Mirjana Tomašković ostavila karijeru u korporativnim financijama i malim poduzetnicima pruža usluge financijskog direktora

„Konzultant je osoba koja puno zna pa pomogne drugima riješiti probleme, to naplati i nakon toga svima bude bolje“, tako je petogodišnja Mia Barančić opisala posao Mirjane Tomašković, direktorice tvrtke FI Management koja malim poduzetnicima pruža usluge financijskog savjetovanja.

Kada se osvrne i napravi retrospektivu, i Mirjana će reći kako je iznenađena sama sa sobom jer je posljednjih 10  godina radila u velikim sustavima, a potom odlučila osnovati vlastitu tvrtku koja će se baviti podrškom u poslovanju malih i srednjih poduzetnika. Preokret se dogodio prije dvije godine, a povod je bio, kratko i jasno, financijska nepismenost nacije.

Računovodstvo nije nužno zlo već uvid u poslovanje

„I sama sam dugo bila nepismena po nekim osnovnim pitanjima osobnih financija. No, kada se to pitanje podigne na malo višu razinu onda se ono prelije i na poduzetništvo. U velikim tvrtkama taj problem, ne mogu reći da ne postoji, ali se njemu pristupa profesionalnije. U njima su profesionalci koji se bave upravljanjem financijama klijenata“, objašnjava ona.

Istovremeno u malim i srednjim tvrtkama, nastavlja, postoji određena praznina koju popunjava najčešće sam vlasnik jer mali i srednji poduzetnici obično kreću kao „one man band“. Vlasnik osnuje firmu, prvo sam sve rješava, a potom zaposli ljude, gura proizvodnju, nabavu, prodaju, traži klijente, rješava naplatu, opisuje Mirjana.

„Računovodstvo mali poduzetnici smatraju nužnim zlom koje postoji radi države i propisa, a ne kako bi i sami imali pregled nad svojim poslovanjem. Zbog toga kao nacija trebamo raditi na tome da se takva svijest preokrene“, dodaje ova konzultantica koja je iskustvo stjecala na brojnim projektima poslovnog savjetovanja i korporativnog restrukturiranja, upravljanja financijama, računovodstva i kontrolinga.

Od velikog kapitala do malih poduzetnika

Karijeru je započela na tržištu kapitala, a potom prelazi u Hypo-Alpe-Adria Banku za voditeljicu Korporativnih financija gdje je koordinirala investicije hrvatskih i stranih kompanija u Hrvatskoj. Nakon financijskog, prelazi u realni sektor i u Dioki organskoj petrokemiji upravlja aktivnostima vezanim uz financiranje svih segmenata grupe, prvo kao savjetnica Uprave, a potom i direktorica financija.

Otvaranjem stečaja u ovoj posrnuloj kompaniji, stigle su joj ponude s kojima bi nastavila karijeru u velikim sustavima. Ni jedna joj se u tom trenutku nije učinila zanimljivom.

„U Diokiju sam uložila silnu energiju, a neslavno je završilo. Do samoga kraja nije se znalo kako će biti. Stoga odlazak nije bio pitanje izbora, nego i spleta okolnosti“, otvara se Mirjana kojoj su odmah pristigle ponude za nastavak karijere u velikim sustavima.

Kada se osvrne, ne zna u kojem trenutku je prepoznala trenutak da bi se trebala okrenuti poduzetništvu.

“Slijedite vlastitu intuiciju.”

“Ponekad ne možete racionalno objasniti neku svoju odluku. Jednostavno ju donesete jer smatrate kako je to ispravno. Treba slijediti vlastitu intuiciju, ako se odlučite pokrenuti vlastiti posao. Tako sam i ja napravila“, kaže ona.

Što se tiče rada u velikom i malom sustavu, reći će, ne postoji velika razlika, budući da uvijek radimo u pravilu s pet ljudi.

„Netko vam je šef, a ostali su vaši suradnici. U velikim sustavima mi je bilo jako važno tko mi je šef i kakav odnos imam s tom osobom. U tom dijelu nisu važni novci, ako nedostaje uzajamno povjerenje i razumijevanje“, priča Mirjana.

Ova zagrebačka poduzetnica smatra kako karijeru treba birati prema okruženju. Ne bi pravila podjelu na velike i male, iako prednošću malih vidi u većem osjećaju kontrole što, drži, svojom vlastitom podsvjesnom motivacijom.

