Ona je sve što ja nisam – praktičarka, skroz konkretna, ne kiti i ne troši riječi osim ukoliko imaju konkretnu svrhu, cilj. Ja s druge strane svakoj dodam pridjev, razbacujem se epitetima, izlažem i razlažem, nekad mi se čini (vjerojatno i drugima) u vječnost.
Zakon privlačenja suprotnosti
Ona je na zemlji, ja u oblacima.
Ona je poduzetnica, ja u ljudskim pravima, medijima, prozi… Ona uživa u definiranju sebe i svega što je okružuje – od stvari, preko događanja do ljudi.
Ja uživam u propitivanju, bježim od definicija ‘ko vrag od tamjana’. Osim kad sam baš fokusirana na rad u svojoj struci-pravu.
Ona u svakom kontekstu pliva pravo, ja vrludam; uranjam, izranjam, provirujem ispod svake škripe, pa malo lijevo, malo desno…
Ona je neustrašiva, inovativna, ona je lider. Onaj tko je ‘pljune’ napravi joj uslugu, jer njoj je kritika pogonsko gorivo.
Ja sam strašljiva, mene loš komentar uzdrma. Priznat ću pošteno – ranije je to čak znalo bit do suza.
Ipak, nešto nas je spojilo u jednu lijepu priču. Da nije – vi ne bi sad ovaj moj tekst ovdje čitali.
Mogu samo nagađat kako bi ona ‘to nešto’ nazvala. Ja ću bit slobodna nazvat – zakon privlačenja suprotnosti.
Moj jedan bivši bio je isti ja i, usprkos velikoj ljubavi, mislim, zapravo uvjerena sam, da je baš zato bivši.
Suprotnosti jedna drugu hrane. Uče jedna od druge – jer ono što jedna strana ima ili ima u znatno manjem omjeru, druga nema i obratno. A nemojmo se zavaravati – nitko nema sve!
Ipak, funkcioniranje zakona privlačnosti u međuljudskim odnosima (bili oni ljubavni, prijateljski ili poslovni) ima jedan osnovni preduvjet, bez čijeg postojanja sve gore navedeno pada u vodu. A to je – ista ili bar slična baza.
Učite od drugačijih! I nek’ vaš izbor bude sretan izbor!
Da vam vratim priču na nas dvije;
Koliko god drugačije bile – obje, ne samo da imamo snove (ima ih svatko) i ciljeve, već i golemu, ali zaista golemu želju da iste realiziramo. A ta želja iskazuje se kroz davanje. Čega? Sebe, svih svojih resursa i to ono baš – ne sto, nego tisuću posto. Obje imamo po troje male djece i možete zamisliti koliko oni svaki dan (bez iznimke) od nas traže i, jasno, dobivaju. Troje male djece je, ako imate makar jedno možete pretpostaviti, posao doslovno od 6-7 ujutro do 8-9 navečer. I ni tad nije kraj. Za njima treba počistit nered; pospremit igračke, ofregat pod (pun mrvica, prolivenog mlijeka, toča od ručka), upalit mašinu za oprat im robicu, provjerit jesu li sve knjige u školskoj torbi po rasporedu sati…
I onda, u nekih 10.30-11 – nastupamo mi! Glava pada dok palimo laptop, ali ga palimo. Oči se počinju sklapat, ali čim se upali ekran i kliknemo na onaj fail u kome je ono na čemu radimo, što stvaramo – sav umor nestaje. I radimo. Stvaramo. Ono što sanjamo, želimo, volimo. Ono što smo mi.
A čak i kroz dane, tijekom kojih su kako sam već rekla djeca ipak prioritet, hendlamo nekako i ovo svoje. Svaka na svoj način. Kod mene to otprilike izgleda ovako: najmlađi u jednoj ruci kojom sam se, nemam pojma kako, naučila držat i njega i bočicu istovremeno – knjiga u drugoj. Paralelno s pisanjem novog znanstveno-istraživačkog rada rješavam sa svojom školarkom zadaću iz matematike. Dok skupljam igračke koje porazbaca ova moj srednji, dvoipol-godišnjak – na mobitelu dogovaram predavanje (termin, koncept, literaturu).
Često padamo, nekad čak i pregorimo. Uhvatimo zraka dan-dva i opet hvatamo zalet. Netko bi nas možda poželio pitat zašto? Kad bi mogle lijepo bavit se djecom i uživat u trogodišnjem porodiljnom bez ikakve druge brige na vratu, leđima…
Mislim da mogu slobodno u njeno i svoje ime odgovorit – zato što nas to čini sretnima!!! Zato što smo to mi!!! A kad promislimo ili osjetimo da nismo dovoljno mi – upregnemo još jače da budemo. Nije čak stvar izbora. Ovo kažem u kontekstu zadovoljstva. Ovako smo zadovoljne, drugačije ne bi bile. I točka!
Da ‘samo’ trčkaramo oko muže, djece, kuhamo, peglamo, peremo… ne bi bile mi. I ne bi bile ispunjene. U najmanju ruku – ni približno koliko smo ispunjene ovako. Namjerno sam ovo gore- samo -stavila pod navodnike, jer nije sve to nabrojano – samo-ima tu posla i nipošto ne želimo reći da su žene-domaćice u ikojem smislu na nekom nižem rangu. Dapače. Ako ste majka i domaćica i to vas u potpunosti ispunja – uživajte!
Što ćete radit od svoga života, što ćete biti – stvar je izbora. Samo neka taj izbor za vas bude sretan izbor. I u tome je cijela filozofija 🙂
Foto: Pexels
