamo razlikovati dva načina razmišljanja – fiksni način razmišljanja (fixed mindset) ili uvjerenje da je neka sposobnost stalna i nepromjenjiva te uvjerenje da se sposobnosti mogu razvijati kroz praksu i učenje (growth mindset). I upravo o tome govore njena istraživanja – djecu treba učiti da razvijaju način razmišljanja kroz učenje i praksu.
Uzmemo li za primjer Alberta Einsteina, prvi ga vide kao brilijantnu osobu, a drugi kao osobu koja je uspjela riješiti neke nevjerojatno teške probleme.
Djeca trebaju razvijati način razmišljanja kroz učenje i praksu
Dweck je zajedno sa svojim timom provela istraživanje na 373 učenika 7. razreda kako bi proučavala njihove načine razmišljanja. Istraživanje je započelo kada su krenuli u 7. razred i trajalo je do završetka 8. razreda, a rezultati su pokazali kako oni koji su bili izloženi načinu razmišljanja koji su razvijali kroz učenje i praksu, postigli su puno više od svojih kolega s fiksnim načinom razmišljanja.
Uz to, profesorica psihologije izdvojila je još 3 ključne razlike među njima.
1. Cilj. Učenici s fiksnim načinom razmišljanja imali su samo jedan cilj, a to je da uvijek izgledaju pametno. Iz tog su razloga izbjegavali zadatke koji su mogli pokazati da nisu toliko pametni koliko se činilo. S druge strane, njihovi kolege nisu razmišljali na koji način će se gledati na njihove evenutalne pogreške i nisu se sramili toga, jer je njihov cilj bio da cijelo vrijeme uče.
2. Stavovi prema trudu i neuspjehu. Za prve je to bila loša stvar, za što Dweck smatra da je jedna od najgorih uvjerenja koju ljudi mogu imati. A uz to, sama činjenica da je netko morao naporno raditi za njih je značilo kako nema urođenu inteligenciju. Za druge je trud bio ključ kojim se može doći do uspjeha.
3. Dosada i poteškoće. Dok je prvima češće bilo dosadno u školi, no teško da bi se tada odlučili isprobati neke nove stvari, drugima je bio izazov otkrivati neke nove stvari. I kada im je bilo teško neke stvari shvatiti, nisu za to smatrali odgovornim učitelja, razred ili neki drugi faktor.
Kako potaknuti djecu da imaju takav stav?
Dweck ima odgovor i na to pitanje. Njeno drugo istraživanje bilo je na 11-godišnjacima koje je podijelila u 3 skupine i dala im jednostavan test inteligencije primjeren njihovoj dobi.
Jednu su grupu pohvalili za urođenu inteligenciju, drugu za način na koji su rješavali test, a treću, kontrolnu skupinu samo za prolaz, ne spominjajući ni inteligenciju ni način rješavanja. Ono što je najviše začudilo Dweck bilo je to što je pohvala za inteligenciju djecu otuđila od učenja.
Ono što preporučuje roditeljima je da to primjenjuju već u najranijoj dobi, a umjesto pohvale što su uspješno složili puzzle ili ostvarili neki zadatak, savjetuje da im kažu „Žao mi je što sam ti uzela vremena. Idemo raditi nešto teško kako bi mogao naučiti nešto novo“. Ili pak umjesto pitanja „Kako je bilo u školi?“, da pitaju svakog za stolom kako su se nosili s nekim teškim zadatkom.
Foto: 123rf