Nazvao me neki dan jedan prijatelj sav užasnut, zgražajući se, jer je vidio poziv na jednu edukaciju za žene gdje se one „mame“ na tu edukaciju tako što im se obećava nekakva torba čija je cijena veća čak i od cijene edukacije.
>>A handbag or professional development
Smatrao je to uvredljivim i ponižavajućim za žene, jer se očito percipira kako će one nešto učiniti za sebe odnosno uložiti u svoje znanje samo ako im se kao mamac baci kakva torbica, cipela, šminka ili krpica. Ja sam mu rekla kako dijelim njegovo mišljenje, no da većina žena ipak ne bi vidjela ništa loše u tome i da bi ga vjerojatno pokopale komentarima kako nema smisla za humor, marketing, biznis ili za što već drugo. Iako ja znam da itekako ima smisla po svakoj od ovih točaka.
Često sam s njim komentirala dijelove moje knjige „Zašto smo manje plaćene“ i svaki puta se ponovno osvjedočila da su muškarci često spremniji pričati o toj temi, kao i dati podršku nastojanjima žena da se izbore za svoje mjesto pod suncem u ovom, još uvijek, muškom svijetu, nego same žene kojih bi se ta tema i te kako trebala ticati.
Žene samo ukras u medijima
No većina žena ne samo da se još uvijek kloni svake ozbiljne rasprave o tome kao same žeravice, nego čak vrlo često nalaze opravdanja i za konstantno objektiviziranje i ponižavanje žena u medijima. Volimo se mi puno šaliti na naš račun bez da razmislimo o posljedicama takve šale. Pa kad internetom stane kružiti slika policajca koji na nekom parkiralištu seksualno iskorištava ženu, sudeći po ženskim komentarima to je nama dobrodošla zabava za vikend, a one koje ne razumiju i ne mogu naći smiješnu stranu tog događaja nemaju redom smisla za humor. Tako sam i ja jedna od žena koja je beznadno lišena svakog humora jer kod mene će tako nešto prije izazvati refleks povraćanja nego izmamiti osmijeh na lice. Recimo, ma zamislimo mogućnost da je taj odnos čak bio dobrovoljan – ona je tek obična droca, a on je kralj medija, bekrija koji naplaćuje kaznu. Barem za većinu.
No kad su mediji u pitanju, ako ste žena, nije važno na kojoj ste poziciji, jer čak i ako ste premijerka novinar/ka će naći za shodno da vas prvo rendgenski snimi od glave do pete i zaključi jeste li ili niste dovoljno atraktivni, kako se odijevate i koju vodicu za lice koristite.
Nedavno je o tome kako su žene percipirane u medijima izašao i jedan odličan članak koji se temeljio na praćenju članaka o ženama kroz nekoliko tiskovina te je također potvrđeno kako ne samo da mnoge koje su vrijedne spomena uopće nisu spomenute, već da su one koje jesu spomenute najčešće tu tek da malo uljepšaju stranice i razbiju monotoniju muških odijela.
Žene ukras u medijima- veća pozicija, bolja priča
No nije prošlo dugo i eto slijedećeg, tako tipičnog, primjera u jednoj dnevnoj tiskovini. Listam ja tako u nedjeljno jutro svoje novine i naiđem na intervju sa slovenskom premijerkom Alenkom Bratušek. I prije nego počnem čitati okladim se sama sa sobom da znam kakav će biti uvodnik teksta. I eto ga doista od riječi do riječi (barem dio, ali i to je previše):
„Čim je predsjednica Vlade ušla u sobu, postalo je jasno zašto su slovenski mediji i javnost toliko zaokupljeni njenim izgledom. Alenka Bratušek djeluje zaista vrlo atraktivno, lijepa je, visoka. Došla je odjevena u diskretnu kombinaciju bež suknje i bluze, sa smeđim sakoom, svijetlim bež cipelama s visokim potpeticama, a od nakita je nosila samo tanku narukvicu i maleni prsten. „
E, pazite sada, dolazi najbolji dio:
„Da nije imala kratku suknju, izgledala bi kao više rangirana menadžerica u nekoj svjetskoj tradicionalnoj korporaciji.“ Molim? Jesam dobro čula (čitaj:pročitala)? Slijedilo je još nekoliko jednako sjajnih bisera.