„Uvijek sam željela raditi s financijama. To jako volim. I kada me ljudi pitaju, što bih radila da nije toga, kažem, plesala. Ali ok, kada već nisam počela prije 25 godina, sada se s tim neću baviti. Mogu rekreativno, ali ne profesionalno“, u šali će ona.

Barem udvostručite inicijalni kapital za biznis

Jedini je zaposlenik u svojoj tvrtki jer, kaže, kako je u tome što radi, poslu financijskog direktora, teško napraviti skok prema dodatnom zaposleniku kojega bi s punim povjerenjem mogla poslati kod klijenta. Takva osoba bi morala imati jednako veliko poslovno iskustvo u financijama i odluku da se fokusira na male i srednje poduzetnike, a to je teško naći.

Za pokretanje vlastitog konzultantskog posla, kaže, nije potreban veliki kapital. Dovoljan je kompjuter i telefon, a u njezinu slučaju i automobil.

„Ipak, bilo kakva kalkulacija za inicijalna sredstva koja su vam potrebna, trebaju se udvostručiti ili utrostručiti. Meni se na početku posrećilo, poslovanje je dobro krenulo. No, moglo je biti i drugačije, da ne ugovorim niti jedan posao šest mjeseci. To je dvojbeno i nema uopće pravila“, svjesna je.

Najviše poslova joj je upravo stigla od tamo gdje se najmanje nadala i očekivala.

„Ne treba imati očekivanja jer ona obično znače razočaranja. Baš moja iskustva glede očekivanja kako će iz nekog kanala doći posao, nisu se ostvarila“, govori.

Konzultanticama teže raditi s malim poduzetnicima

S obzirom na iskustvo, reći će kako je ženama puno teže raditi s malim poduzetnicima nego li u velikim sustavima bez obzira na sve staklene stropove o kojima se govori.

„Razina profesionalnosti u velikom sustavu je veća, a kapacitet onih koji procijenjuju sposobnosti žena ili muškaraca, zaposlenika općenito, je kvalitetnija. U malim sredinama, predrasude su puno veće i jače. Mala sredina ili mala tvrtka je ista stvar, pitanje je samo lokacije. Imam osjećaj kako se teže probiti poduzetnicama u malim sredinama jer takav problem nisam imala u velikim iako i tamo ima određen postotak ljudi koji misle kako bi muškarci taj posao bolje odradili, ali to nije generalno mišljenje“, kaže.

Prisjeća se i jedne komične situacije s početka karijere, dok je radila s velikim i malim klijentima. S velikima, priznaje, nikada nije imala problema u komunikaciji. Svi bi dolazili u ured s očekivanjem kako će posao biti odrađen.

„Što se tiče malih klijenata, jednom prilikom kada smo kolegica i ja bile na sastanku, a obje smo male rastom i sitne građe, kroz uvodni razgovor o vremenu, politici, vidjelo se da klijent nikako nije spreman prijeći na temu posla. Na kraju je sam pitao hoće li nam se na sastanku još netko priključiti, neki muškarac, s kojim će moći razgovarati“, prisjeća se Mirjana.

Dio plaće promatra i kroz valutu slobodnog vremena

Priznaje, ipak, kako joj je puno lakše balansirati kao maloj poduzetnici jer ima veću slobodu, a svoje obveze jednako ispunjava kao što je i u velikim sustavima. Posvećuje se zadacima na način da budu obavljeni u zadanom roku bez obzira na privatne obveze.

„Ovo je moja karijera, a što se tiče obitelji, posao sam tako posložila da mi omogućava puno više fleksibilnosti kako bih uskladila posao i privatni život. To je jedan veliki plus, jer dio svoje plaće promatram kroz valutu slobodnog vremena. Plaća se i sastoji od raznih komponenti vrijednosti, a novac je samo jedna od njih“, govori Mirjana.

Foto: privatna arhiva Mirjane Tomašković

POVEZANI ČLANCI:

PROČITAJTE JOŠ:

1 KOMENTAR

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

poduzetništvo u Hrvatskoj

Hrvati poduzetniji od ostatka EU: Unatoč izazovima, postoje pokazatelji rasta

Prema najnovijim rezultatima istraživanja Global Entrepreneurship Monitor (GEM) za 2023. godinu, poduzetnička okolina u Hrvatskoj zabilježila je određeni napredak, ali se...