Dan prije nego je odletjela za Rim gdje se, u sklopu filmskog festivala “Festa del Cinema di Roma” premijerno izveo filma na kojem je radila zadnjih mjeseci – ‘Babylon Sisters’ redatelja Gigija Roccatia, popile smo kavu.
Ovaj najfreškiji u nizu, a malo je reći, velikih uspjeha i izvan nacionalnih okvira poznate Dubrovkinje, kostimografkinje Duške Nešić Dražić bio je tek povod za taj naš susret. Znamo se od djetinjstva, u nekim nam se fragmentima životne priče čak preklapaju, isprepliću…
Pa sam eto bila znatiželjna iz prve ruke dobiti odgovor na pitanje – Kako li joj je samo sve to uspjelo? Iz malog Dubrovnika vinuti se sa svojim kostimima, kreacijama… do svjetskih produkcija; Game od thrones, Star Wars, Fan, Knightfall, Dig… Crvenog tepiha u Cannesu… Da ne nabrajam dalje…
Izvannacionalni uspjeh dubrovačke kostimografkinje
Znajući još kako je u trenutku kad je donijela odluku i uspjela upisati znameniti talijanski univerzitet Sapienza, na kojem je na filozofskom fakultetu smjer Znanost o modi i kostimima završila u roku s najvišim ocjenama i pohvalama, čak rektorovom nagradom – imala dvoje male djece.
A ona nije, poput mene s mojim doktoratom, imala opciju otputovati povremeno na predavanja i ispite, literaturu pribaviti mailom, poštom… Realizacija njezine želje, ambicije, sna značila je reorganizirati život iz temelja. Doslovno.
Pozadina (cijena) uspjeha
Samozatajna i skromna po prirodi, na spomen svih tih velikih uspjeha koji su punili stranice i naslovnice domaćih i stranih medija lagano čak odmahuje rukom, u maniru kao ‘ne’š ti!’.
“Kad tako to kažeš ispada k’o da sam ja sad neka zvijezda”, reče mi.
A jest! Upravo zvijezda koja će vam, kad pročitate njenu priču koja kreće od nevjerojatne odlučnosti u namjeri da dohvati svoje ‘zvijezde’, preko posve ljudskih preispitivanja i kolebanja, neizmjerne žrtve, predanosti, rada… do svih gore navedenih postignuća –zasjati kao inspiracija, motiv i potvrda da kad nešto zaista svim svojim bićem želiš cijeli Svemir se udruži s tvojim nastojanjima da do toga i dođeš.
“Uff nije bilo lako. Rano sam ostala trudna, s dvadeset, udala se, pa je došlo i drugo dijete. I tako – bila sam mama, žena, posvećena obitelji. Ali oduvijek je nekako ta fascinacija modom bila dio mene. Ali ne u onom trivijalnom smislu tipa ‘što je in, trendy ove sezone’, već tim transformacijama modnog izričaja kroz povijest koji je zrcalio i duh vremena i percepciju lijepoga, senzibilnoga, erotičnoga…iz perspektive tadašnjih društava. Kao i onaj vječiti konflikt između društvenim normama nametnute percepcije moralnoga, primjerenoga i težnje za slobodom. I taj dio mene, koliko god sam ga jedno vrijeme možda čak i potiskivala uvjeravajući sebe da je život krenuo drugim nekim smjerom i da za to nema ni prostora ni vremena – u jednom se trenutku svom silom nametnuo kao nužnost. Da se realiziram ja kao ličnost. U potpunosti. I odluka je pala.”
I tako je krenula Duškina priča. S mužem se dogovorila da sin ostane s njim u Dubrovniku, a malenu je povela sa sobom.
“Imala sam tu sreću da mi je majka tad živjela u Rimu pa smo imale barem riješen smještaj. Nikad neću zaboraviti kad sam nadobudno krenula na prvo predavanje. Do tog trenutka mislila sam da talijanskim baratam poprilično dobro. Ponijela sam sa sobom zadaću i olovku spremna da zapišem baš svaku riječ. Nisam zapisala nijednu. Ništa nisam razumjela. Sjećam se došla sam mami u suzama u tom trenutku uvjerena kako je sve skupa bila jedna velika zabluda, greška. Ali kad sam se sabrala rekla sam sebi – Jesi to odlučila? Jesi! E sad ideš do kraja pa što god i koliko god trebalo.”