Za ovaj nadahnuti uvodnik su bila potrebna čak dva novinara, a jasno mi je i zašto – jedan od njih je bio potreban samo da mjerka premijerku ovako pozorno od glave do pete dok se drugi morao skoncentrirati na pitanja. Jer ovaj koji ju je ovako pažljivo mjerkao zasigurno nije mogao biti fokusiran i na nešto drugo. A može biti i da su njih dvojica zapravo honorarno angažirali i jednog od onih gurua, mačaka ili kako se već zovu, koji su Alenku diskretno promatrali iz prikrajka, dok su dva novinara jedan drugome služili da se gurkaju nogom ispod stola ako jednome slučajno zaluta oko na Alenkine noge.
Zamislimo načas kako bi to izgledalo da je intervju bio s nekim muškarcem i da su dva novinara pristupila na isti način:
„Čim je predsjednik Vlade ušao u sobu, postalo je jasno zašto su bilogdjezemski mediji i javnost toliko zaokupljeni njegovim izgledom. Joža Zgodni djeluje zaista vrlo atraktivno, lijep je, visok. Došao je odjeven u diskretnu kombinaciju tamnoplavih hlača i košulje, sa smeđim sakoom, smeđim, ručno izrađenim remenom i cipelama, koje su na vrhu lagano naginjale na špic, a od nakita je nosio samo elegantan sati vjenčani prsten. Da nije imao diskretnu naušnicu na desnom uhu, izgledao bi kao više rangirani menadžer u nekoj svjetskoj tradicionalnoj korporaciji.“
I još me na kraju muči jedno pitanje – kome su se novinari obraćali ovim člankom? Jesu li ciljana publika bili samo muškarci? Mi žene valjda ne čitamo ništa uz što ne stoji koliki je popust? Jer ja sigurno neću dahtati na kratku suknju Alenke Bratušek. Ali me svašta drugo o njoj i te kako zanima.
Ali – ja sam samo još jedna bez smisla za humor.
Gordana Frgačić završila je studij njemačkog jezika i književnosti i poljskog jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, no iako kratko vrijeme radi u struci, karijeru ubrzo nastavlja u korporativnom svijetu, u području upravljanja ljudskim resursima. Time se bavi posljednjih 12 godina, te je i angažirana članica HR Centra, udruge djelatnika u upravljanju ljudskim resursima. Uvijek uključena i u druge procese i područja upravljanja tvrtkom, te radeći stalno u međunarodnom okruženju, imala je prilike steći uvid u razne aspekte poslovanja. Svoju poziciju koristi za promoviranje jednakosti spolova, a iskustva koja je sama stekla tijekom svoje karijere, opisala je u knjizi „Zašto smo manje plaćene“ koja je izašla u nakladi V.B.Z.-a.
Foto: www.novosti.rs
Da, veći broj žena je nažalost sklon prihvatiti takav način prezentacije druge žene pa čak i sebe same. Neke zbog taštine (nije da ih nema), neke zbog linije manjeg otpora a priličan broj nas jer trenutna situacija tako nalaže. Potrebno je naučiti kako najpametnije reagirati u takvim situacijama. Okruženje se može promijeniti ali ne naglo, ono što u početku prihvaćamo sa popriličnom dozom humora isključivo radi samoodržanja (a zapravo osuđujemo), s vremenom trebamo otvoreno osuditi. U protivnom će nas zauvijek prezentirati kao ukras. A to definitivno nije niti malo duhovito.