Svijet u kojem živimo robuje kalupima. Bez zavaravanja – oduvijek je bilo tako. Možda su tek kalupi providniji, mi osvješteniji… I nije da nije svrsishodan taj ljudski poriv da posloži stvari u vrećice, ladice… Životinje u torove. Ljude u grupe, razrede, stranke, brakove… Rasporedi ih u poslovne i ine hijerarhijske pozicije. Ipak – i svrsishodnosti imaju svojih mana. Naročito kad odu u krajnost.
A krajnosti… na svakom koraku – u obiteljima, poduzećima, medijima.
Ideali ženske ljepote na slikarskom platnu
Ženska ljepota oduvijek je bila fascinacija promatrača, tema prijepora, inspiracija umjetnika. Da ne prevrćemo njen ideal kroz povijesne epohe od širokih bokova i poželjnog trbuščića, preko anoreksičarske popularne twigy faze do matematičke računice 60-90-60.
Otužno je, po curice i djevojke pokazalo se nerijetko i opasno čak, to nametnuto do krajnjih krajnosti pomodno, evidentno za određene kategorije moćnika modne industrije sadističko profiterstvo.
I baš zato ovaj smo tekst odlučili posvetit jednom muškarcu koji nas ne samo zapaža, respektira i voli (a optimistično smo uvjereni da nije u manjini) – na onaj iskonski, nimalo površni, još manje iskomercijalizirani način.
Zašto baš njemu od svih tih krasnih muških stvorenja? Zato što on svojim kistom sve te uočene trenutke, faze, izraze, forme… ženske ljepote u svom nepatvorenom, neretuširanom, iskrenom (bez falsog osmjeha kad je doba plača, bez lažne skromnosti kad je era slavlja, postignuća – bilo koje vrste, bez fokusiranog pogleda u neki objektiv kad sanjiva ženska priroda vapi za sjetom) obliku – pretače na svoje slikarsko platno. Za jučer i danas i sutra.
Jer žena s njegovih slika – prava žena – lijepa u svojoj ranjivosti, snažna u svojoj tuzi, iskrena u radosti – ostaje za sva prošla, sadašnja i buduća vremena. Jer jedino takva žena i postoji.
Ostalo su samo nečije, kako rekosmo, sadističke iluzione sjenke koje cure, jedne nesvjesno, druge svjesno (radi prezentacije, slave, profita ili svega toga u kompletu) mazohistički usvajaju i ‘žive’. Točnije – glume.
Od svega gore nemjerljivo će vam više reći slike – po dubrovački gospara Lukše Obradovića. A ako vas put nanese u ‘Grad gospara’ ovih dana predlažemo svakako da svratite do Palače Sponza – na vrhu ili početku Straduna – ovisno (kao i sve drugo u životu) s koje strane gledate (u ovom slučaju kroz koja gradska vrata uniđete u Grad) – i uz ostale motive divite se ljepoti žene. U pravom i punom smislu tih riječi: divljenja i žene. Svečano otvorenje izložbe je 20. listopada u 8 navečer. Svi ste, kaže gospar Lukša, dobro došli. 🙂
Autor: Ivana Mijić Vulinović