Ujutro studentica, popodne mama, navečer konobarica
Prva godina, posve otvoreno priznaje Duška, bila joj je grozna. Razdvojenost od obitelji u Dubrovniku, naročito sina, užasno joj je teško padala. Znala je čak osjećati grižnju savjesti. Savladavanje jezika. Novi ljudi, mlađi, u skroz nekom drugom filmu…
“Ali kako je vrijeme odmicalo sve je nekako počelo sjedati na svoje mjesto. Savladavala sam jezik, našla neke krasne ljude s kojima sam i danas u kontaktu, prijatelje… Ali da je bilo teško – jest! Užasno teško. Ujutro fakultet, popodne učenje, briga oko kćerke, navečer konobarenje u kafiću. Ali eto, ajmo to tako reći-vrijedilo je. Isplatilo se. I znaš ne gledam ti ja to ni kroz taj izvanjski uspjeh. Mislim lagala bih kad bih rekla da mi nije godilo pročitati članke o meni, vidjeti fotografije mojih kreacija u novinama… mada i toga se čovjek u jednom trenutku zasiti. Jer to i nije bila poanta. Razlog. Ja sam sretna dok stvaram, sretna sam jer radim ono što volim. Sretna sam jer sam ja – ja!”
Trnovit je put do “crvenog tepiha”
Kad smo vidjeli u domaćim časopisima fotografije na kojima crvenim tepihom u Cannesu glamurozno korača slavna talijanska glumica Laura Pizzirani u njenoj kreaciji uz popratne naslove tipa: „Veliki uspjeh Dubrovkinje Duške Nešić-Dražić“ – reakcija svih nas koji je znamo bila je – Bravo!!!
Za pretpostaviti je da je slična reakcija bila i svih koji je ne znaju, uz popratno pitanje u glavama – ono moje pitanje s početka priče – Kako li joj je samo to uspjelo?
Eto – dali smo vam odgovor!
Oni koji je vole na njen su uspjeh bili ponosni, zbog njene sreće sretni. Ruku na srce – neki drugi vjerojatno su osjetili i zavist. U kojoj mjeri – ovisi, jasno, o njihovom stupnju zadovoljstva, odnosno nezadovoljstva samima sobom. Da se razumijemo – ni zavist nije tako crna kako nam se često predstavlja. Dapače, nekad nam upravo ta ‘loša’ emocija može biti okidač, u pozitivnom smislu. Najprije da se zapitamo zašto smo zavidni kad čujemo, pročitamo, vidimo da je netko uspio ostvariti svoj san. Kad se podvuče crta u bazi svih ljudi kojima je zavist prevladavajuća emocija, su neostvarene želje, ambicije, snovi…
Ako ste među njima – što čekate? Teško je. Nekad, kao u Duškinom primjeru, jako teško. Ali još je teže ostati nerealiziran, ogorčen, zavidan…
Vjetar u leđa
Duška sa svim ovim gore spomenutim postignućima jasno neće stati, štoviše tek je uhvatila zamah, dobila vjetar u leđa, i o njoj ćete sigurno još čuti, čitati… Njene ćete magične kreacije gledati u filmovima, na kazališnim daskama, pistama…
Iza nje je onaj najteži dio puta – odluka, dramatično teški zaista počeci nadvladani golemom snagom volje, enormnom upornošću i gotovo pa nadljudskim trudom, radom. Treba li uopće ponavljati onu već pomalo ‘ofucanu’, ali ipak čini mi se povremeno i kao takvu dobrodošlu, korisnu frazu, činjenicu – da su za uspjeh odlučujući faktori talent i, ne sto-postotna, nego i više od tog – predanost. Teško je usuglasiti se točno u kojem omjeru, ali na nekoj vagi ovo drugo čak i preteže u odnosu na talent. Duškina priča o uspjehu svjedoči upravo to. Zato smo vam je i ispričali. Mada bez sumnje Duška zaslužuje da je se još milijun puta pohvali, reče joj – bravo za sve!!!
I nemojte misliti da kad se dođe do ove razine, kad se stekne nekakav renome, reputacija… sve ide glatko.
“Priroda mog posla je takva da mjesec dana npr. ne radim, a onda radim dva mjeseca doslovno po 12 sati dnevno. Nosi me taj adrenalin dok radim, stvaram… A iza… Uff treba mi vremena da se oporavim… Ali volim sve to. To je moj svijet. To sam ja. I sretna sam”, zaključuje Duška svoju priču.
I moj tekst. Jer, zaista, na ovaj njen zaključak nema se više što za dodat.
Foto: privatna arhiva
Draga moja Duska.Pratila sam je od malih nogu.Uvijek je imala puno energije uvijek nasmijana i vesela.Pratila sam svaki njezin korak.Ponosna sam njezinim uspjehom.Puno je volim.Njena tetka Maja ❤️
U ovo smrknuto vrijeme ovakav tekst je vrijedniji od bilo koje vitaminske bombe. Podržava vjeru u mlade, vrijedne i pametne i, nadam se, predstavlja poticaj onima koji još uvijek sumnaju u svoje sposobnosti.
Bravo Duška!
Bravo Ivana !