Zašto imate pravo na ‘kruh preko pogače’!?

Bio je to apsolutno najgori trenutak u životu za takav jedan pothvat. Najgluplja moguća odluka. U podstanarstvu, s jednom hiperaktivnom prvašicom koja riječ, slovo, broj neće da napiše bez da ja sjedim s njom za stolom i aplaudiram. Jednim malim puzačem od godinu dana što samo što se nije ustao na noge i, znam po iskustvu s prvim djetetom, počeo lomit sve čega se dohvati. I mučninama uzrokovanima trećom trudnoćom… Uopće poć se informirat o tome, a kamoli upisat doktorat!

Kruh preko pogače je vaše pravo

Da ne spominjem još i posao na radiju od 6 ujutro za koji se treba budit s pticama pjevicama u 5. Financije – godina je naime koštala 20 tisuća kuna, a ima ih tri. Pa dodaj tome još kupovanje knjiga. A gdje su još putovanja, jer u Dubrovniku nema ni fakulteta prava, a kamoli doktorata!

Evo i sad kad vratim film unazad – bilo je to drsko, ludo, prejunački zaista, ali i – neophodno. Da ispuni tu neku prazninu… Da kompletira tu jednu nedovršenost… Ako ste nešto slično ikad osjećali ili osjećate – znat ćete jako dobro o čemu pričam. Bilo je nekako – sad, odnosno tad – ili nikad!

Nikome ni riječi nisam rekla dok nisam upisala i uplatila godinu. Tako da ih dovedem pred gotov čin – obitelj, kolege, prijatelje – da me uopće ne pokušavaju odgovarat argumentima koji većini zdravorazumskih glava zapravo i stoje; krasan muž, dvoje djece, treće na putu, lijepi posao, stambeno pitanje pred rješenjem – suma sumarum – što će ti kruha preko pogače?! Svoju želju oprezno sam izložila jedino svom životnom suputniku, ilitiga supatniku – s obzirom da je jadan i naručivao knjige po internetu (a ove moje nije baš lako nać, još teže dobavit) i čuvao djecu dok sam učila i vozio na ispite… Znamo se šalit da je, s obzirom na uloženi trud, i on zaslužio diplomu.

‘Kako ćemo to platit? Tko će čuvat djecu dok spremam ispite? Putujem? Jesam li ja uopće kapacitet za to? Što ako bacimo lovu, a pokaže se da nisam? Što ako…’ Tu me prekinuo i rekao; ‘Ništa. Barem ćeš bit mirna znajući da si pokušala ono što si oduvijek željela.’ Na tim riječima neizmjerno i doživotno ću mu bit zahvalna jer su mi tad – uz neopisivu količinu nesigurnosti, grižnje savjesti zbog činilo mi se tad objesnih prohtjeva, straha od moguće osude svih ostalih i najviše neuspjeha – doslovno sjele, što se reće, ko budali šamar.

Dok ovo pišem sjedim na našem kauču, u našem stanu… Neke su se stvari u međuvremenu posložile same od sebe u našu korist. Tako to obično u životu biva. Isto vrijedi i za financije. Moja trećašica piše domaći rad sama za svojim radnim stolom. Smeta joj ako provirim što radi jer ona je ‘velika i samostalna’. Moj skoro trogodišnjak  je u vrtiću pa ‘kradem’ minute za pozabavit se ovako nekim mojim stvarima. Jednom rukom tipkam, a u drugoj mi leži junior i sisa. Nije neki trenutak za bavit se pisanjem. Bavit se sobom. Ali kad bi čekali da se sve kockice poslože – u čekanju bi nam prošao, ako ne život, onda zasigurno onaj njegov najproduktivniji dio.

U polici s dokumentima na vrhu je moj indeks – drugi po vremenskom redu (u odnosu na onaj fakultetski), ali daleko vredniji, definitivno prvi – indeks Poslijediplomskog doktorskog studija Međunarodno-pravnog s ocjenama kakve nisam imala ni u osnovnoj školi. Štreberica – zeza me dragi. Odlikašica. Na doktorskom radu još radim, ali ide to više nego dobro. Ležerno. Konvencija o pravima djeteta u jednoj, kašica u drugoj ruci i – hajmo! Pa mi žene smo neprikosnovene kraljice multitaskinga! Živući sam primjerak!

Zašto vam ovo pričam drage moje žene, majke, djevojke??? Ne da bi se hvalila, mada ruku na srce svi volimo dobit i priznanje za svoj trud i rad i u tome nema ništa loše. Čak i javno. Ipak pričam vam svoju priču kako biste barem djelić nje, ili njome sličnih priča, utkale u svoju i tako je učinile ljepšom, bogatijom, kvalitetnijom. I nije uopće važno je li taj vaš ‘kruh’ (onaj kojeg po sudu drugih tražite preko pogače – kao što sam ja učinila) – doktorat, tečaj manikure, prekvalifikacija, završavanje fakulteta kojeg ste napustile kad ste ostale trudne, slikanje, pisanje poezije, otvaranje firme… Ono što je važno je da na taj ‘kruh’ imate apsolutno i neprikosnoveno pravo. I niti kome trebate polagati račune zašto želite kruha preko pogače. Niti smijete dopustiti nesigurnostima i strahovima da vas pokolebaju. Zapamtite – najgore što se može dogoditi je da ne uspijete. Pa što? Kao što je moj suprug rekao – barem ćete biti mirne znajući da ste pokušale ono što ste oduvijek željele.

I molim vas – ne tražite izgovore! Složit ćete – pored priče kao što je moja nikako vam ne mogu proć.    🙂